Kliker.info

Septembar je bio vrlo radan. Puno putovanja. Osjećao sam zamor i potrebu za rehabilitacijom u banjskom liječilištu „Reumal“ u Fojnici. Redovan termin mi je početak oktobra, ali nisam bio siguran da ću moći otići. I to me opterećivalo. Mučio me i poziv na Konferenciju o globalnom miru koja se održava u Moskvi. Zbog kompletne političke situacije i raznih sankcija prema Rusiji bio sam oprezan. Konsultovao sam brojne odgovorne ljude iz cijele države, čak do Predsjedništva.

Niko nije izričito rekao da ne idem, ali su to sugerisali kao izraz korektnosti i mudrosti. U zadnji čas sam odlučio i otišao. Mislim da sam ispravno postupio. U septembru me opterećivao i status scene Mostarskog treatra mladih. Naime, od obećanja koja smo dobili kada je pitanje scene eskaliralo u ogroman problem i mogućnost deložacije, ništa nije sistemski učinjeno. Ponovo nam prijeti iseljenje. Od 30 dana septembra nisam siguran da sam u Mostaru noćio 5 noći. Sve što sam radio bilo je u nekom magnovenju, pa i ovi zapisi, sigurno, imaju nešto od tog mog haosa u glavi i tjelu.

Bilo kako bilo, nudim vam, bez uljepšavanja i friziranja, neke fragmente iz mog života i perioda kada nisam baš svoj. 

 Ponedjeljak, 15. septembar 2025.

Je li stvarno misliš da sa ovim imenom i prezimenom možeš ovdje studirati?

Mjesecima, zapravo godinama, slušam i čitam brojne izjave, komentare i tvrdnje da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini neravnopravan, ugrožen i majoriziran. Živim u Mostaru i od devedesetih se osjećam, svakodnevno, upravo onako kako lideri HDZ-a BiH i satelitskih im strančica tvrde da se njima dešava. Istovremeno godinama razmišljam o tome i sakupljam činjenice o svim njihovim tvrdnjama, ali i mojim kontra argumentima.

I onda, dok pijem jutarnju kafu, po još uvijek lijepom vremenu, u omiljenom kafiću zazvonio mi je telefon. Javila se jedna članica Mostarskog teatra mladih, sa potrebom da joj dam ključ od naše dvorane koji joj je trebao za rad na jednoj od uloga koje je spremala. Rekao sam gdje se nalazim i za nekih petnaestak minuta stigla je. Pozvao sam je da kratko sjedne jer me zanimalo šta je konačno upisala nakon završene gimnazije. Znao sam da je željela studirati arhitekturu, ali zbog ljetnje pauze malo smo se pogubili.

Na direktno pitanje jesi li upisala arhitekturu, duboko je udahnula, pogledala me razočarano, napravila dugu pauzu i počela sporo i tiho govoriti.

No, prije nego što zapišem šta mi je ispričala moram zapisati nekoliko rečenica o njoj. Bila je učenik generacije u osnovnoj školi sa prosjekom 5,0. Istovremeno pohađala je Nižu muzičku školu i tamo, takođe, bila odlična. Objavila je zbirku poezije kojom je skrenula značajnu pažnju na sebe, kao vrijednog stvaraoca. U to vrijeme priključuje se Dječijem dramskom studiju Mostarskog teatra mladih i vrlo brzo svojim talentom i angažmanom ostvaruje zapažene glumačke rezultate.

Nakon osnovne škole upisuje gimnaziju. Odmah skreće pažnju na sebe i postaje prava omladinska liderica. U eMTeeM-u preuzima sve složenije glumačke zadatke kojima skreće pažnju na svoj osebujan talenat. Objavljuje i drugu zbirku poezije i počinje nastupati kao pjesnikinja na brojnim književnim večerima. Stižu i nagrade za njen spisateljski rad. Na kraju je opet učenik generacije i opet sa prosjekom 5,0. Za to vrijeme dobiva na važnim teatarskim festivalima 12 umjetničkih nagrada. Vrlo je aktivna i u Vjeću učenika.

Ukratko, osoba za primjer.

I onda, odgovarajući na moje pitanje, kaže: Nisam upisala arhitekturu. Upisala sam dizajn. Nisam mogla ići u Sarajevo, bilo mi glupo kad taj studij ima i u Mostaru, na Sveučilištu. Prikupila sam svu potrebnu dokumentaciju, sa puno preporuka o mom radu, i otišla na Sveučilište da predam dokumentaciju. Kad sam predala sve, žena koja je preuzela dokumentaciju i listala sve papir po papir na kraju mi je, gledajući u moje dokumente kratko, sa blagim podsmijehom rekla: Je li stvarno misliš da sa ovim imenom i prezimenom možeš ovdje studirati?

Naravno, nisam primljena i sad sam na dizajnu na Univerzitetu „Džemal Bijedić“.

Od tada kad god pročitam ili čujem neku izjavu, komentar ili nešto slično o trećem entitetu meni u glavi zvoni pitanje te neke žene sa Sveučilišta u Mostaru: Je li stvarno misliš da sa ovim imenom i prezimenom možeš ovdje studirati?

Znam, mnogi će reći da je ovo usamljen slučaj, navoditi brojne druge primjere, možda čak reći da nije istina i koješta drugo. Ali, ja znam da je istina i znam da je ovo strašno, prestrašno, taman da je jedan jedini slučaj, a nije. Svjedočim tomu preko 30 godina. Ova izjava, ovaj primjer je svjedočanstvo kako izgleda život onih drugih gdje je HDZ vlast. Kako bi tek bilo u entitetu pod njihovom vlašću?

Za ovakvo ponašanje davno je rečeno da je segregacija, a segregacija je školski primjer neofašizma koji uvijek završi u nekom obliku rasnih zakona. I bliža i malo dalja historija svjedoči tomu. Zato i jesmo toliko oprezni i osjetljivi.

A priča o ugroženosti samo je alat za ostvarenje ciljeva pojedinaca ogrezlih u laži, kriminalu, mržnji, pojedinaca željnih vlasti kako bi se legalno mogli baviti svim vrstama kriminala i sa pozicija vlasti štititi sebe od kriminala…

 Utorak, 16. septembar 2025.

PARTIJA ILI STRANKA, PITANJE JE SAD

Čitam neku informaciju o prelasku kompletnog opštinskog odbora jedne vladajuće stranke u drugu stranku, opozicionu, i razmišljam o tim grupacijama interesno okupljenim koje se danas nazivaju strankama i partijama. Razmišljajući o razlozima koji dovode do tih silnih promjena stranačkih boja jasno mi je da je kod svih ključna, zapravo jedina, ideologija novac i interes.

To razmišljanje vrati me u daleki septembar 1968. godine. Učenik sam četvrtog razreda srednje škole. Tog ljeta, tačnije u julu iste godine, sa folklornim ansamblom RKUD „Abrašević“ bio sam na festivalu folklora u Nici, u Francuskoj. Učestvovalo je preko 30 država. Imali smo vrlo zapažen nastup. Dobili i neku nagradu, ali ja tih sedam dana u Nici pamtim po prelijepoj provansalki Magaly i strahu i panici ansambla iz Čehoslovačke po saznanju da su trupe Varšavskog ugovora ušle u njihovu zemlju i zapravo je okupirale.

Ti događaji uzburkali su i političku scenu Jugoslavije i angažovali kompletno stanovništvo za moguće nepredviđene događaje prema našoj zemlji, koja je vrlo angažovano osudila vojnu intervenciju i stavila se na stranu čehoslovačkog naroda. Znam da su baš tog septembra pravljeni spiskovi dobrovoljaca za potencijalne omladinske jedinice, ako bude trebalo. Odziv u našoj školi bio je masovan i to je sve iznenadilo.

Da li zbog toga, da li zbog mog kompletnog društvenog angažmana ili ne znam čega tog septembra 1968. godine u atmosferi euforičnog patriotizma saopšteno mi je da postoji prijedlog za moj prijem u Savez komunista Jugoslavije. Bez razmišljanja dao sam saglasnost i bio vrlo ponosan i na sam prijedlog. Nisam imao još 18 godina. Nedostajalo je oko 70 dana. Nisam kući ništa govorio. Htio sam ih iznenaditi kad dobijem člansku knjižicu. Računao sam da će otac biti vrlo sretan i ponosan, jer član je Partije još iz vremena kad je to bilo vrlo teško biti.

Prošlo je desetak dana i na svečanom partiskom sastanku nas nekoliko primilo je knjižice uz obavezni crveni karanfil i čestitanja starih članova. Niko sretniji od mene.

Došao sam kući, ponosan, i ušao u dnevni boravak. Nisam valjano ni pozdravio, ali sam glasno i razlažući riječi na slogove rekao: Primljen sam u Partiju.

Tata, stari komunista, malo se pridigao, pogledao me ozbiljno i tiho rekao: E moj sine, znaš li ti uopšte u šta si ušao i šta to znači?

Bio sam zbunjen, začuđen i počeo objašnjavati kako sam pohađao toliko i toliko omladinskih političkih škola, pročitao to i to… Prekinuo me riječima: Znam, znam, sve je to u redu. Sad pamet u glavu i pazi šta radiš i pričaš. Čuvaj se i sretno ti bilo.

I tako je počeo moj partiski život. To je punih 57 godina. Partija je mjenjala u minulim godinama programe, rukovodstva, ime… Dosta puta nisam bio zadovoljan, čak i ljut, razočaran i tako, ali nikad nisam poželio mjenjati političku opciju, iako je bilo vrlo primamljivih ponuda, niti pripadnost ideji kojoj sam pristupio tog septembra 1968. godine.

Danas, razmišljajući o preletačima, se pitam zašto sam se odrekao brojnih ponuđenih mi pogodnosti ostajući vjeran crvenoj boji i ljevičarskoj ideji kojoj pristupih sa nepunih 18 godina. To pitanje od 1990. godine često mi je postavljano i postavlja se i danas. Nisam zadovoljan politikom SDP BiH, koji je sljedbenik partije u koju sam primljen.

Nisam zadovoljan kadroviranjem te iste Partije.

Nisam zadovoljan programskim odricanjem od ljevičarske politike koja se provodi godinama.

Nisam zadovoljan pretvaranjem Partije u Stranku.

Nisam zadovoljan ponašanjem kadrova Partije koji sve više liče na one koji se nalaze sa druge strane političkog spektra od strane na kojoj bi morala biti „moja“ Partija.

A opet je nisam napustio.

Zašto?

Pa zato što sam ja prihvatio ideologiju slobode, jedinstva, ravnopravnosti, socijalne pravde i tako dalje te daleke godine, a to nisam prepoznao niti kod jedne druge stranke. Uz to znam da je ta Partija vodila antifašističku borbu četrdesetih godina i podigla ratom razorenu zemlju do srednje razvijene države u Evropi i bila lučonoša slobode za brojne obespravljene zemlje u svijetu. Tog naslijeđa, uz sve greške i promašaje koji su se dešavali i dešavaju, niti sam htio niti se mogao odreći.

Vjerujem da su ideje na kojima je osnovana i izrastala Partija vječne, a ljudi i kratkoročni programi koje danas donose prolazni.

Vjerujem da samo mi, koji smo unutra, možemo i imamo pravo vratiti je na njen izvorni put, put primjeren ovom vremenu.

Bježanje u druge političke opcije samo je lični interes koji u konačnici šteti budućnosti države  i njenoj razgradnji.

Ja u takvom timu ne mogu niti znam igrati.

Jednom sam dao riječ, a data riječ za mene pitanje je časti i integriteta, a kad je to u pitanju ne postoji cijena koju nisam spreman platiti.

I to je ključna razlika između nas i Partije i njih i stranki.

Zato čvrsto vjerujem da su preletači, kako bi narod rekao, intereščije i ništa drugo, a za njih ne treba trošiti puno riječi.

 Srijeda, 17. septembar 2025.

KLIZALJKE

Čitav dan sam napet. Privodimo završne pripreme za sutrašnje izvođenje predstave „Odrezak jedne močvarne zmije“ u novom ruhu. Nervozan sam i zbog slabosti u nogama koja me drži posljednjih petnaestak dana. Negdje u podsvijesti opterećuje me misao o mogućnosti da me noge trajno izdaju. Misao o kolicima me jede. U takvim okolnostima trebao mi je neko sa kim mogu otvoreno i bez zadrške pričati. Nazvao sam sina. U Zagrebu je još od 1992. godine i sve ove godine osjećam krivicu što sam mnogo toga u njegovom odrastanju propustio. Nisam mu rekao šta je razlog mog poziva u vrijeme kada ga obično ne zovem. Samo sam rekao da sam ga poželio. Sreća pa nije bio video poziv pa nije mogao vidjeti suze koije su se kotrljale niz moje lice.

I te suze su me podsjetile na jedan događaj iz 1995. godine. I tad su tekle suze niz moje lica gledajući radost mog Vedrana jedne noći u Zagrebu. Naime, delegacija Komande 4. Korpusa Armije RBiH, u kojoj sam bio, putovala je za Austriju gdje se održavao veliki skup naših građana na radu u Austriji, ali i drugim državama Evrope, te izbjeglih i protjeranih ljudi koje su te zemlje primile. Skup je organizovan sa ciljem prikupljanja sredstava za pomoć i opremanje jedinica našeg Korpusa. Bili smo pozvani da u direktnom kontaktu sa narodom svjedočimo o našim potrebama, ali i rezultatima i važnosti sveopošte pomoći odbrani države. Dugo smo preko Paga putovali do Zagreba gdje smo noćili. Ja sam otišao kod svojih, jer u to vrijeme bila je ogromna privilegija vidjeti se. Došao sam kasnije uveče. Znali su da dolazim i čekali su me. Pričali smo o svemu, a najviše se gledali. Ti pogledi i šutnja bili su rječitiji od svake izgovorene misli. Pričajući o školi moj dvanaestogodišnji Vedran je nekako stidljivo i tužno rekao da u okviru časova tjelesnog odgoja idu na klizanje i da mu se to jako sviđa. Pohvalio se da je dobar, bolji od mnogih drugih, ali da mu je problem jer nema svoje klizaljke, kao druga djeca. Pričao je kako svaki put iznajmljuje klizaljke u dvorani, kako ne dobije uvijek svoj broj, kako su to stare klizaljke, skoro pa neupotrebljive. I na kraju je konstatovao onako usput: Kako bi tek bio dobar da imam svoje. I onda je otišao na spavanje, a meni su suze tekle niz lice.

Sutra rano krenuo sam sa ostatkom kolega put Beča. Odličan i emotivan prijem. Veličanstven skup. Stigli naši ljudi sa svih strana. Susreti sa njima neponovljivi i puni emocija. No, o tome drugi put.

Sutra uveče, noć pred naš povratak, sjedio sam sa grupom starih poznanika i prijatelja, omladinskih aktivista iz davnog vremena. I onda, prilikom pozdravljanja, Zlatko mi nešto gurne u džep i kaže: Kupi nešto djeci. Nije bilo šanse da mu to vratim. Brzo je otišao. U sobi sam izvadio previjenu kovertu i u njoj vidio 400 njemačkih maraka. U to vrijeme bogatstvo, pravo bogatstvo. Ujutro sam ranije ustao i zamolio jednog od naših domaćina da me odvede do prve prodavnice sportske opreme. Otišli smo tamo. Ogromna prodavnica, uglavnom vrlo kvalitetne opreme. Kad sam rekao da tražim klizaljke nastao je problem. Mnoštvo pitanja o modelu klizaljki na koja nemam odgovor. Na kraju sam rekao broj noge, veći od trenutnog, i tražio najbolje koje imaju. Trgovac mi je donio kutiju i izvadio jednu da vidim. Lijepo su izgledale, ali ja ništa drugo nisam znao. Tek tad sam se upitao da li ću imati dovoljno novca. Na moju sreću imao sam. Skoro sve što mi dade Zlatko otišlo je za te klizaljke. Kasno smo krenuli iz Beča i u Zagreb došli oko 22,00 sata. Vedran je spavao. Stavio sam kutiju sa klizaljkamo na krevet pored njegovih nogu, nježno ga poljubio i izašao iz sobe. Pričao sam Slavici, supruzi, o putovanju, o poklonu, o suzama, o preživljavanju u Mostaru, odnosno Jablanici gdje sam u to vrijeme boravio. I onda, negdje iza ponoći, čuli smo korake, tupe, metalne iz hodnika. Dok smo se pitali šta se dešava Vedran je u pidžami i trljajući oči ušao u dnevni boravak klateći se na klizaljkama. Gledao me ne trepćući. Pogled je bio pun zahvale i sreće, a onda mi je prišao i čvrsto me zagrlio. Njegovo hvala tata bila je najveća ljubav koju sam ikada osjetio. Rekao mi je da je marka klizaljki jedna od najpoznatijih i da niko u razredu nema tako dobre kliztaljke. Otišao je spavati. Nešto kasnije Slavica me pozvala u sobu gdje je spavao da nešto vidim. On u krevetu sa klizaljkama na nogama u čvrstom snu. Na licu je blistao onaj osmijeh sreće koji sam ranije vidio. Ponovo su mi potekle suze niz lice. Ovaj put bile su to suze radosnice.

Sjećanje na ovaj događaj vratilo mi je snagu i raspoloženje. Oči su ponovo bile vlažne, od sjećanja na radost dječaka koji je dobio dar koji je sanjao.

Poslije ovog ostatak dana prošao je mnogo lakše i kreativnije.

 Četvrtak, 18. septembar 2025.

„ODREZAK JEDNE MOČVARNE ZMIJE“ NA FESTIVALU MIRA

U povodu Međunarodnog dana mira u Mostaru je Mreža mira organizovala višednevni vrlo zanimljiv Festival mira. U program je uvrštena i naša predstava „Odrezak jedne močvarne zmije“ koju smo ove večeri igrali u velikoj dvorani Narodnog pozorišta u Mostaru. Predstava je to sa kojom smo obilježili 50 godina postojanja našeg teatra, Mostarskog teatra mladih. Tokom ljetne pauze nismo je igrali, ali smo tokom igranja odlučili da neke scene u potpunosti promijenimo, da neke iz verbalnog teatra prevedemo u neverbalni kako bi poruke predstave bile snažnije. Intenzivno smo probali, ali tu novu verziju nismo igrali. Izvedba na ovom Festivalu bila je neka vrsta premijere. Pribojavali smo se i velike dvorane, jer je predstava mišljena i igrana kamerno. Radi se o projektu koji se bavi aktuelnim zbivanjima u svijetu i načinom tretiranja brojnih događaja koji unesrećuju ljudsku populaciju. Tema je zlo, kojim se svijet bavi ne istražujući duboke korijene, nego uglavnom sanirajući posljedice, što ne dovodi do smanjenja zla nego rađanja novog kao odgovor na postojeće i imamo začarani krug. Predstava je to koja diže glas protiv ratova i ubijanja, predstava je to koja se solidariše sa narodom Palestine i svim drugim narodima koji pate.

U predstavi su korišteni tekstovi iz “Magbeta” Shakespearea, “Žene bombe” Ivane Sajko i Deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. eMTeeM je predstavu posvetio narodu Palestine.

eMTeeM-ov poziv na prisustvo svim izvedbama ove predstave, pa i večerašnjoj izvedbi poziv je na zajedničko dizanje glasa u slavu mira i u slavu prava sve djece svijeta na pravo normalnog života.

Čitav dan priprema imali smo strah od ove izvedbe. Festival je okupio brojne mirovne aktiviste iz Regije, umjetnike, učenike i profesore mostarskih srednjih škola, a mi ih sa scene suočavamo sa rađanjem zla i univerzalnim teatarskim jezikom pokazujemo kakve su posljedice šutnje na djelovanje tog zla.

I predstava je krenula. Najprije čuđenje, Magbetove vještice drugačije od uobičajenih. Počinje prepoznavanje karaktera i publika se smiruje. U tehničkoj kabini imam osjećaj da čujem disanje. I pokreti u gledalištu se smiruju, sve izgleda kao zaleđeno. Sa scene čujem tik-tak, tik-tak.., ali imam utisak da i gledalište osjeća otkucavanje satnog mehanizma na tijelu žene bombe.

Tišina je ledena, gotovo da se čuje. Dok mjenjam svjetlosni štimung na scenu izlazi 7 glumica i glumaca noseći male tabute sa djecom zamotanom u bijele ćefine. Stoje nijemo i gledaju direktno u publiku. Sekund prije nego što je publika pomislila da je to kraj predstave počinju pjevati poznatu palestinsku uspavanku. Spuštaju tabute na zemlju i ostaju dugo nijemi gledajući u njih. Mrak. Sve je tiho. Lagano palim svjetlo, slika je ista, glumci se ne pomjeraju. Kreće aplauz, najprije nekako nevoljko, kao da ih je stid aplaudirati na ono što smo pokazali, a onda gotovo ovacije.

Zadovoljni smo izvedbom, ali dio publike plače, neki kažu da im je sve ovo teško palo, da neće moći spavati, da su uznemireni. Čujemo od nekih aktivista da bi predstavu morali vidjeti mnogi, da bi je trebali igrati širom Regiona i tako dalje i tako dalje.

A mi iz eMTeeM-a sretni i zadovoljni jer smo i ovom predstavom progovorili sa scene o važnoj temi i tako ostali dosljedni našoj pedesetogodišnjoj misiji.

 Petak, 19. septembar 2025.

DA LI JE KINA DIO POBJEDNIČKE ANTIFAŠISTIČKE KOALICIJE 1945. GODINE?

Danas sam u rano popodne letio iz Sarajeva za Istanbul. Onda duga pauza pa noćni let za Moskvu. Putovao sam sam. Pripremio sam se za taj dugi put. Ponio sam laptop i odlučio da sređujem neke rukopise za knjigu koju duže vrijeme pripremam. Knjiga je zbir mojih obraćanja na antifašističkim skupovima i tekstova pisanih na tu temu problematizirajući fašizam 21. vijeka i mogućnosti antifašističkih odgovora u ovom vremenu. Odlučio sam da će knjiga imati naziv „Šutnja nije otpor“. U toku leta i duge pauze uz kafu i odličan kolač na aerodromu u Istanbulu obrađivao sam intervju dat za kinesku novinsku agenciju i pokušavao ga pretočiti u tekst bez forme intervjua. Intervju sam dao u okviru priprema za skup Kafa i čaj koji je imao temu: Historijsko sjećanje na zajedničku borbu Kine i BiH protiv fašizma povodom 80. godišnjice pobjede kineskog naroda u otporu japanskoj agresiji u svjetskom antifašističkom ratu. Skup organizovali Ambasada NR Kine u BiH i SABNOR u BiH. Tekst koji sam, u prvoj ruci sređivanja, iz intervjua izvukao glasi:

„Od samog završetka Drugog svjetskog rata kinesko bojište je nekako skrajnuto i neravnopravno tretirano sa drugim akterima antifašističke koalicije. Kada se govori, na zapadu, o pobjednicima, ali i o agresorima u Drugom svjetskom ratu ovo bojište i njegovi akteri se ne tretiraju ravnopravno sa ostalim bojištima. Međutim, ratna dejstva u Kini tokom Drugog svjetskog rata bila su ključni dio pacifičkog i azijsko-kineskog fronta, a započela su znatno prije 1939. godine, kada je u Evropi izbio rat. Kineski narod pružio je žestok otpor japanskom okupatoru koji je okupirao značajan dio države, ali je nikada nije pokorio. Uz ogromne, višemilionske žrtve kineska gerila bila je učinkovita i uz sebe vezala značajne neprijateljske snage. Sve to je rasterećivalo pacifićko bojište i razvlačeći nepriateljske snage činilo ih manje efikasnim. Hoću da vjerujem da je kineski otpor neprijatelju značajno pomogao da američke snage na pacifiku dobiju neke važne bitke.

Ogromna je, nezamjenjljiva, uloga otpora kineskog naroda japanskom agresoru.

Dugotrajni otpor, koji je počeo mnogo prije službenog početka Drugog svjetskog rata, pripremio je i osposobio kineski narod za organizovan i snažan otpor koji će uslijediti tokom čitave okupacije dijelova kineskog teritorija. Snaga otpora i konstantno gerilsko djelovanje prisililo je japanskog okupatora da na ovom ratištu drži značajne vojne snage koje nisu mogle biti upotrebljene na ostalim azijsko-pacifičkim bojištima što je slabilo moć japanske vojne sile, a istovremeno snagama antifašističke koalicije davalo prednost na tim ratištima. Hoću da vjerujem da su neke važne bitke, o kojima danas svi znamo sve, o kojima su ispričane gotovo bajkovite priče, dobivene i zbog snažnog otpora kineskog naroda. Upitno je da li bi te bitke bile uopšte dobivene ili ako bi uz kakve dodatne žrtve da na kineskom teritoriju kineski narod svojim organizovanim djelovanjem nije vezivao snažne jedinice japanske vojne sile.

Poznato je da su u Kini djelovale dvije snage otpora, ona nacionalistička koju je vodio Čang Kaj Šek i druga koju su vodili komunisti na čelu sa Mao Ce Tungom. Bile su to dvije ideološki nepomirljive struje koje je zajednički neprijatelj udruživao u otporu. Međutim, konstrantno je bilo i sukoba i neprijateljstava, ali završetkom Drugog svjetskog rata, kao što je poznato, izbija građanski rat i ove dvije struje se otvoreno konfrontiraju. Godine 1949. pobjeđuju komunisti i konačno dolazi mir. Snage, koje je predvodila Komunistička partija Kine su svojim opredjeljenjem ka „malom“ čovjeku i njegovim potrebama stekle povjerenje naroda što je bilo presudno u konačnoj pobjedi. Uzimajući u obzir mnogoljudnost Kine to su bili impresivni brojevi u odnosu na ostale učesnike rata. Zato hoću da vjerujem da je mobilizirajuća uloga Komunističke partije Kine i njeno djelovanje u narodu, među stanovništvom svih slojeva, tretirajući sve na isti način stvorilo pobjedničku vojsku impresivne veličine koja Kinu, ravnopravno sa ostalim zemljama pobjednicama svrstava u Svjetsku antifašističku koaliciju.

Kao i u svim drugim svjetskim dešavanjima tako je i sa bojištima Drugog svjetskog rata nametnuto zapadno razumijevanje događanja i tumačenje koje će biti u funkciji afirmacije tog istog zapada. To se dešava i sa istočnim frontom i doprinosom kineskog naroda u konačnoj pobjedi. Svijet zna sve američke pobjede sa istočnog ratišta do sitnih detalja, ali istovremeno nema pojma o milionskim žrtvama kineskog naroda koje su ugrađene u konačnu pobjedu. Da, doprinos istočnog ratišta podcjenjen je u međunarodnom razumijevanju Drugog svjetskog rata. To podcjenjivanje značajno umanjuje ulogu i doprinos kineskog otpora konačnoj pobjedi. Međutim, da nije bilo tog otpora i da nije bio tako snažan upitno je kako bi se stvari odvijale na istočnom ratištu i kakav bi ishod rata bio. Ukratko, doprinos kineskog otpora konačnoj pobjedi ravnopravan je sa svim ostalim silama pobjednicama. Krajnje je vrijeme da se ustaljenim narativima odgovori istinom.

Valja reći da je kompletna Kraljevina Jugoslavija bila okupirana od više okupacionih sila, te da su na njenom teritoriju stvorene marionetske države, a pojedini dijelovi zemlje anektirani od okupacionih sila. U tim okolnostima Bosna i Hercegovina postala je sastavni dio tzv Nezavisne države Hrvatske. Kralj i vlada bježe iz zemlje i podržavaju tzv Vojsku u otadžbini, poznatiju kao četnici, ekstremni srpski nacionalisti.

U tim okolnostima Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila zabranjena i u ilegali donosi odluku o dizanju ustanka i borbi protiv svih okupatora. Ideja slobode, socijalne pravde i jednakosti i ravnopravnosti sa kojom je Komunistička partija pozvala narod na otpor sa jedne strane i strašna represija i zločini sa druge strane rezultirali su masovnim odzivom naroda u jedinice Narodno-oslobodilačke vojske. Bila je to vojska koja je štitila narod i vojska koju je volio narod. Takva vojska ne može biti poražena. U srcu Evrope, pokorene Evrope, Titovi partizani tokom cijelog rata imali su slobodnu teritoriju i vezivali ogromne neprijateljske snage na jugoslovenskom ratištu. Partizanske jedinice u početku su djelovale isključivo gerilski, praveći diverzije, napadajući iznenada gdje se neprijatelj ne nada, a kasnije jačanjem i narastanjem krenulo se u velike oslobodilačke operacije. Kadrovi Komunističke partije vodili su sve procese, ali u vojsci i narodnim odborima na oslobođenoj teritoriji participirali su ljudi najrazličitijih političkih uvjerenja, socijalnih slojeva itd, ukratko bila je to slika naroda. Upravo to, davanje jednakih šansi svima stvorilo je jedinstvo naroda i njegove vojske što je moralo rezultirati slobodom. Valja ovdje reći da su jedino Titovi partizani u okupiranoj Evropi stvorili vojsku i otvoreno se oružano suprotstavili fašistima i nacistima. Svi drugi su imali pokrete otpora i iz stroge ilegale pravili diverzije.

Čini mi se da je na sličnim principima djelovala i Komunistička partija Kine. Oslonac na narod i jedinstvo sa narodom. I u Kini je djelovao, kao i kod nas, drugi pokret, nacionalistički, i sa drugačijim krajnjim ciljevima. Ti, kako smo ih mi kod nas zvali, domaći izdajnici bili su u suštini veći neprijatelj od okupatora, jer razgrađivali su jedinstvo naroda. I u Kini, kao i kod nas na kraju pobjedili su oni koji su narodu nudili nadu u bolju budućnost. Rekao bih da je to glavna i presudna sličnost dvije oslobodilačke revolucije, one naroda Kine i naroda Jugoslavije, a time i Bosne i Hercegovine, kao sastavnog dijela jugoslovenske federacije.

Vrijeme koje živimo donijelo značajnu promjenu odnosa naspram razumijevanja činjenica koje definišu događanja u Drugom svjetskom ratu. Nastalo je vrijeme snažne revizije i relativizacije svega što su sile pobjednice učinile u tom ratu. Naročito je snažna revizija istorijskih činjenica u zemljama u kojima su procese odbrane i suprotstavljanja fašističkom i nacističkom agresoru vodili komunisti. Uporno ih se želi izjednačiti sa fašistima i u novom vremenu tako tretirati. Izbacuju se iz školskih programa, ruše se spomenici i spomen obilježja, a kolaboracionisti proglašavaju borcima za slobodu. U tim društvenim okolnostima odnos prema žrtvama je neadekvatan, često ih se u nekim zemljama tretira kao narodne neprijatelje. To je u jugoslovenskim zemljama jako izraženo. Na takav odnos novih državnih vlasti na jugoslovenskom prostoru međunarodna zajednica ne reaguje i svojim nedjelovanjem zapravo daje podršku reviziji istorije. Rekao bih da u ovakvim okolnostima najviše strada sjećanje na žrtve. Mislim da je šutnja o ogromnim žrtvama kineskog naroda u Drugom svjetskom ratu dio kontinuirane političke strategije umanjivanja doprinosa svih koji nisu dio zapadnog svijeta i političkih vrijednosti koje taj zapad propagira. Šutnja o jugoslovenskim žrtvama i rušenju sjećanja na njih je dio iste te strategije.

Valja otvoreno reći i stalno ponavljati, i u svijetu, pa analogno tome i u Evropi, došlo je do političkog zaokretra udesno, u nekim važnim zemljama, rekao bih radikalno udesno. Drugo ime za takvu politiku jeste fašizam i mi o tome moramo govoriti i iznalaziti načine suprotstavljanja takvim politikama kako svijet ne bi opet došao u poziciju da je oružje jedina opcija. Objektivno rečeno svijet se kreće ka takvoj situaciji.

Zbog toga moramo govoriti o pozitivnom naslijeđu koje baštinimo, o antifašističkoj borbi u okviru zajedničke koaliucije. Istina, to govorenje mora biti zasnovano na činjenicama i istorijskim dokumentima, bez falcificiranja i umanjivanja ili veličanja bilo čijeg doprinosa. Istina će za sve biti katarzična, ali i opominjuća i služiti progresu cijelog čovječanstva.

Moramo biti svjesni činjenice da su u mnogim zemljama na vlast došli sljedbenici ideja poraženih i presuđenih 1945. godine i da sa pozicije vlasti urušavaju pobjednički duh antifašista. Odgovor na njihovo djelovanje mora biti istina snažno izgovorena i stalno ponavljana. Da bi to imalo snagu moramo iznaći način da koordiniramo naše aktivnosti i zajedno djelujemo sa svih strana planete Zemlje. Moramo stvoriti snažan svenarodni front antifašista u koji će biti uključeni svi slojevi naih društava i koristeći sjajnu prošlost, pobjedničku prošlost, mjenjati sadašnjost i govoriti o mogućnostima budućnosti. Uvjeren sam da je nas koji vjerujemo u ideju slobode, u ideju ravnopravnosti i jednakosti, u ideju socijalne pravde mnogo više, ali smo tihi, u defanzivi smo.

Moramo se probuditi i progovoriti, jedan po jedan, bez straha, i uvjeren sam pobijedićemo sve te svjetske sile mraka kao i 1945. godine. Mi nemamo pravo na nedjelovanje i šutnju. Milioni žrtava fašizma obavezuju nas na akciju kao i milioni znanih i neznanih heroja koji nam 1945. godine darovaše slobodu.

Mi u Bosni i Hercegovini imamo radikalno različit odnos naspram antifašističkog naslijeđa Drugog svjetskog rata. Naime, tamo gdje vlada Hrvatska demokratska zajednica partizani su narodni neprijatelji i svaki pomen na njih je neprijateljski. Spomenici se organizovano ruše i zatiru, a afirmiše vojska kvislinške Nezavisne države Hrvatske. Na teritorijama gdje vladaju srpske nacionalne stranke spomenici se ne ruše, čak se neki događaji obilježavaju ali im se nastoji dati ekskluzivno nacionalni okvir proglašavajući druge narode kvislinzima i neprijateljima. Istovremeno se rehabilituje četnički pokret i proglašava drugim antifašističkim pokretom iako istorijske činjenice govore o strašnim zločinima koje su počinili i otvorenoj kolaboraciji sa nacistima i fašistima.

Na trećem dijelu države formalno odnos prema antifašističkom naslijeđu je pozitivan, ali ne činjenjem i nebrigom prema tom naslijeđu sve je prepušteno zubu vremena i urušavanju.

Jedini koji na cijelom teritoriju države baštine istinske vrijednosti antifašističkog naslijeđa su udruženja antifašista koja svojim kontinuiranim djelovanjem upozoravaju na sve ove pojave i zahtijevaju promjene.

Do promjena može i mora doći. U svemu tome mogu značajnu ulogu odigrati kineski i evropski znanstvenici svojim češćim, snažnijim i konkretnim istupima, ali i zahtjevima prema svojim vladama da iskoriste svoj ugled i međunarodne mehanizme kako bi vlasti u našoj zemlji upozorili na ove i ovakve pojave, koje nas zapravo iz kategorije pobjednika u Drugom svjetskom ratu vode na stranu poraženih.

Ja volim reći da je drugo ime za slobodu antifašizam. Ako to jeste tačno i ako smo svi mi, pa i Kina, kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu, antifašisti onda je svako promicanje pravednosti i pravde antifašizam ovog vremena.U tom svjetlu treba posmatrati i kinesko zagovaranje zajednice sa zajedničkom budućnošću za čovječanstvo kao nastavak onog zajedničkog antifašističkog fronta sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Za Kinu i kineski narod istorijsko iskustvo istočnog ratišta izvorište je i inspiracija za budućnost. Snaga stvorena u tom vremenu i duh tog vremena sugerišu da možemo i moramo, kao i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, prevazići razlike i početi zajedno graditi zajedničku budućnost za čovječanstvo.

Mislim da je u situaciji kada mladi ljudi, uprkos neograničenom pristupu svim informacijama, zahvaljujući modernim tehnologijama vrlo malo znaju o Kini i njenoj istoriji, ali i savremenom društvenom trenutku, od izuzetne važnosti, kako za evropsku publiku, tako i za mlade ljude na Balkanu predstaviti im kroki istorijskih činjenica iz Drugog svjetskog rata, ali i ovog društvenog trenutka. Kada je Drugi svjetski rat u pitanju ja bih izdvojio ključne bitke i pobjede i uz to naveo žrtve. Živimo u vremenu kada ljudi vole pobjednike. Pa ako jeste tako dajmo im pobjednike. Kada to čuju možda istraže i nešto dublje.

A kada govorimo o današnjem međunarodnom poretku mislim da bi mladim ljudima, ali i Evropskoj publici, bila fascinantna prezentacija privrednog čuda koje kinesko društvo gradi i time stvara snažnu poziciju na međunarodnoj političkoj sceni.“

Završio sam tekst i nepročitavši ga. Zaspao sam u avionu. Probudila me stjuardesa da se vežem, jer slijećemo u Moskvu. Bilo je rano subotnje jutro.

Subota, 20. septembar 2025.

„TRI SESTRE“ LJUBIMOVA NA TAGANJKI

Jutros oko 5 sati, nakon leta iz Istanbula stigao sam u Moskvu. Umoran i pospan. Na moje veliko iznenađenje volonterka Konferencije na koju sam išao čekala me i vrlo efikasno u par minuta organizovala taxi i moj prevoz do hotela. Pola sata vožnje. Gledam Moskvu u svitanje. Prvo što mi zapinje za oko mnoštvo je kranova na sve strane dokle pogled doseže. Zemlja je u ratu, pod sankcijama, a gradi se na sve strane. Bio sam u Moskvi raznim povodima više puta, ali grad gotovo da ne prepoznajem. U samom centru, na obali rijeke Moskve, prolazimo pored velikog i visokog poslovno stambenog kompleksa koji izgleda impozantno, baš kao što izgledaju centri američkih gradova ili oni iz raznih bliskoistočnih emirata. Prva misao, kad sam to vidio, bila je: Sad mi je jasno otkud ideja za Beograd na vodi. Nasmijao sam se vlastitoj misli i nekako iznenada sjetio sam se mog sedmodnevnog boravka u Moskvi 1984. na 8. Međunarodnom kongresu ASSITEJ-a. ASSITEJ je Međunarodna asocijacija pozorišta za djecu i mlade. Te 1984. godine nas 7 iz Jugoslavije bili smo delegati Jugoslovenskog centra ASSITEJ-a. Današnja Moskva ne liči na Moskvu iz te 1984. godine. Pamtim da su prodavnice bile vrlo oskudno snabdjevene i izgledale kao skladišta, pamtim da smo imali problem gdje nešto pojesti poslije 22,00 sata, pamtim redove za sladoled i ogromnu razliku kursa prilikom zamjene novca u banci ili kod tajnih uličnih mjenjača.

Toga danas nema, ali imam jedno fascinantno sjećanje iz te davne godine. Pored gustog kongresnog programa pronašli smo da u dane koingresa u Teatru na Taganjki igra proslavljena predstava „Tri sestre“ u režiji čuvenog Ljubimova. On je u međuvremenu emigrirao na zapad, ali se predstava igra bez spominjanja njegovog imena. Kolega Borko iz Siska i ja krećemo u potragu za ulaznicama. Idemo od kioska do kioska gdje se prodaju ulaznice za sva pozorišta u Moskvi. Svi nam kažu da su ulaznice davno rasprodane. Isfrustrirani do boli na zadnjem kiosku koji smo pronašli pitamo za kada ima ulaznica. Ljubazna starija žena kaže nam: Sve je rasprodano do maja 1986. godine. Pravimo se da nismo razumjeli i pitamo da žena ponovi. Ona ponavlja, mi se gledamo začuđeno i otvorenih usta ne progovaramo.

Onda se sjetih i kažem Borku: Slušaj, Zvjezdana (Zvjezdana Ladika, predsjednica našeg centra ASSITEJ-a koja nije mogla putovati na Kongres) mi je pred polazak rekla da, ako sretnem Efrosa, koji je njen prijatelj, ga pozdravim i ako nam zatreba bilo kakva pomoć da mu se obratim.

Borko me začuđeno gleda i pita kakve to sad ima veze sa predstavom. Kažem mu da je nakon bijega Ljubimova Efros postavljen za direktora Taganjke i možda je to šansa.

Već je kasno popodne, žurimo na metro, biramo liniju i idemo ka Teatru na Taganjki. Tražimo službeni ulaz i vidno ističemo naše učesničke bedževe. Tražimo Efrosa, ali nam portir kaže da nije u zgradi, ali predlaže da pozove operativnog direktora kojem možemo sve reći, a on će prenijeti direktoru. Vidno razočarani pristajemo na susret sa operativnim direktorom. Par minuta nakon poziva pojavljuje se šarmantan mladi čovjek u tamnom odijelu. Ljubazno nas pozdravlja i pita kako ide na Kongresu. Prenosimo pozdrave i malo ćaskamo o Moskvi, teatru, o Jugoslaviji, a onda nas on zove na kafu ili čaj u veliki pozorišni hol gdje publika već pristiže iako je više od sat vremena do početka predstave. Pijemo kafe, a onda nas pita da li smo slobodni večeras. Potvrdno odgovaramo, a on uz izvinjenje kaže da je na repertoaru večeras predstava „Tri sestre“ i da nema slobodnih mjesta, ali da nas može uvesti na predstavu ako nam nije problem da sjedimo na ivici jedne od bočnih scena koja se večeras ne koristi. Pristajemo i gledamo teatarsko čudo, gledamo predstavu koja se pamti za čitav život.

Po dogovoru, nakon predstave čekamo u holu operativnog direktora. Primjećujemo da je u holu skinuta velika fotografija Ljubimova, da je sa svih mjesta gdje je bilo njegovo ime, ono izbrisano, ali njegov duh živi u svakom kutku ovog teatra. Čak i mjesto gdje je bila fotografija nije prefarbano pa je crni trag od sakupljene prašine na krajevima okvira fotografije na zidu ostavio veoma upečatljiv pravougaonik. Još stoji i ekser na koji je bila okačena fotografija. Znam da smo se zezali da nisu ništa dirali jer će fotku prvom prilikom vratiti.

Poslije smo dobili ulaznice za sutrašnju poredstavu „Pet priča“ Isaka Babelja.

Sjetih se ovog, jer moje sjećanje na Moskvu nije turističko, pri pomenu ovog grada ja se uvijek sjetim rasprodatih ulaznica za sve izvedbe predstave dvije godine unaprijed.

Poredeći to sa stanjem kod nas sada pokušavao sam razumjeti gdje je problem, a onda me trgne glas vozača taxija: Stigli smo, ovo je Vaš hotel.

Nedjelja, 21. septembar 2025.

Bio sam u Moskvi, na Konferenciji o miru

Danas imam priliku govoriti na konferenciji u Moskvi. Učesnici Konferencije dolaze iz 150 država, njih oko 4 hiljade. Ima tu akademika, bivših ministara, umjetnika, univerzitetskih profesora, historičara, nevladinih aktivista, novinara i tako dalje. Impozantan skup vrlo kompetentnih ljudi. Razgovara se na razne teme i sagledava pitanje globalnog mira iz raznih uglova. Sve se dešava u impozantnom Kongresnom centru u Moskvi. Organizacija sjajna. Imam priliku govoriti o POKRETU OTPORA U BALKANSKIM ZEMLJAMA I POTREBI ZA EUROAZIJSKIM ANTIFAŠISTIČKIM AKTIVNOSTIMA. Napisao sam obraćanje. Na Konferenciji govorim samo kratak sažetak. Tako je predviđeno da bi što više učesnika moglo imati šansu za obraćanje. Moje integralno obraćanje je:

„Poštovani učesnici ove velike konferencije koja ima za cilj istraživati mogućnosti traganja za novim planetarnim mirom. Hvala na mogućnosti da iznesem neke stavove o ovoj temi antifašista Bosne i Hercegovine. Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Prije svega moram vas podsjetiti da je antifašističko naslijeđe jedinstveno za sve jugoslovenske narode i novonastale države. Naši narodi, jugoslovenski narodi, na poziv Komunističke partije Jugoslavije 1941. godine digli su ustanak protiv nacističkih i fašističkih okupatora, te njihovih domaćih slugu. Ovo su uglavnom poznate činjenice, ali valja podsjetiti i kontinuirano ponavljati da su naši narodi, jedini u Evropi, digli ustanak i krenuli u oružanu borbu za oslobađanje porobljene i raskomadane države. Svi drugi imali su pokrete otpora, pravili veće ili manje diverzije, štampali letke i na taj način suprotstavljali se okupatoru. Naši narodi su pružili oružani otpor, pravili vojsku i oslobađali zemlju. Ta vojska je maja 1945. godine imala osam stotina hiljada vojnika, partizana, spremnih za slobodu dati živote. Ta snaga, pripadanje antifašističkoj koaliciji pobjednika omogućilo im je da nakon rata grade državu jednakosti i ravnopravnosti, državu socijalne pravde i državu slobode.

To je ono što mi danas baštinimo. Iako smo danas u više država, iako naše vlade, uglavnom, nemaju blagonaklon stav o ovom naslijeđu mi koji slijedimo ideje Titovih partizana uspjeli smo napraviti koordinaciju naših državnih saveza. To podrazumjeva da imamo kalendar zajedničkih aktivnosti koji svi provodimo, da polažemo jedan zajednički vijenac prilikom komemorativnih okupljanja, na skupovima govori jedan u ime svih nas i tako dalje. Takvo naše djelovanje šalje snažne poruke građanima, ali i organima vlasti, jer mi takvim aktivnostima rušimo koncept života jednih pored drugih i pokazujemo da možemo zajedno, bez obzira šta koja vlast ili političar propagirao. Takvo naše jedinstvo poboljšalo je značajno našu ulogu u okviru antifašističkih asocijacija u Evropi i ukazalo na našu snagu. To su i u našim zemljama registrovali i naši prijatelji, ali i neprijatelji. Ukratko, svi su se javno pokazali što nam je omogućilo koncipiranje zajedničkih kontra mjera u borbi protiv rastućeg neofašizma, ne samo kod nas nego i širom Evrope, ali i cijelog svijeta. Sva ova nastojanja rezultirala su zajedničkim dokumentom koji smo nazvali „Platforma za izgradnju antifašističkog društva 21. vijeka“ i izradom konkretnih operativnih zadataka za realizaciju te Platforme.

I rezultati su već vidljivi.

O svemu ovome govorim, ne da bih izvještajno govorio o našim aktivnostima, nego da sugerišem izradu jednog takvog globalnog dokumenta. Ali prije toga moramo biti svjesniji doprinosa antifašista iz cijelog svijeta u pobjedi 1945. godine. Činjenica je da mi na Balkanu vrlo malo znamo o azijsko-pacifičkom ratištu i da je sve okrenuto prema doprinosu zapadnih zemalja pobjedi nad fašizmom 1945. godine. Bez izbalansiranog vrednovanja doprinosa svih u prošlosti ne možemo graditi bilo kakvu integraciju aktivnosti u budućnosti, jer to stvara nepovjerenje. A bez povjerenja nema jedinstva i djelovanja na tim principima.

Slijedeća bitna stvar je razumjevanja fašizma danas. Tu moramo imati, takođe, izbalansiran stav. Ne može u jednoj zemlji nešto biti fašizam, a u drugoj patriotizam. Da bi to mogli izbalansirati moramo jasno definisati koje pojave i aktivnosti jesu fašizam ovog vremena, odnosno šta to danas jeste antifašizam. Naprimjer, za nas u jugoslovenskim zemljama antifašizam danas jeste:

• Antifašisti se zalažu za očuvanje Evrope izgrađene na zajedničkom antifašističkom naslijeđu, a protiv su svih oblika potkopavanja tih temelja, jer to jeste direktni udar na njen demokratski poredak.
• Antifašisti se zalažu za pravodobno razotkrivanje trendova koji žele kroz povijesni revizionizam vratiti fašizam, odnosno neofašizam па javnu i političku scenu i dati mu
• Antifašisti se suprotstavljaju rehabilitaciji četništva, ustaštva i drugih sličnih pokreta iz Drugog svjetskog rata.
• Antifašisti su protiv svih rješavanja spornih pitanja ratnim sredstvima i za mirno rješavanje svih problema, ma gdje se dešavali u Svijetu,
• Antifašisti su svi oni koji ne prave selekcije u zavisnosti kom narodu pripadaju i bore se protiv svih etničkih i administrativnih zidova kojima se pokušavamo podijeliti.
• Antifašizam ne poznaje granice, zalažemo se za kosmopolitsko i otvoreno društvo po građanskim načelima.
• Antifašizam znači da vjerujemo i možemo samo istinom i suočavanjem sa prošlošću krenuti zajedno u ljepšu i bolju budućnost.
• Antifašizam danas je borba za ravnopravnost, jednakost, te svima dostupno zdravstvo i školstvo,
• Antifašizam je borba za radnička prava i očuvanje radnih mjesta,
• Antifašizam je borba za jednakost i ravnopravnost svih na svakom pedlju naših država,
• Antifašizam je borba za ostvarenje svih ljudskih prava za sve,
• Antifašizam je borba protiv svih oblika nasilja,
• Antifašizam je razvijanje ekološke svijesti kod građana, zaštita naših planina i rijeka, šuma i jezera
• Antifašizam je izgradnja društva jednakih mogućnosti za sve,
• Antifašizam je borba za društvo socijalne pravde, solidarnosti i uzajamne pomoći,
• Antifašizam je izgradnja istinskog demokratskog društva,
• Antifašizam je borba protiv svih oblika izrabljivanja pojedinaca ili određenih grupa od drugih pojedinaca ili grupa,
• Antifašizam je izgradnja društva koje nudi nadu,
• Antifašizam je izgradnja društva političke i ekonomske jednakosti,
• Antifašizam je kontinuirana briga o građanima treće dobi i jačanje penzionih fondova,
• Antifašizam je ne mješanje u političku volju građana drugih zemalja.

Da bi sve ovo mogli postići stepen uvažavanja, poštovanja, razumijevanja između nas i naših država moramo podići na mnogo viši nivo. To istovremeno znači da smo zakleti protivnici rješavanja nesporazuma silom i ratom, da smo u dijalogu ravnopravni, bez obzira na brojnost naših naroda, da smo protivnici bilo kakvog intervencionizma izvan granica naših zemalja, da smo pobornici dijaloga i kulta mira. Naše načelo mora biti sažeto u misli: Drugo ime za slobodu i mir je antifašizam. Moramo prihvatiti stav da ne možemo fašističkim metodama braniti antifašizam. Kad prihvatimo ove principe stvoriće se pretpostavke za stvaranje jedinstvenog planetarnog svenarodnog antifašističkog fronta koji će biti snaga koja može uticati na izgradnju planetarnog mira na suprot planetarnom zveckanju oružjem.

To će biti moguće onog časa kada našim vladama jasno i odlučno kažemo kakva društva želimo, umjesto da često budemo poslušnici tih istih vlada koje izgrađuju neofašistička društva 21. vijeka.

Do nas je i naše odlučnosti.

Zato na kraju Smrt fašizmu, kako su pozdravljali Titovi partizani u svom pobjedonosnom jurišu ka slobodi i miru četrdesetih godina prošlog vijeka.„

Nakon predstavljanja sažetka odahnuo sam i sam sebi rekao: Rekoh im, pa šta bude.