Kliker.info

Maj ove godine bio je vrlo naporan. Mnogo sam putovao.Samo tri noći uspio sam prespavati u svom krevetu u Mostaru. Jurio sam od festivala do festivala, ali i obilazio brojna antifašistička okupljanja diljem bivše Jugoslavije. 

Mnogo sam govorio i slao poruke mira , tolerancije i razumjevanja među ljudima zasnovanog na iskustvu neprevaziđenog antifašističkog naslijeđa. Bilo je naporno, ali vrijedilo je, čini mi se.

U mnogim vožnjama, dugim i napornim, olakšanje sam nalazio u mislima koje su bježale od trenutne  situacije i vodile me u sjećanja koja su imala sasvim druge preokupacije. To je zapravo bilo vrlo katarzično.Zato i zapisah neka od tih razmišljanja i nudim ih na čitanje. Meni je to pomoglo da izdržim pakao maja. Možda kao ideja pomogne još nekom.

 

Ponedjeljak, 19. maj 2025.

Strah kao stanje duha

         Sjećam se, prije petnaestak ili možda više godina pročitao sam katastrofalne rezultate istraživanja koje je u Bosni i Hercegovini proveo Nacionalni demokratski institut iz Vašingtona među svim kategorijama mladih ljudi u cijeloj zemlji. Tada sam na papiru vidio ono što sam i prije tog istraživanja osjećao. Preko 62 % mladih ljudi bez dileme želi napustiti zemlju. Samo čeka priliku. Još oko 20 % njih ima neke male dileme, ali želi ići. Svi oni žele otići zato što ovdje ne vide perspektivu. Ja koji sam prošao pakao mostarskog stradanja i nisam otišao, morao sam, osjećao sam to, pokušati odgovoriti na ovo pitanje. To je bio osnovni motiv koji sam ponudio mladim glumcima sa kojima sam želio istraživati dilemu: otići ili ostati. Bila je to dilema koja je i mene u jednom trenutku mučila, ali prije svega bio je to njihov život. Morao sam, morali smo o tome progovoriti. I krenuli smo, krenuli smo od ove dileme, a onda smo se počeli baviti zapretenim putovima naših duša, počeli smo istraživati vlastite živote i suočavati se sa prošlošću, sadašnjošću, ali i mogućom budućnošću. Tražili smo odgovore, uzroke, moguća rješenja, pokušavali smo sebe ojačati i pripremiti za sve što nas čeka. U tom traženju, koje još uvijek traje, kao i masovni odlasci iz zemlje, učinilo nam se kao da smo se bavili istim pitanjima koja su nas mučila i u vremenu pravljenja naše prve ratne predstave “Pax Bosniensis 1992”, učinilo nam se kao da pravimo deset ili više godina kasnije drugi dio predstave. 

        Zapravo, shvatili smo da su vojske u kasarnama, ali da “rat”, ipak, još uvijek traje. Samo to saznanje spremilo nas je za život, ali i umjetnost u tom i takvom životu.

        Čujemo i osjećamo: Psi laju svuda oko nas i još uvijek nisu primireni. Nakon skretanja Svijeta udesno, u ratove, ponovo su digli glavu. U Mostaru ponovo ljudi pitaju hoće li biti rata. Čitav grad zapravo izgleda kao sjajan scenografski okvir za neku veliku antičku tragediju koja se upravo dešava, danas i ovdje, u životu. U takvom okruženju šačica „luđaka“ našla je, kao i u ratu, azil, sklonište u teatru. 

        Zašto?  

        Možda iz inata, možda iz ljubavi, a možda iz čiste ludosti ili pak svega pomalo. Nisam siguran. Ono u šta sam siguran je činjenica da dok moji prijatelji i ja radimo njihov lavež biće tiši. Jer mi volimo ovaj grad, a oni u njemu žive (dok ima plijena). Ovo je RAT našim sredstvima, našim oružjem, ovo je rat koji moramo dobiti. Svjesni smo da od nas zavisi mnogo toga u budućnosti. Zvuči patetično, ali naša je zadaća u ovom gradu od velike važnosti, bez obzira što smo je sami sebi zadali. Mi smo u situaciji da onima koji odlučuju objašnjavamo da, kako Breht kaže, teatar ne postoji da bi se svako veče zavjesa dizala i spuštala. Mi im pokušavamo baciti rukavicu u lice.

         Znam, jer u minulom nevremenu prošao sam sve što se moglo proći, izgubio u materijalnom smislu sve što sam imao, ranjen, bio vojnik, bio devet godina u svom gradu izbjeglica, ali sam sretan čovjek. Nemam ni jednog predratnog prijatelja, bez obzira na porijeklo ili mjesto življenja, za kojeg danas, deset godina kasnije, mogu reći: bivši prijatelj. Uvijek smo nalazili načine da kontaktiramo, uvijek smo se razumjeli. 

       Kako? 

       Jednostavno, nikad, ni u jednom trenutku nismo dozvolili da budemo u bilo čijoj funkciji, ni onda kada smo nosili uniforme i puške. I tada se, znali smo, može biti čovjek. Nije nimalo lako. Zbog toga su se gubile glave, ali naš narod kaže: čuvaj obraz! I čuvali smo ga. Na suprot nama bili su oni koji su sve ovo i napravili, kriminalci, mafijaši, mali ljudi… Njima je rat trebao da nas strahom i silom satjeraju u mišiju rupu i ovladaju bogatstvom i teritorijom koju su međusobno podijelili. Tamo gdje je bilo organizovanog otpora kriminalu, tamo je i najveće stradanje. Pogledajte Mostar. Stradao je jer je bilo dovoljno onih koji su u jednom trenutku rekli: Ne može tako. Dosta, ne može više! I desilo se to što se desilo. A da su, opet, u tome učestvovali svi kriminalci bivše nam zajedničke domovine, normalno je. Nebi me čudilo da su u to upleteni i mnogo veći kriminalni bosovi iz Evrope i šire. Balkan je za njih jedno vrijeme bio veliko tržište i velika slobodna zona. Uspostava sistema počela ih je ometati i trebalo je djelovati. I djelovali su. I djeluju. A civilizirani ljudi još su u strahu koji se veoma često manifestira blokadom svih vitalnih funkcija kod čovjeka. Mislim da smo, nakon svih godina koje smo prošli, strah prihvatili kao stanje duha. Iz takvog stanja se ne djeluje. Zato mi sve naše aktivnosti i vodimo u cilju oslobađanja ljudi od straha i ka njihovom sučeljavanju sa vlastitom bliskom prošlošću u kojoj moraju prepoznati uzrok, suočiti se sa njim, doživjeti katarzu i tako očišćeni krenuti u svoj mali ili veliki “RAT”.

       Pogledajte se u ogledalu prvo jutro nakon ovog teksta i recite sebi vrijedi li šutjeti? 

       Nakon toga nam se pridružite ili ostanite po strani gledajući kako propada grad koji obožavate.

      Da li je ovo stvarno grad koji vi volite?

Utorak, 20. maj 2025.

Barbin spisak 100

         Opet eMTeeM za svoj 50. Festival autorske poetike nema kokakve pomoći niti od koga. Ovi iz vlasti ponovo se pitaju ko smo mi i otkud nam pravo da tražimo novac za gluposti koje organizujemo. I dok dolaze odbjenice na naše zahtjeve i projekte sjetih se jednog pisma, koje me prilično iznenadilo, od Odin teatra i sa potpisom Euđenija Barbe. Naime, čuveni reditelj me obavještava da od 1. do 3. oktobra u sjedištu Odin teatra u Holstebrou, u Danskoj organiziraju obilježavanje 40 godina Odin teatra, te da će tim povodom premijerno izvesti svoju novu predstavu „Andersenov san“. Poziv, uistinu uzbudljiv i nadasve drag. Međutim ključno iznenađenje bilo je u činjenici, o kojoj me obavještavaju, da je poziv poslat na sto adresa, jer im to dozvoljavaju mogućnosti kojima raspolažu. I još kažu da su poziv poslali onim ljudima u svijetu koji njima nešto znače, te onim ljudima u svijetu koje smatraju značajnim za teatar danas. 

          Prvo što mi je palo na pamet bilo je pitanje: Otkud mene na tom spisku? 

          Da nije neka greška? 

          Nije moguće da mene pozivaju pored toliko važnih i značajnih ljudi u svijetu. Pa ni ja se sam ne bih usudio, ni u snu ili pijanstvu, staviti na neki takav spisak. 

          Kako provjeriti? 

          Da nije neka i nečija provokacija?

          Šaljem e – mail glumici Odin teatra, Juliji Varley, i onako dječački obazrivo pišem da sam dobio poziv za njihovu premijeru i proslavu, te pitam radi li se, stvarno o pozivu ili…

          Dobivam brz odgovor u kojem mi se potvrđuje vjerodostojnost poziva i još me se pita da li trebam neku pomoć oko dobivanja viza ili kupovine avionske karte.

          Tek tada čitam spisak pozvanih. Kod svakog imena zastanem i kroz misli mi prođu djela koja iza njih stoje. Sve je to živa istorija teatra. Sve su to imena vrijedna divljenja i poštovanja.

          Otkud onda mene na tom spsiku?

          Po kom kriteriju sam se našao među sto odabranih?

          Čime sam zaslužio ovaj poziv?

          Zašto me Barba odlučio pozvati?

          Nisam uspio naći odgovor ni na jedno pitanje koje sam sebi postavljao.

          No, to za ovaj tekst nije važno. Važno je utoliko što me podsjetilo da na obilježavanje mnogo manje važnih domaćih, čitaj lokalnih,  institucija kulture ili njihovih uradaka ne dobivam poziv, jer se ne mogu naći na njihovom spisku STO. 

          U čemu je problem?

          Kako je moguće da je lokalni kriterij strožiji i mnogo selektivniji od onog svjetskog?

          Kako je moguće da je normalno da budete na spisku Euđenija Barbe među sto pozvanih na obilježavanju četrdeset godina postojanja Odin teatra, ali vas istovremeno nema na spisku lokalnog centra za kulturu kad poziva svojih sto odabranih na otvaranje izložbe neke njima znane likovne umjetnice?

          Znam, niko u svom selu nije postao prorok, kaže narodna mudrost. 

          Ali, istovremeno znam i da živim u ranjenom i raseljenom gradu kojem je potreban svaki zračak kvaliteta, optimizma, znanja… u njegovom oporavku.

         Da li je ovakav odnos samo prema meni iz nekih razloga ili je opšte mjesto u pitanju, pitam se.

         U mislima listam slične primjere I shvatam da se radi o pojavi, a ne usamljenom incidentu. 

         Shvatam da je to novi stil ponašanja.

         Shvatam da vrijede nove estetske norme po kojima se mi ne uklapamo u novo društvo, te zbog toga nas nema na njihovim spiskovima da ne stršimo pričajući i pozivajući se na kulturnu istoriju grada.

          Oni o tome nemaju pojma.

          Šta njih briga ko je bio Šejh Jujo.

          Šta njih briga kakav je teatarski život imao Mostar u devetnaestom stoljeću.

          Šta njih briga kad je ovdje prikazan prvi film.

          Šta njih briga za činjenicu da je ovdje objavljen prvi prevod Šekspirovog “Magbeta” na ovaj naš jezik, kako god ga ko zvao.

          Šta njih briga što nemaju pojma šta jeste “Mala biblioteka”.

          Šta ih briga što ne znaju ko je napisao muziku za Šantićevu “Eminu”.

          Šta ih briga što nemaju pojma da je Narodno pozorište igralo po dvanaest premijera u jednoj sezoni.

          Šta ih briga što nisu nikad čuli da je naš Sinfonijski orkestar bio jedan od rijetkih takvih orkestara izvan velikih centara.

          Šta ih briga što ne znaju da je naše “Mostarsko ljeto” prvi ljetni festival u BiH.

          Šta ih briga što…..

          Mogu ovako do sutra, prekosutra, i dalje.

          To njih ne zanima. 

          Oni znaju ko su razne Cece i Trofrtaljke, i u kojim okolnim lokalima pjevaju.

          I ono što organizuju, uglavnom organizuju, imajući na umu ove estetske kriterije. Logično, i spiskove prave po istom kriteriju.

         Sad shvatam, zato nas nema na njima, jer nismo im u svakodnevnom vidokrugu.

         Neka. To je dobro. Dok se oni dive jedni drugima mi ćemo putovati po Svijetu i tom istom Svijetu pričati priče o našem Gradu koje ovi kod nas ne znaju. 

         Pričati i tim pričama taj Svijet dovoditi u naš Grad, nadajući se da tako širimo krug onih koji znaju gdje žive.

Srijeda, 21. maj 2025.

Oni šute

         Sticajem nekih okolnosti, koje nisu važne u ovom trenutku, danas sam bio na ručku sa jednim uvaženim predstavnikom međunarodne zajednice u Mostaru. Ručak je bio okvir za razmjenu mišljenja o trenutnoj situaciji u Mostaru i mogućnostima napredka. Razgovor otvoren i, rekao bih, srdačan. Dotičemo se mnogih pitanja koja određuju naše živote danas i ovdje, ali dosta vremena posvećujemo i budućnosti. Lebdi pitanje: Kada će u ovome gradu život biti bolji? Izgovaramo mnoge konstatacije i oko njih djelimo mišljenje. Jednoglasni smo u ocjeni da je, ipak, dosta toga urađeno, ali da je nama koji ovdje živimo taj proces spor, prespor. Zajedno se čudimo činjenici da se ovdje loše živi uprkos saznanju da ovaj Kanton ima Neum, Međugorje, Stari most, sve hidroelektrane sa kojima raspolaže Elektroprivreda BiH, Aluminij, te mogućnost proizvodnje zdrave hrane i više žetvi godišnje. Čudimo se i činjenici da je ulazak u Stari Grad i razgledanje Mosta i svega oko Mosta besplatno. Baratamo nedavno objelodanjenim podatkom, za koji nisam siguran da je tačan, da Mostar, nakon otvaranja Starog mosta, u prosjeku dnevno posjeti oko 40 hiljada gostiju. Ako je ovo tačno, a moglo bi biti, ili će biti vrlo brzo, neophodno je to pretvoriti i u ozbiljniji biznis. Govorimo kako bi samo jedan euro naplaćen za ulazak u Stari Grad mjesečno obezbijedio milion i dvije stotine hiljada eura. Novac kojim bi se mnogo šta moglo pokrenuti. Drugi to rade odavno i napreduju. Konstatujemo da bi se, možda, mogle napraviti kapije za ulazak u Stari Grad, tu postaviti uniformisanu stražu, mostare, koreografisati smjenu straže i od toga napraviti još jednu atrakciju koja obezbijeđuje prihod. Svjesni smo da će mnogi reći da je to kopija, da je već viđeno i slično, ali nije bitno, jer uniforma, način smjene i cjelokupan ritual morali bi biti naslonjeni na našu tradiciju i time obezbjediti autentičnost. Kontraargument ovoj hipotetičkoj tezi je priča o Mujagi Komadini i načinu na koji  je; svojevremeno, Mostar dobio Rondo ili Gradsko kupatilo. I jedno i drugo su replike na objekte koje je gradonačelnik vidio u drugim, evropskim gradovima i poželio u Mostaru. Iako replike nezaobilazni su dio naše tradicije. Ko se, uostalom, danas više sjeća originala? Ko uopšte zna da to jesu replike? 

          Niko ili skoro niko. Međutim, naš problem je u tome što današnji gradonačelnici i njihovi činovnici putujući po svijetu ništa ne vide, ne znaju da vide, ili pak ne znaju viđeno prepoznati kao mogućnost i šansu za svoj grad. 

          Svi oni po povratku iz Italije ili Engleske pričaju o starim kraljevskim i plemićkim zamkovima, diveći im se prepričavaju kako su mudri Talijani ili Englezi unovčili gomilu kamenja i sve to upakovali u zanimljivu priču. Istovremeno rijetki znaju doći do starog hercegovog grada u Blagaju. Malo truda, nešto novca i oživljene legende stavljene u istorijski kontekst mogle bi biti sjajna osnova za još jedan turistički biser što ga nudi Mostar. Gledajući taj sjajni grad na vrh stijene, dok jedu blagajsku pastrmku, mogli bi se sjetiti šta su nedavno vidjeli u Italiji ili Engleskoj. 

            Dok pričaju o Beču i dive se valceru «Na lijepom plavom Dunavu», koji nisu otplesali, mogli bi se sjetiti da teritorijom grada Mostara teče sedam rijeka i da tih sedam rijeka jeste osnov za sjajnu priču kakvu je stvorio Rim o svojim brijegovima. Na kraju, zašto ne reći, Neretva ima legendu o sebi, legendu punu mostarske autentičnosti, ali i legendu koja bi mogla biti osnova za veliku turističko-kulturnu manifestaciju. 

           Ali, oni o tome ne znaju ništa. Njih se to ne tiče.

           Koristim priliku da mom domaćinu na ručku, uglednom predstavniku međunarodne zajednice, pokažem fotografiju snimljenu jednog popodneva na Velikoj Tepi u Mostaru na prelazu izmedju devetnaestog i dvadesetog vijeka. Pitam ga da pogodi koji grad je na fotografiji. Naravno, ne uspijeva mu, jer po haljinama, šeširima i suncobranima koje nose dame, te cilindrima na glavama gospode reklo bi se da je riječ o Parizu. Zbunjen je kad mu kažem da je to Mostar. Prepričavam mu šaljiv komentar mostarskog novinara Miše Marića na ovu fotografiju. On kaže: U Mostaru je tada živjelo desetak hiljada ljudi. Njih dvjestotinjak nosilo je cilindar ili polucilindar. Nije stvar u tome što je bilo dvjestotinjak bogatih ljudi koji su mogli kupiti cilindar ili polucilindar. Poanta je u tome što je u tome, tadašnjem, Mostaru bilo dvjestotinjak glava na koje se mogao staviti cilindar ili polucilindar.

           Ja na kraju dodajem: Šta mislite, imamo li u današnjem Mostaru, koji je desetak puta veći tih dvjestotinjak glava na koje bi se mogao staviti cilindar ili polucilindar?

           Odgovor nisam dobio. Dobio sam dugu šutnju koja je bila rječitija od riječi.

           Nakon toga ispričao sam mu nešto od onoga što sam znao o Karađozbegovom vodovodu. Naravno, naglasio sam koje godine je on sagrađen. Uz to sam dodao neke od podataka koji su mi poznati o gradnji vodovoda u nekim od velikih evropskih gradova. Pričao sam to kao neku običnu, normalnu stvar. Ona to u suštini i jeste, samo je pitanje da li je mi tako plasiramo. Osjetio sam moju civilizacijsku premoć i sagovornikovu nelagodu. 

           Govorio sam ja tog popodneva i o gradu opsjednutom pozorištem, o franjevačkoj štampariji, o čuvenom Šantićevom govoru nakon jedne pozorišne predstave zbog kojeg je imao posla sa policijom, o pjesnicima, slikarima, o navodnom Hitlerovom vojnikovanju u Mostaru, o ilegalnoj štampariji u Donjoj Mahali, o Greti, o Grozdani i Cimu, o predslavenskom vezu na narodnoj nošnji u Drežnici, o Pećini i njenom mamutu u sred grada, govorio sam dugo, dugo…

           Slušao me je. 

           Na kraju me upitao: Zašto se o tome ne govori?

           Zašto političari ne govore o tome?

           Zašto nema pisanog materijala na svjetskim jezicima sa tim podacima?

           Zašto to ne pretvorite u biznis?

           Nasmijao sam se, jer njegova pitanja su bila logična, ali kako da mu kažem da ti o kojima on govori o svemu ovome ili gotovo svemu nemaju pojma. Oni to ne znaju. Njih se to ne tiče.

           Da znaju i da ih se tiče, ovaj naš razgovor imao bi sasvim drugačiji tok. Činjenica je da nas je njihovo neznanje i nepoznavanje elementarnih civilizacijskih činjenica o gradu kojim rukovode i dovelo u ovakvu situaciju. Dok oni ne shvate gdje žive i šta su ovdje uništili mi koji to razumijemo ne možemo očekivati promjenu stvari. A do tada, oni će se sa dalekih putovanja po svijetu vraćati sa suvenirima bez identiteta i bez ikakvih vizija za grad u kojem žive. Valjda zbog toga i pamtimo gradonačelnika Mujagu Komadinu koji je upravljao Mostarom prije stotinu i više godina.

Četvrtak, 22. maj 2025.

Život ili vegetiranje

          Jedno pitanje koje mi u posljednje vrijeme, sve češće u raznim varijantama, postavljaju brojni poznanici, prijatelji, ali čak i oni koje uopšte ne poznajem ponukalo me na ozbiljno razmišljanje o uzrocima postavljanja tog pitanja. Naime, to pitanje u raznim povodima i različitim oblicima izgleda ovako:

• Što ti treba da govoriš ono što sam čuo na vijestima? Sve je tačno, što si rekao, ali nije pametno o tome sada govoriti. Samo te može glava zaboljeti.
• Čitao sam ti onaj tekst o Pozorištu, u pravu si, ali što to radiš, čemu to, kad ništa ne možeš promijeniti?
• Zašto javno prozivaš vlast? To nije mudro, bez obzira što si u pravu.
• Zašto prozivaš i naše? Prešuti nešto, zar ne vidiš da nas nestaje?
• Otkud tebe stalno na televiziji i u novinama? Zar nema niko drugi da nešto kaže ? Jesi li ti jedini pametan u ovome gradu? Šta ti misliš ko si? 
• Dosta više i tebe. Samo ujedaš dok te neko ne razbije. Ne misliš valjda da ti narod vjeruje?
• Otkud tebe sa onim papkom, majke ti? Ja mislio da si ti drugačiji, kad ono svi ste isti. 

         Ovo su varijacije u suštini istog pitanja koje svakodnevno slušam. Prije sam imao potrebu da komentarišem ili odgovaram. Već izvjesno vrijeme sve to ignorišem, ali nakon medijske šutnje, nečega što se ne smije prešutjeti, u jednom ovdašnjem lokalnom mediju, za koju vjerujem da je u direktnoj vezi sa ovim pitanjem, ponukan sam na razmišljanje i pronicanje u suštinu problema, ako to jeste problem.

         Dakle, o čemu se radi?

         Kad javno kritikuješ pojavu ili ponašanje nekog moćnika moraš biti spreman na uskraćivanje svega što taj moćnik kontroliše, naprimjer zaboravi na pomoć za opravak izgorjele kuće, zaboravi na pominjanje bilo kakvog evropskog ili svjetskog rekorda u tvojoj sportskoj disciplini na njegovoj televiziji, zaboravi na pomoć sponzora jer on najmoćnije kontroliše, zaboravi da je Mostar i tvoj grad.

          Kad javno ukažeš na neku neprimjerenu pojavu u gradskoj javnoj ustanovi spremi se da te dobar dio zaposlenih u toj ustanovi prestane pozdravljati, jer im je direktor ili prvi do njega rekao da ti to radiš samo zato što želiš sjesti na njegovu stolicu.

          Kad se javno osvrneš na aktuelna politička dešavanja u gradu moraš biti spreman na protuudar koji te automatski svrstava u neki tabor, u koji po pravilu, nikako ne spadaš. Tada si obavezno nečiji igrač, izdajnik ideje za koju si se do tog momenta borio, prodana duša, ubačeni čovjek i slično.

            I na kraju, kada se iscrpe, sva poznata sredstva ide se do kraja, ili bolje reći, do dna. Tada se u pomoć poziva mašta, u pravilu nemaštovitih ljudi, i bivaš proglašen pijanicom, lažovom, vjerskim fanatikom, rasturačem tuđih brakova, nesposobnim u jedinoj stvari za koju cijeli svijet zna da ti ide od ruke i slično

            Zašto i kako se to radi?

            Pusti se glas od usta do usta, a paralelno se podaci zapakovani u povjerljivu vijest dostave ,ekskluzivno, ranije obrađenom novinaru smještenom u redakciju medija za koji se ne može posumnjati da ga kontrolišeš. Nakon toga kampanja protiv tebe kreće, najčešće iz vlastitog okruženja, od nekih koji su ti se činili, do juče, veoma bliski, od onih za koje si bio spreman i ruku dati. Zapravo oni postaju najglasniji, oni su predvodnici linča bez pokrića, oni slijepo izvršavaju dobivene zadatke.

           Zašto? 

          Šta se to prelomi u glavama brojnih ljudi pa ih odjednom nisi u stanju prepoznati? Ima li to, stvarno, bilo kakve veze sa onim što si javno rekao?

          Mislim da nema, jer oni najčešće i ne znaju šta si ti govorio, oni znaju da si govorio i da se to NJEMU nije svidjelo, a kad se NJEMU nije svidjelo to sigurno ne valja. Osim toga to nije ni bilo na našoj televiziji, a kad nije bilo ili se nije desilo ili je toliko loše da ne zavrijeđuje pominjanje.

           A šta je naša televizija?

           To je televizija koja ima funkciju njegovog megafona, jer on je stvorio doniranim sredstvima i poklonio njegovim glasnogovornicima.

           A ko je on?

          On je tvorac mostarskog čuda i stvoritelj svega što imamo.

          O onome što nemamo, njegovom zaslugom, i pišem. Zato mi i postavljaju ona pitanja, ali zato i postoje naši mediji.

          Evo, to su moja razmišljanja posljednjih dana. Zbunjen sam pomanjkanjem građanske hrabrosti da se javno govori o svemu i svakom problemu.

          Zbunjen sam pomanjkanjem želje za dijalogom.

          Zbunjen sam licemjerstvom koje srećem na svakom koraku.         

          Zbunjen sam hrabrošću pojedinaca kada govore u četiri oka i kukavičlukom tih istih pojedinaca kada govore pred ili u grupi.

         Svi će reći da ih je strah i da protiv toga ne mogu. Svi će reći da otud dolaze i ona pitanja sa početka teksta i da je to normalno, jer valja preživjeti.

         Da li je to život?

         Da li je moguć život ako misleće biće ne komentariše pojave u svijetu oko sebe? Svidjelo se to ili ne lokalnim kontrolorima naših života.

         Naravno da u tom slučaju ne možemo govoriti o životu u punom smislu te riječi. Tu govorimo o vegetiranju na najprimitivnijem nivou. 

Nažalost, ja govorim o Mostaru, o gradu u kojem mi konstantno postavljaju pitanja koja su povod ovog teksta. Nažalost, ja govorim i pišem o gradu koji ne prepoznajem, koji se promijenio do te mjere da mi se čini kao da je ovo samo scenografija bivšeg grada, grada kojeg se sjećam i u kojem sam živio. 

Petak, 23. maj 2025.

Pogled sa Olimpa

         Toplo vrijeme i sunce koje još ne prži, minulih dana, izvuklo mnoštvo šetača na mostarske ulice. Nije mali broj onih koji odlučiše da popiju kafu u nekoj od ljetnih bašta i uživaju u pogledu i kafi, a lijep je pogled na majski dan u Mostaru. No, ne želim o tome pisati. To me, ponovo, podsjetilo na jednu situaciju i dijalog koji se vodio tom prilikom. Često se sjetim tog dijaloga. I nije mi prijatno pri tome. Ostanem zapitan i nijem.

         O čemu se radi?

         Naime, prošle jeseni u jedno prelijepo predvečerje izišao sam u prepunu Fejićevu ulicu da prošetam, bez ikakvog cilja i dogovora. Nošen masom krenuo sam. Iz obližnjeg kafića, nakon više glasnih prozivanja, shvatio sam da mene neko zove. Bilo je to društvo poznatih mi momaka, sa kojima rado sjednem, momaka koji su negdje na granici momkovanja. Da nije bilo rata, vjerovatno bi sada brinuli o novopridošlom potomstvu. U silnoj gužvi nađe se neka stolica i za mene. Dok sjedam već stiže kafa i obavezno pitanje o političkoj situaciji u svijetu. Po običaju sitnije teme su ispod našeg nivoa. Kroz politički dijalog, nekako spontano i potpuno normalno, uvuku se i kratki komentari osoba što ulaze u vidokrug nekog od sagovornika. Nakon nekoliko takvih upadica shvatam da su im oči, kao neki dobro fokusirani radari usmjereni u drugom pravcu i kruže na sve strane, kao da traže neki plijen, neku žrtvu, neprijatelja…Tek njihovi komentari daju mi smisao tih lutajućih očiju fokusiranih daleko od dijaloga koji vodimo i još dalje od stola za kojim sjedimo. Dijalog je neka vrsta sigurnog utočišta, bijeg u fikciju…A suština su oni kratki, sočni, komentari i, kao usputne, upadice. I dok je rat u Ukrajini i Gazi bio tema razgovora slušao sam:

• Brato, jebo majku, gledaj noga!
• Gledaj one koze, super je dok ne progovori!
• Znaš li onu smeđu, čitavo ljeto šeta sa kolegicom, upratio sam je!
• Onu bih odmah ženio kad bi htjela!
• Vidi one tri, tamo, lijevo, treći sto od našeg, znaš li ijednu?

         Onda bi, kao po pravilu, nastalo malo zatišje, i ponovo bi Tramp, Putin i po neki od preostalih svjetskih lidera bili tema. Oči bi ponovo tražile metu kružeći okolo. Shvativši situaciju igrao sam njihovu igru. Ponekad bi njihovu pažnju usmjerio na neku od šetajućih ljepotica. Provocirao sam njihove komentare. Svašta sam ih pitao. Bio sam, možda, i previše direktan. Nisu mi proturječili, možda zbog godina, možda što nisu znali ili zato što je boljelo. 

          Pitao sam:

• Da li je onaj tvoj službeni izlet na more sa radnom kolegicom prošle sedmice bio stvarno službeni put?
• One oči bulje u tebe? Fokusira te, čovječe?
• Jeste li vi ikad bili u kinu sa djevojkom i da na kraju niste imali pojma koji film ste gledali?

          Pitao sam svašta i provocirao, samo sa ciljem, da saznam zašto toliko priče iz dana u dan, iz večeri u veče.

          Dok su tražili nemušte odgovore koji me nisu zanimali i bjegom u Gazu i ovalni kabinet u Bijeloj kući spašavali vlastitu kožu ja sam razumijevao situaciju. Naime, prateći njihove oči, što su kružile kao radari, dobro sam osmotrio baštu u kojoj smo sjedili. Dva poznata mostarska kafića imaju spojene bašte i nerijetko vam se desi da zovete konobara iz jedne da vas posluži u drugoj. No, to je neka druga priča. Po mojoj slobodnoj procjeni u te dvije spojene bašte bilo je 40 stolova. Dobro sam osmotrio i sa sigurnošću tvrdim da ni za jednim stolom nije bilo prazne stolice. Dakle, u obe bašte sjedilo je oko 160 ljudi, izuzimajući mene, djevojaka i mladića. Sto za kojim sam sjedio, sa momačkim društvom, imao je sjajnu osmatračku poziciju i pružao pregledan pogled na obe bašte. Sad znam da to nije slučajna pozicija. Dobro je to, iskustvom, izboreno mjesto. Ali, jedan od njih morao je doći ranije. Zbog pogleda koji se pruža, to je zanemarljiva žrtva.

             I, šta sam vidio sa tog Olimpa?

             Ono što sam primjetio zaprepastilo me. Ti puni stolovi bili su identični ovom za kojim sjedim. Išao sam od jednog do drugog, polako, upadno posmatrajući. Ljutio sam se. Ni za jednim stolom nisam vidio niti jedan par, ne moraju biti ni zaljubljeni. Vidio sam mnoštvo muških i mnoštvo ženskih društava kako priča i očima, kao radarima, kruži unaokolo. Ne znam da li su, kao mi, pričali o Trampu i Putinu, ili receptima za kolače, Kupu prvaka ili ispitnom roku, ali znam, vidio sam to, ta priča je samo bijeg, utočište…

            Shvativši u čemu je štos, društvu sa kojim sam sjedio, rekao sam:

• Pogledajte okolo. I oni pričaju iste priče. Jedni druge želite, a nište ne poduzimate. Šta je s vama? U moje vrijeme, a bilo je to poodavno, mi bi se već vraćali iz Bara, Parka, nekog haustora, iza Veležovog itd, a vi još pričate. Nadam se da razumijete o čemu govorim. Akcija, momci!

          Ustao sam i otišao bez pozdrava. Od tada o ovom događaju često razmišljam i sebi pokušavam dati odgovor na pitanja koja, kao bujica, naviru.

          Šta se stvarno desilo pa da mladi ljudi ne znaju komunicirati, ni onda kada to, istinski, žele?  

          Ko je, ako je neko, kriv?

          Ne znam odgovore, naslućujem ih.

          Znam da je to stvarnost sa kojom se svakodnevno srećem.

          Znam da bez komunikacije ljudi postaju isfrustrirani, a to opet stvara mnoštvo drugih problema.

         Znam da bez dijaloga nema rješavanja bilo kojeg problema.

         Znam da se kulturi dijaloga moramo učiti.

         Ali isto tako znam da dijaloga nema bez komunikacije.

         Da li je ovaj sadašnji nedostatak komunikacije posljedica rata i ratnog stresa, u šta me mnogi uvjeravaju, ili je to realizacija nekog programa koji ima za cilj manipulaciju sa ljudima, što, opet, tvrde drugi.

         Ne znam, ali znam da je rata, ne manje bolnog, bilo i na drugim područjima, ali ovakvog nedostatka komunikacije, kao u Mostaru, nisam još nigdje sreo.

         S druge strane, ne spadam u one ljude koji vjeruju u velike urote protiv ovog ili onog.

         Šta se onda dešava?

         Teško je odgovoriti i za to će se trebati, zasigurno, provesti šira sociološka istraživanja. Brine jedino to, što sam uvjeren, da neće biti niko zainteresovan da naruči jedno takvo istraživanje. Jesu li i oni koji bi to morali naručiti, također, izgubili moć komunikacije ili je ovo stanje, pak, rezultat naručenog projekta koji upravo oni vode. Šta god bilo, nije dobro.

Subota, 24. maj 2025.

SLIKA SVIJETA

Nakon dugo vremena čuo sam se sa dragom prijateljicom, koja od prije rata živi u Londonu. Sjetih se naše davne prepiske i pitanja o kojem smo raspravljali. I danas je to aktuelno. Naime, od nje sam dobio e-mail u kome me moli da joj hitno pošaljem neka razmišljanja o ideji predstave koju bi u jednom tamošnjem teatru trebao realizirati kao svoj autorski projekat. Ono što traže je neka vrsta estetskog viđenja svijeta očima umjetnika koji, kako to oni kažu, pripada islamskom kulturnom krugu. Posljedica je to 11. septembra i svega onog što je uslijedilo. Iako sam dugo razmišljao, odgovor je bio u jednom dahu i u potpunosti drugačiji od onog što sam na početku želio. Napisao sam:

         «Od našeg posljednjeg razgovora, koji sam djelimično čuo, intenzivno razmišljam o mogućoj ideji za rad. Od kuda god krenem vratim se u suštini na isti početak. Onda sebi postavljam neka pitanja ili pak samo konstatujem, kao na primjer:

        – Da li svijet još pamti bosansku tragediju?

        – Da li to pamćenje u metaforičkom smislu ima i danas određenu težinu?

        – Ako ima, da li svijet bolje razumijeva suštinu bosanskog društva?

        – Ako razumije, nije li to u globalnom smislu slika SVIJETA samog?

        – Znači li to onda da Bosna i njena tragedija mogu biti metafora za svijet i odnose u njemu?

        – Meni se čini da tu ima nekog vraga.

        – Da li je onda, ako stvari ovako postavimo, Mostar i njegova podijela na istok i zapad, ili kako SVIJET to vidi na kršćanstvo i islam srce te metaforičke slike. Pa ovdje je građen jedan od najljepših mostova u istoriji civilizacije (neki tvrde da to nije napravio čovjek, kažu to je božije djelo), pravljen je da spoji dvije obale, dva svijeta i omogući im komunikaciju još daleke 1566. godine. I bio je to preko 4oo godina. I onda je srušen l993. godine da bi se prekinula komunikacija i uspostavili odnosi straha, mržnje,… Sad se ponovo gradi. I danas, i juče, za sve generacije bio je više od mosta…

         – Može li ta priča o ljudima koji toliko vole svoj most da i onda kada ga nema, kada je već godinama srušen, tu razvalinu gdje je bio zovu njegovim imenom, biti dovoljna provokacija za početak. Može li miksanje legendi o njegovoj prvoj gradnji, o narastanju grada, njegovoj podjeli, o rušenju mosta i njegovoj ponovnoj gradnji biti dovoljna inspiracija. Kao što znaš Mostar je mali grad, ali je još u 19. vijeku bio kulturni centar. Ovdje oduvijek žive pripadnici četiri velike religije. Ovo je valjda jedini grad u kojem će muslimanski gradonačelnik još l924. godine opraštajući se od mrtvog pjesnika Alekse Šantica, Srbina, reći: Sada se ne zna da li će naš Aleksa u raj ili dženet.

        – Može li ta slika malog grada koji raste uz most i postaje slikom svijeta kroz obične odnose malih ljudi, njihove strahove i njihove radosti biti slika Svijeta. Može li se na sukobu ruralaca koji stižu u grad i imaju svoje strahove od nepoznatog razvijati teza o potencijalnom velikom sukobu koji proizilazi iz nepoznatog. Na kraju da li je nepoznavanje bića, običaja, tradicije drugog šansa za nepovjerenje, sumnju, strah, sukob, rat… Da li je MOST šansa, da li su dvije obale mogućnost za most ili provaliju?

         – Kada o svemu ovome razmišljam ja mislim o neverbalnom teatru, teatru jake fizičke ekspresije, teatru snažnih slika uokvirenih u scenografski ram naslonjen na našu zajedničku razvalinu prošlosti što drsko stremi ka nekoj nadrealnoj budućnosti.  

          Evo to su neka pitanja koja su mi do sada pala na pamet, a koja sam stigao zapisati. Nadam se da će ti ovo biti jasno, da nisam iskomplikovao. Uostalom imam osjećaj ovdje se rađa jedna velika ideja, te imam pravo i pogriješiti. Bićemo na vezi. Poslaću ti još neke tekstove ili razmišljanja o svemu ovome. Naravno, sutra u predstavi, Mostara i njegovog mosta, možda i ne mora biti, ko zna…»

          Uslijedio je brz i kratak odgovor;

          «Ideje su ti odlične. Posebno, mislim, poenta o istoku i zapadu, zato što je to trenutno vrlo aktuelan problem. Da, cijela priča se treba dovesti na metaforički nivo?? Javiću ti se sutra ujutro da pričamo.» 

          Ovaj dio privatne prepiske natjerao me na drugačije posmatranje svijeta oko mene, na drugačije razumijevanje tragedije kroz koju je prošao grad u kojem živim, tragedije koja je poharala moju zemlju, na drugačiji način traženja uzroka za zlo koje je, čini mi se, bilo direktni povod za početak razgovora o mom mogućem angažmanu na autorskom projektu u Londonu. Nakon ove prepiske kontinuirano razmišljam o paničnom strahu koji kod ljudi oko mene izaziva NEPOZNATO, o grčevitom zatvaranju u krug POZNATOG i gradnji mehanizama ODBRANE kako bi se sačuvalo SVOJE, poznato.

           Šta je to u biću današnjeg čovjeka pa je izgubio radoznalost, nema želju za istraživanje i ne zna tumarati nepoznatim stazama? 

Nedjelja, 26. maj 2025.

Optužujem

      Sinoć mi prijatelj zapanjeno postavi pitanje: Hej, znaš li ti da mi danas u Mostaru imamo 2.500 registrovanih narkomana?

Nisam se iznenadio, jer sam očekivao da je taj broj mnogo veći. Odgovorio sam mu protupitanjem: A znaš li ti ko je za to kriv?

Šutio je, a ja mu sasuo u lice neke podatke koje slučajno znam jer sam se tim poslovima bavio prije rata, a i danas su dio moga interesovanja. Zamisli, rekao sam mu, mostarska opština 1992. godine imala je 23 kulturno-umjetnička društva sa oko 5.500 članova razvrstanih u brojne umjetničke sekcije. Imali smo 12 opštinskih smotri i festivala umjetničkog stvaralaštva u različitim vidovima amaterskog, prije svega omladinskog, stvaralaštva.

       Svaki mjesec takmičili su se  folklorni ansambli, narodni i tamburaški orkestri, plesne grupe, horovi i vokalni ansambli, recitatori, teatri, različiti oblici alternative itd.itd.

      Svi su oni imali svoje stručne voditelje, pristojno stimulisane za svoj pedagoški rad i što je najvažnije svi su imali adekvatan prostor za rad. I osnovci su imali svoje «Vedro lice života» svaki mjesec. A danas? Prostor RKUD «Abrašević» je dijelom još uvijek ruševina. Prostor KUD «Vladimir Nazor» je ruševina. Prostor KUD «Rudar» je crkva. Prostor Ansambla «Mostarske kiše» pretvoren je u radio. Prostor MTM-a dobio je novu namjenu. Prostor EMŠC, kao ni EMŠC više ne postoji. Gimnazijski KUD-ovi, kao ni njihovi prostori, više ne postoje.

       U Društvenom domu, gdje je trebalo raditi KUD «Jedinstvo» sada je Dom kulture. Domovi u Pologu, Kruševu, Jasenici davno su zaboravljeni, a o temeljima, pred rat započeta dva-tri doma u Podveležju više niko i ne govori, a tamošnji KUD proba u Mostaru.

       Ima toga još, ali prostor i vrijeme mi ne dozvoljavaju da sve nabrojim.

       Prijatelj me blijedo gleda i kao da se pita kakve veze sva ova moja priča ima sa onih , kako reče, 2.500 registrovanih narkomana.

       A ja znam da je samo u ovim KUD-ovima prije rata najmanje dva puta sedmično  radilo i stvaralo 5.500 mladih ljudi.

       Ovdje namjerno, jer nemam valjane podatke, ne govorim o drugim vrijednim organizacijama sporta, gorana, izviđača, ferijalaca, narodne tehnike itd. I njima je uglavnom oduzet prostor.

       A šta je sa Domom Armije?

       A šta je sa Đačkim domom?

       A šta je sa kino dvoranama?

       A šta je sa CEDAM-om?

       A šta je sa Domom mladih?

       A šta je sa LOM-om?

       A šta je sa…?

       Sve je to uništeno i pretvoreno u druge namjene. Kažu, tako treba, jer to su ostaci starog propalog sistema. Sve to treba mjenjati.

U redu, slažem se, ali se istovremeno pitam čiji su onda ostaci i kojeg vremena i sistema ovih 2.500, kako kažu, registrovanih narkomana u gradu.

      Kada bih imao moć optužio bih sve one koji su mladima oduzeli mogućnost stvaralačkog izražavanja i otjerali ih na ulicu, a ulica kao ulica, ponudila im je i dala jedino što može.

      Ko je, dakle, kriv za katastrofalnu situaciju omladinske kulture i svih posljedica koje proizilaze iz toga, u gradu.

      Vlast!

      Vlast, jer ne dozvoljava razvoj ogromnog stvaralačkog potencijala koji u gradu ključa.

      Zašto je ovdje, u ovom gradu, normalno da se, recimo, sport i sve drugo organizuje na gradskom i kantonalnom nivou, a i sama pomisao takvog istog organizovanja u kulturi je nepoželjna i na odgovarajući način se na vrijeme uguši.

      Zašto se samo ovdje, u cijeloj zemlji, uporno kič proglašava umjetničkim vrijednostima, a opšte priznati dometi prešutkuju.

Jedini suvisli odgovor je da se radi o dobro osmišljenom projektu koji ONI, koji se pitaju, provode, ili pak to sve rade iz neznanja.

      I jedan i drugi odgovor je poguban za ovaj GRAD i traži njihovo hitno ODSTUPANJE, jer me strah da u narednom susretu sa prijateljem ne dobijem podatak o 3.000 ili više registrovanih.