Kliker.info

Baš kako napisah u prošlom nastavku Dnevnika, uželio sam se pisanja. Stižući brojne obaveze koje sam odgađao zbog stanja koje me udaljilo od skoro svih aktivnosti pisanje mi je bilo relaksacija i odmor za umornu dušu. To je istovremeno, pored svakodnevnih zanimljivih i uzbudljivih događanja, vraćalo u moj um neka davna dešavanja i doživljavao sam, uistinu, katarzu. Koliko pamtim nikad se tako ranije nisam osjećao. Da li je to zrelost godina, inventura života ili osvještavanje vremena koje me oblikovalo čovjekom kakav jesam?

Ne znam. Nije ni bitno. Lijepo se osjećam zbog toga i zato sa radošću dijelim ova slova sa vama.

– Ponedjeljak 14 april

Piši, kakav Shakespeare

U Fojnici sam na banjskoj rehabilitaciji. Imao sam sreće kod pravljenja rasporeda terapija. Sve terapije završavao sam oko 11,30 sati i ostatak dana mi je bio na raspolaganju za šetnje, posjete prijateljima ili jednostavno za odmor. Danas sam zbog te činjenice odlučio poslije ručka lagano krenuti za Mostar. Naime, sutra je Dan Armije RBiH, a pristao sam govoriti na svečanoj akademiji. Bilo mi je to prihvatljivije nego da sutra u jednom danu vozim u oba pravca. Ručao sam ranije i lagano krenuo put Mostara. Sunce mi smeta, nisko je i direktno sija u oči. Ni naočale ne pomažu. Vozim baš sporo, a misli lutaju. Bio sam iznenađen kad na Bradini ugledah naplatne kućice. Silazim sa auto puta i kao da puzim prema Konjicu. Sam sebe zatekoh u mislima. Vratih se u godine momkovanja i lude zaljubljenosti. Konjic je te 1976, godine igrao važnu ulogu u mom životu. Naime, ona, Slavica, studirala je muziku u Sarajevu i zbog povoljnog rasporeda mogla je četvrtkom oko 18,00 sati ubrzanim vozom za Mostar. Ja bih onda oko 14,30 sati putničkim vozom, to je onaj što staje gdje god vidi kuću, kretao do Konjica. Do Sarajeva ne bi stigao do polaska onog ubrzanog prema Mostaru. U Konjicu bih prošetao, sreo se sa poznanicima iz izviđača i sačekao voz za Mostar. Tih šezdesetak minuta bilo je vrijeme samo za nas, vrijeme neizmjerne sreće i ljubavi. Uvijek smo se nadali da će zbog nečega biti zastoj i da će voz kasniti kako bi koji minut duže bili zajedno. Dešavalo se ponekad i činilo nas najsretnijim ljudima na svijetu. U Mostaru je ona izlazila na peron, a ja iskakao na suprotnu stranu da me niko ne vidi, jer na našu vezu njeni roditelji nisu gledali sa odobravanjem. Često bi je i čekali na stanici. Taj voz i ti minuti provedeni zajedno u gužvi hodnika voza drugog razreda za nas je bilo kao odaje kraljevske rezidencije. Bila je to sreća koja se ne može izraziti riječima, jer za toliku količinu sreće i ljubavi u našem jeziku ne postoji riječ ili riječi.

Vrteći film tih događaja prošao sam kroz Konjic, a da to nisam ni registrovao. A baš bi mi prijala kafa u Konjicu sa ovim mislima i sjećanjima. No, bilo je kasno da se vratim, ali ostao sam u tom bunilu sna koji je danas izgledao nestvarno.

Sjećam se boravka na Paliću, jezeru kod Subotice, u vrijeme 1. maja 1986. godine. Ljubiša Ristić okupljao je reditelje koji će režirati predstave prvog festivala koji pokreće, upravo na Paliću. Pripremao se Shakespeare fest i biće 7 premijera. Gost sam tih dogovora i priprema. Okupili se, pored Ljubiše i Nade Kokotović još Dušan Jovanović, Zlatko Sviben, Janez Pipan, Kaća Čelan i Vito Taufer. Bilo je to nezaboravno i vrlo inspirativno vrijeme. Učio sam i nadahnjivao se za budući rad. Jedne večeri sjedio sam sa Nadom i Ljubišom. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Ljubiša je pomenuo aprilsku izvedbu „Šiptara“ u Mostaru i brzinu dogovora da se to realizuje. Po ko zna koji put pomenuo je moju Slavicu koja nas je spojila i dovela u situaciju da vodimo taj brzi razgovor i dogovor, ali to je sasvim druga priča. Rekao je: Sjajna žena, pametna, sretan si.

Bio je to povod da mu ispričam ponešto o našim putovanjima od Konjica do Mostara, o tajnom vjenčanju, o mnogo čemo još. U jednom trenutku me prekinuo i rekao: Piši, kakav Shakespeare i Romeo i Julija. To što govoriš je životnije, istinitije i sa puno više ljubavi. Piši, ne zezaj se.

Nisam pisao pravdajući se brojnim razlozima kao izgovorom, ali došlo je vrijeme. Počeo sam i evo koristim i ovu priliku da najavim to što pišem.

– Utorak , 15 april

Razvijajmo kulturu pobjednika

Danas je Dan Armije Republike BiH. U Fojnici sam, u Reumalu, na rehabilitaciji, ali obećao sam saborcima iz boračke organizacije Mostara da ću doći na Svečanu akademiju, koju ove godine organizuju na potpuno drugačiji način i sa željom da ne bude samo sjećanje na prošlost, nego motivacija za budućnost. U tom smislu dogovoreno je da Akademija bude u Sportskoj dvorani umjesto u Narodnom pozorištu, a da program pripreme učenici mostarskih škola, koji će doći da budu publika. Istovremeno su me zamolili da se ja obratim i u suštini budem glavni govornik koji će motivisati mladost, ali i sve druge prisutne i obraćanjem pomoći im da budu okrenuti budućnosti.

Uistinu, težak zadatak i velika odgovornost, tim više što ne pripadam ni političkim, a ni boračkim strukturama koje bi da drže monopol nad časnom borbom Armije RBiH pa će se svaka moja riječ vagati i procijenjivati na poseban način.

Svjestan toga napisao sam obraćanje, iako godinama to ne radim i redovno govorim bez pismenog predloška. Ovaj put morao sam biti kratak, precizan i jasan, a sa porukama koje će se čuti i biti većini prihvatljive.

Čitao sam tekst više puta i bio zadovoljan. Stigoh sinoć u Mostar, a u dvoranu mnogo prije nego je bilo potrebno.

Dvorana puna, prepuna, rekao bih nikad prije toliko ljudi. I atmosfera dobra. Teče program i sve ide kako treba. I negdje pred kraj, kako je planirano čujem najavu, polako se dižem, idem teško prema sceni, pomažu mi popeti se uz improvizirane stepenice, lagano se gegam ka govornici, odlažem štap, uzimam naočale, za svaki slučaj, i progovaram:.

„Pozdrav domovini!

Pozdrav i svima vama koji danas jeste ovdje da zajedno obilježimo Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ne, takozvane, kako neprijatelji ove zemlje vole reći i napisati, kako vole reći oni što bi prekrajali historiju, oni što su razgrađivali i razgrađuju bosansko-hercegovačko historijsko biće, oni što sebe predstavljaju kao spasioce Bosne i Hercegovine, ali i oni što uporno tvrde i u laž uvjeravaju i sami sebe da su se samo branili, jer bili su, tobože,  napadnuti.

Ukratko, istine radi, valja reći, Armija Republike Bosne i Hercegovine osnovana je na osnovu Odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Ali radi budućnosti i historijskog pamćenja valja uporno ponavljati da je Armija RBiH devedesetih, bila jedina oružana sila osnovana od legalnih organa Republike Bosne i Hercegovine.

I tu stavljam tačku.

Sve drugo, bez obzira na časne namjere pojedinaca, bilo je u funkciji razgradnje međunarodno priznate države, Republike Bosne i Hercegovine, i imalo je svoje istinske vrhovne komandante i zapovjednike u Beogradu i Zagrebu. Stvaranje vojnih formacija u matičnoj državi, a koje djeluju pod komandom druge države oduvijek je bio i jeste čin veleizdaje. Svako drugačije posmatranje tih formacija je politički kompromis i na štetu je same države, u ovom slučaju, Bosne i Hercegovine.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom i počnu glasno govoriti. U prilog ovoj tezi ide i definisanje pojma domovina i otadžbina u imenovanju posljednjeg rata. Zagovornici takvog imenovanja rata pod pojmom domovina uvijek misle na Hrvatsku, a pod pojmom otadžbina na Srbiju. Ako ovo jeste tačno, a jeste, i ako su oni u Bosni i Hercegovini ratovali za Srbiju i Hrvatsku, a to sami kažu, gdje je tu onda Bosna i Hercegovina i ko ju je uistinu branio?

Stvari su toliko ogoljene da ih ne treba posebno elaborirati. U tom kontekstu jeste i pokušaj rušenja i delegitimizacije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zato je upravo zbog toga važno obilježavanje Dana ARBiH, ali i svih pobjeda i svih datuma i događaja iz njene borbe za opstojnost države. U tom obilježavanju od izuzetne je važnosti razvijati duh pobjede, jer Armija RBiH jeste pobjednik u prošlom ratu.

Zašto?

Zato što je državi Bosni i Hercegovini bilo presuđeno da nestane.

Evo je, nismo njome u potpunosti zadovoljni, ali opstala je.

Zato što je njenom najbrojnijem narodu, ali i svima onima koji su dijelili vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva, bilo presuđeno da nestanu.

Nisu nestali, evo ih, evo nas, i danas u borbi za državu, samo drugim sredstvima.

Naš opstanak svjedoči našoj pobjedi i njihovom porazu. Zato su danas toliko nervozni, primitivni, licemjerni i šta sve ne. Što smo glasniji u našem slavljenju pobjede oni će biti nervozniji i praviti sve više grešaka koje će voditi kraju takvih politika.

Zato slavimo istinu i samo istinu, a istina je da je Armija RBiH pobjednička vojska isčilila iz dubine bića bosansko-hercegovačkog čovjeka u čijem krvotoku teče krv i Tvrtka I Kotromanića, ali i Husen kapetana Gradaščeviča, Avde Hume, do našeg Mithata Hujdura i inih znanih i neznanih junaka što su stoljećima bili na braniku ove časne zemlje koja nikada ni pred kim nije pognula kičmu.

Kako je to bilo moguće?

Danas mi se čini da je to bilo moguće jer mi uistinu nismo bili podijeljeni na vojsku i civile, jer svi civili, bez obzira na godine, bili su u nekoj funkciji Armije RBiH. Svi zajedno činili smo nepobjedivi bedem odbrane i izvorište mitskog morala, koji je od malih anonimnih ljudi pravio heroje koji su ulazili u pjesme i legende. Spoznajući to znali smo da vojsku koju voli narod, vojsku izraslu iz naroda i zbog naroda niko nikada ne može pobjediti.

Ukratko, mi smo moral crpili iz snage naroda i na svoj način opet ga vraćali narodu, a taj isti narod motivisao je svoje sinove i kćeri na nemoguće i rezultat nije mogao izostati. Bilo je to jedinstvo svih za sve, jedinstvo mitskih razmjera.

Ako nam je bio namjenjen nestanak, a mi opstali, mi smo pobjednici. Zato, razvijajmo kult pobjednika, razvijajmo kulturu pobjede, govorimo o uspjesima, a ne porazima, slavimo život i žive sjećajući se mrtvih, naravno, ali kao izvorišta nadahnuća za nove pobjede. Oni su pali da se život nastavi, oni su pali da pjesma djevojačka odzvanja i smijeh dječiji gali srca i dušu.

Mnogi naši saborci u slobodu i pobjedu ugradili su svoje živote. Pamtimo to, nadahnjujmo se time, ali ne živimo u prošlosti, jer oni su dali živote za bolju budućnost.

Sjećanje na njih obavezuje nas da i danas stojimo na braniku domovine koja je ponovo napadnuta i spolja i iznutra. Uspjećemo opet ako na tradiciji koju danas obilježavamo postignemo ono mitsko jedinstvo svih, kakvo smo imali devedesetih godina. Da bi to mogli moramo domovinu, moramo Bosnu i Hercegovinu, staviti iznad svih stranačkih politika i svih razlika u koje nas uvjeravaju da postoje, a mi znamo da su smiješno male.

Ako domovina bude iznad svega uspjećemo i opet biti pobjednici, jer istina je naše glavno oružje.

Koristimo ga i pokažimo, i Evropi, ali i svijetu njegovu snagu.

Kada to učinimo shvatiće svi da smo pobjednici.

A Evropi jedino ostaje da pred takvom Bosnom i Hercegovinom stane uspravno i u stavu mirno, te se duboko nakloni.

To joj je dug prema ovoj časnoj zemlji i njenim časnim ljudima.

Odluka je na svakom od nas pojedinačno, kao i 1992. godine, hoćemo li stati na branik Bosne i Hercegovine.

U ime naše historije, u ime naših predaka, u znak poštovanja prošlosti, ali i u ime budućnosti, nema časnije odluke koju možemo donijeti. Do nas je, kao i hiljadama godina unazad.

Čestitam vam ovaj časni dan sa nadom da odavde odlazimo, nadahnuti i spremni, svi u granicama svojih mogućnosti, ovovremenim sredstvima braniti našu državu.

Takva odluka najbolje je sjećanje na pobjedničku Armiju RBiH.

Živjeli.“

Snažan aplauz. Mnoga lica koja sam vidio u prvim redovima, očigledno nisu očekivali ovakvo obraćanje, ali im je leglo. Zadovoljan sam, vrijedilo je doći iz Fojnice u Mostar.

Čujem odjavu i sve je gotovo. Ljudi prilaze, čestitaju, traže tekst i slično. Kolege iz Jablanice provjeravaju samnom da li ću svratiti kod njih u 18 sati na Akademiju. Potvrđujem, a po dolasku u Jablanicu pitaju mogu li i tu izgovoriti moje obraćanje. Izgovorih ga u mrtvoj tišini, kao da je dvorana bila prazna. Odjek još snažniji od onog mostarskog. Zadovoljan sam. Vrijedilo je propustiti jedan dan terapija za povratni efekt izgovorenih misli,

I nakon svega vozim ka Fojnici i u mislima vrtim film čitavog dana. Nakon puno godina zadovoljan sam kako je u Mostaru obilježen ovaj važan dan.

– Srijeda, 16 april

Očeve čizme

Sinoć kasno sam došao iz Mostara i Jablanice. Rano sam morao ustati zbog terapije. Malo sam prespao i naglo ustao. Izgubio sam svijest i pao. Dobro sam se udario u lakat i glavu. Nekako sam dopuzao do kreveta. Medicinsko osoblje mi je savjetovalo da ovaj dan ostanem u krevetu. Poslušao sam. Više sam u bunilu nego budan. Glava me boli, na lakat se ne mogu osloniti, suze od silnog bola same teku. Uznemiren sam jer u posljednje vrijeme više puta sam pao i svaki put padovi su prouzročili velike bolove. Na sreću nije bilo lomova, ali razmišljam šta bi bilo da se to desilo, da sam polomio nogu ili možda kuk. Da li bi to značilo da mi predstoje kolica i život i kretanje na drugi način. Ta misao me probudila i natjerala na drugačiji pogled na život.

Nekako iznenada, kao bljesak munje, sva ova razmišljanja prekinulo je, ničim izazvano, sjećanje na zimu 1964. godine. Naime, te zime Odred izviđača „Mithad Haćam“, čiji sam bio član, pripremao je zimovanje na Rujištu kod Mostara. Pored brojnih zimskih aktivnosti planiran je i seminar skijanja. Znam da sam se tome veselio. Dobili smo spisak neophodne opreme, odjeće i obuće koju treba ponijeti. Sve sam imao, ali dobre zimske cipele za planinu i snijeg, te pogodne za skije nisam imao. Kućnim budžetom nisu bile predviđene, a bez njih nisam mogao ići. Provjereno je kod svih prijatelja i rođaka da li imaju takve cipele, ali bez uspjeha. Mostar je to i po tradiciji rijetki vole snijeg. Pa nije bez razloga nastala čuvena izreka: Mostarac će radije ugaziti u govno nego u snijeg.

Ostala su još dva dana do odlaska na zimovanje, a ja nemam cipele. Već sam se bio pomirio sa sudbinom da od mog odlaska na Ruište nema ništa. Onako šutljiv, zamišljen, sjedio sam u sobi i buljio u prazno. Najrađe bih plakao, ali sam se suzdržavao da ne pokažem slabost.

Otac me trznuo iz misli pitanjem: Je li ti se stvarno toliko ide na to zimovanje?

Šutio sam razmišljajući šta da kažem. Otac je ustao i izašao iz sobe. Vratio se za desetak minuta sa velikom kartonskom kutijom za cipele i rekao mi: Pogledaj hoće li ti ovo valjati?

Pružio mi je kutiju koju sam oprezno zbunjen prihvatio. Lagano sam je otvorio. U kutiji su bile crne kožne, dobro uglancane, čizme. Takve ranije nisam vidio. Obuo sam ih. Bile su mi velike. Gledao sam ih razočarano, a tata je dodao: Kad navučeš vunene čarape i utrpaš pantalone sa dugim gaćama ispod, biće taman.

Ništa nisam razumio od onoga što mi je otac rekao. Radoznalo sam ga upitao čije su čizme i otkud su se sad stvorile.

Tata me pogledao, a u pogledu se vidjelo da je otišao negdje daleko i da proživljava nešto što mu se urezalo duboko u pamćenje.

Progovorio je sa istom onom odsutnošću. Kaže mi: Te čizme su mi jednom spasile glavu i zato ih čuvam.

Kako su ti spasile glavu, pričaj, upitah ga radoznalo.

Sjeo je, zamolio i mene da sjednem i počeo. Pričao je polako, kao da se sve to o čemu govori ovog časa dešava, a on jedini vidi i pripovijeda onima koji ne vide, kao svojevrsni direktni prijenos.

Pričao je: Bilo je to marta 1945. godine negdje u rejonu Ivan sedla. Nakon borbi za oslobođenje Mostara, Jablanice i Konjica naš cilj je Sarajevo. Švabe su se na Ivan sedlu dobro utvrdile. I njima je Sarajevo veoma važno. Snijeg je dubok, magla je prečesto gusta, a borbe neprestane. Blizu smo jedni drugima. Za rijetkih predaha imamo utisak da čujemo njihovo disanje. Magla je toliko gusta da smo znali prolaziti jedni pored drugih da se ne vidimo iako smo se osjećali. Niko nije pucao u takvim situacijama. Da li iz straha ili pak opreza da ne pucamo na svoje. Vjerovatno su i oni tako mislili. Jednog jutra magla se naglo počela dizati. Sa dizanjem magle počela je paljba iz svih raspoloživih sredstava po nama. Uzvraćali smo koliko smo mogli. Napravili smo i neke zaklone, pazimo se i uzvraćamo. Niti mi možemo naprijed, a ni oni. Traje to satima sa malim predasima. Nakon jednog predaha zasuli su nas minobacačkom vatrom. Imamo ranjenih i poginulih drugova. Sa minobacačima je problem jer vatra dolazi odozgo. Ima i prebačaja pa se eksplozije dešavaju iza nas. Geleri padaju na sve strane. Zasipaju nas. U jednom trenutku u stopalu desne noge osjetio sam neku veliku toplotu, a onda i bol. Nisam mogao pogledati o čemu se radi, valjalo je gledati naprijed i pucati. Naredba je bila: Štedi municiju, pucaj samo kad si siguran da ga imaš. Trajalo je to sat, možda dva, ne znam, a onda je sve utihnulo. Noga me boljela. Pogledao sam čizmu. Đon je bio probijen, a iz njega je virio komad željeza nepravilnog oblika. Bolničarka mi je iz čizme isčupala taj geler, izuo sam čizmu, bilo je dosta krvi. Izuo sam čarapu i tek tad je bilo jasno šta se desilo. Rana nije bila velika, ali je bila na nezgodnom mjestu. Previli su mi ranu, obuo sam ponovo krvavu vunenu čarapu i navukao čizmu. Kada smo ušli u Sarajevo neko mi je zakrpio poderani đon i u tim čizmama stigao sam do Postojine i Trsta. Nakon rata, negdje 1946. godine dao sam ih pođoniti, dobro kremom namazati i uglancati, te ostaviti kao uspomenu na jedno teško vrijeme. Čizme su oficirske, njemačke, skinuo sam ih sa jednog poginulog Švabe i eto, vjerujem da su mi te švapske čizme spasile glavu. Dugo su bile u šupi na najvišoj polici kao neka moja posebna amajlija. Skoro da me ta veza sa ovim čizmama zarobila, a nisam imao snage ili načina da tu vezu raskinem. Dugo sam razmišljao da li da ti ih dam ili ne. Danas sam prelomio i vjeruj da mi je lakše. Ne mogu to objasniti, ali tako je. Idi na to Ruište i čuvaj se. Pazi da ne padneš, pad sa skija može biti vrlo opasan.

Buljio sam u oca, upijao svaku riječ, bio mu zahvalan što je odlučio kako je odlučio.

I danas, dok ležim u sobi „Reumala“ u Fojnici i sjećam se oca i priče o njegovim čizmama sve se u trenu promijenilo. Ustao sam i otišao na preostale terapije kao da tog jutra nisam gubio svijest i trpio strašnu bol.

I mene su te čizme, izgleda, oslobodile, i bola, ali i još ponečeg.

– Četvrtak, 17 april 

 MOSTAR IMA SRCE

Burne reakcije i optužbe koje su mi upućene od strane neistomišljenika se ne stišavaju. Posebno mi je pažnju privukao komentar u kojem se čovjek pita otkud meni pravo da govorim o ratu i Armiji kad sam prije rata organizovao skupove protiv rata.

Da, jesam bio strasni zagovornik mira, ali izgleda to mi se uzima kao grijeh. Sjetih se skupa od 10 marta 1992 godine na Partizanskom spomen groblju organizovanog u znak protesta protiv prvog miniranja tog velelepnog graditeljskog čuda. Okupilo se više hiljada ljudi koji su digli glas protiv nadolazećeg rata i razaranja. Bio sam jedan od govornika. Tom prilikom sam rekao:

„Građani Mostara,

Prijatelji,

Ljudi,

Na ovom mjestu smo se uvijek skupljali iz časnih razloga, a časnijeg razloga od ovog danas nema. Mjesecima pucaju u nas, mjesecima nas pokušavaju zavaditi, mjesecima mi strpljivo čekamo neke dogovore i u međuvremenu postajemo gladni, poluobučeni, sa nezagrijanim stanovima, uplašeni i ranjeni.
A zbog koga i zbog čega ?

Zbog šačice čovjekolikoh ljudi što trguju našim životima i namiruju svoje bankovne račune.

Noćas je ta krvava bratija preko svojih suludih izvršilaca pucala u srce Mostara. Noćas je ta bagra od ljudi Mostaru objavila rat, rat do istrebljenja. Pa sad, vi, Mostarci, odlučite hoćete li prihvatiti jaram i tutorstvo ili ćete svim sredstvima stati na branik Mostara i kao i svaki put do sada odbraniti Mostar i sve njegove svetinje. Jer, ne zaboravimo, avet fašizma, što nas napada, krvava je. Ako se ne dignemo neće nas ni biti. A ova mladost, mladost Mostara, koje se i mrtve boje, obavezuje nas da sačuvamo Mostar, jer on nije i ne može biti, ni istočni ni zapadni, on je samo naš, za vijeke vijekova.

Tako je bilo i tako će i biti.

Ima jedna prastara mostarska kletva. Dugo je pamtim. Uvijek me strah hvatao od nje, a sad je želim glasno izgovoriti, bez imalo straha.

Da bog da te majka kukom po Neretvi tražila !

Od mene im za sada toliko.

Kad god nam je bilo teško bili smo zajedno, jer mi jednostavno ne umijemo drugačije. Istu vodu pijemo, isto nas sunce prži, sve svetinje ovoga grada su podjednako naše, jer mi ovaj grad volimo. On nas je takvima stvorio i zato od danas nema šutnje, ludilu suprotstavljamo um, puškama cvijeće, civilizaciju primitivizmu, jer ovo je naše a ne njihovo.

Šef policije grada izjavljuje da nikome ne može garantovati sigurnost. Mostar je grad u kojem radi ko šta hoće i nikome ne odgovara, a dotični šef policije i dalje uredno prima platu i dalje ništa ne zna. Kaže da ne zna ni ko je odnio stotine kilograma eksploziva sa Rudnika. Ako on ne zna, građani znaju. Kaže da ne zna ništa. Zna primati platu i stranačke naredbe. A nama treba dobra policija i dobar šef, i to policija i šef koji vole Mostar, a ne rade protiv njega.

Izvršni odbor Skupštine opštine ili takozvana vlada se međusobno svađa, solistički nastupa svako na svoju stranu, a ono malo što urade, urade naopako. Bolje i da ne rade. Mostar bi manje upropastili.

A nazovi republička vlast, čini se i ona je digla ruke od nas, a boga mi i od svih građana ove Republike. Ovdje ih uglavnom nema. Narod voli reći: Kroz Mostar ne vode više glavni trgovački putevi, a njih trgovina uglavnom i zanima.

Što će oni sa narodom i među narodom. Pretvorili su se u ferijalce i putuju po Svijetu nebi li se dogovorili kako ćemo živjeti.

Kao da mi to odavno vrlo dobro ne znamo.

Zato gospodo sjašite, jer mogli bi letjeti, a i let može biti pad, a od pada zna i da boli.

Zato mi dozvolite, da u ime vas, formulišem nekoliko izričitih zahtjeva građana Mostara takozvanoj svojoj vlasti.

Ostavke svih članova Izvršnog odbora Skupštine opštine Mostar odmah.

Ostavke šefova policije u Mostaru i Hercegovini.

Odmah objelodanjivanje svih rezultata istraga, sa imenima, za krađu eksploziva do svih bombaških i drugih akcija u Mostaru.

Dolazak ministra i zamjenika ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, gospode Delimustafića i Žepinića, odmah u Mostar kako bi se njima sve reklo, jer ovdje se nema kome govoriti.

Za sutra, 11. marta 1992. godine pozivamo sve Mostarce na dan građanskog neposluha.

Odgovor na naše zahtjeve čekaćemo do sutra, 11. marta 1992. godine do 12,00 sati.

Sa rezultatima našeg ultimatuma građane ćemo upoznati sutra, 11. marta 1992. godine u 17,00 sati na našem novom protestnom skupu na Musali. Ako ne bude odgovora na naše zahtjeve ostaćemo na Musali do njihovog ispunjenja.

Objavljen je Mostaru prljavi rat, a mi imamo srce. Mostar ima srce i nema tog oružja koje nas može pokolebati.

Zato vas, na kraju, molim, raziđimo se dostojanstveno kako ovom skupu i priliči.

I šta na kraju reći do ono staro Smrt fašizmu –sloboda narodu.“

A onima što preko 30 godina prekrajaju historiju, i onu daleku, ali i onu kojoj smo svjedočili valja po ko zna koji put ponoviti: Psi laju, a karavane prolaze.

– Petak, 18 april 

 Ja navijam za te izdajnike

 Danas sam u stalnom kontaktu sa generalnim sekretarom SABNOR-a u BiH oko organizacije Akademije u povodu 80. godišnjice Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a i formiranja prve vlade BiH. Nervira nas pokušaj miniranja naše akademije od neformalne grupe ljudi koji se predstavljaju antifašistima, ali ne žele u sistem i sve rade izvan sistema, a koristeći politički pedigre sve to ide u javnost kao dio sistema i u suštini slabi snagu antifašističkog pokreta. Šta god se na to kaže prorade sujete i padne i po koja ružna riječ. Donosimo odluku da sve ignorišemo i posvetimo se našim planiranim aktivnostima. Sve to me povrijedilo jer neke od tih ljudi smatrao sam prijateljima i istomišljenicima. Razmišljajući o tome sjetih se jedne situacije pred polazak u Fojnicu koja me otrijeznila i dala snagu da ne posustajem niti odustajem..

Naime, tog jutra po uobičajenoj praksi krenuo sam na jutarnju kafu u kafić gdje se još uvijek može sjediti vani uz dobru kafu, a i dio stalnih mušterija su ljudi sa kojima je ugodno ćaskati o svemu i svačemu, a da niko nikoga ne optereti. Tražeći slobodan sto pozdravljam se sa poznanicima od kojih me jedan upita: Ima li šta novo oko Partizanskog groblja? Objašnjavam šta smo poduzeli i kako stvari teku, kad se u razgovor prekidajući me uključi jedan čovjek, dosta mlađi od nas, iz okoline grada i onako dosta ljutito kaže: Dosta više i tih partizana, 1944. i 1945. pustili su četnike u svoje redove i onda im dozvolili da u Hercegovini i Podrinju pobiju 500 hiljada muslimana. Izgovori to, ustade i nekog prozva telefonom. Obzirom da je sve ovo izrečeno u vrijeme kad su već gotovi izbori i implementirani izborni rezultati bilo mi je čudno, a onda se sjetih da je on, po informacijama koje imam, član i glasač SDA i mnoge stvari mi postadoše jasnije. Nažalost, nije on usamljen slučaj. Ovakve tvrdnje u posljednje vrijeme su sve češće, a cilj im je predstaviti partizanski pokret u negativnom svjetlu.

Istine radi, valja reći da je po popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 718.079 muslimana. Sigurno je da je taj broj nešto veći, jer se dio stanovništva, kako je to bila praksa, izjasnio kao Srbin ili Hrvat, ali i ne toliko veći da radikalno mijenja broj dobiven popisom. Po tvrdnji navedenog gospodina 1944. i 1945. godine ubijene su dvije trećine stanovnika Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao muslimani.

Međutim, popis stanovništva iz 1953. godine kaže da je u Bosni i Hercegovini živjelo 891.800 muslimana. I ovdje vrijedi činjenica da je ovaj broj veći jer se dio muslimana izjasnio ka pripadnik drugog naroda jer muslimanska nacija nije bila priznata. Ako ovi podaci jesu tačni, a uglavnom jesu, onda podaci sa ova dva popisa demantuju pomenutog gospodina koji tvrdi da su presvučeni četnici u partizane u posljednjoj godini rata ubili petsto hiljada muslimana. Tako velika obnova stanovništva u samo 8 godina i teoretski je gotovo nemoguća.

Pa čemu onda plasiranje ovakvih neistina koje dolaze iz brojnih stranačkih, vjerskih, te takozvanih nevladinih organizacija, ali i medija u funkciji gore pomenutih. Paralelno sa iznošenjem ovih neistina zaklinju se u građansku državu, zaklinju se u antifašizam, zaklinju se u ZAVNOBiH, ali ne daju na Handžar diviziju i „svoje“ kolaboracioniste sa fašistima i nacistima u Drugom svjetskom ratu.

Njihova građanska država nije sekularna i namjenjena je „njihovoj“ većini, koja bi dozvolila i drugima da tu žive po uzusima i pravilima koje oni odrede. Pri tome manjine nisu samo nacionalne, manjine su i svi neistomišljenici.

Njihov antifašizam bi da nekako izbriše ulogu Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu i da izmišljenim zločinima nove generacije obrazuje na svom narativu koji je zasnovan na reviziji istorije i gomili laži na nivou kafanskih tračeva.

Ali tri puta ponovljena laž uz nemogućnost plasmana istine postaje opasno sredstvo u obrazovanju novih generacija.

Kad govore o ZAVNOBiH-u zaboravljaju kako je do njega došlo i ko ga je organizovao. Kao da su to došli neki vanzemaljci i održali sastanak na kojem su eto obnovili državnost Bosne i Hercegovine i omogućili nam referendum o samostalnost 1992. godine.

Ukratko, njih ne zanima ni građanska država, jer zapravo nemaju pojma šta je to, a ni antifašističko naslijeđe, jer njih zanima begovat i na begovatu organizovana država.

Zato su ljuti, zato sikću, zato mrze sve koji misle drugačije. Naravno sve ovo se isčitava iz poteza malih ljudi koji su dobili zadatke i na ulici, kafani, u svakodnevnim susretima iskazuju ponašanje koje je povod ovim rečenicama.

Što budu glasniji u svom nezadovoljstvu sve će više biti države, jer to će biti jasan pokazatelj da su one druge snage, koje često nazivaju izdajnicima, ojačale i da su uistinu na putu da nam vrate iznutra otetu državu.

Ja navijam za te izdajnike, ali sam zato i ljut na one koji bi da nas djele kad obilježavamo ZAVNOBiH. .

– Subota, 19 april 

 A MOGLO BI

 Jutros sam poranio. Razdužio se na recepciji „Reumala“ i krenuo ka Visokom. Tamo ću se naći sa kolegama Šaćirom i Mustafom iz rukovodstva SABNOR-a u BiH. Pozvani smo na svečanost obilježavanja godišnjice oslobođenja Dervente od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Predsjednik tamošnjeg udruženja molio je više puta da obavezno dođemo. Derventa je u Republici Srpskoj i nije praksa, jer aktuelna politika to ne preporučuje, da se pozivamo. Sve to bio je valjan razlog da se odazovemo pozivu i krenemo na put na najvišem nivou. Taj poziv i razmišljanje o situaciji koja nas očekuje neminovno me vraćala u Mostar i odnos gradske vlasti naspram 14. februara – dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. U Derventi je to Dan grada i Gradonačelnik će primiti sve goste i zajedno će obilježiti ovaj dan. A u Mostaru policija sa dugim cijevima nas autobusima sprovodi do Partizanskog spomen groblja.

Živimo li mi u istoj državi, pitam se.

Sve to me vratilo na razmišljanje o prekidu rada na predstavi koja je trebala progovoriti baš o tom 14. februaru 1945. godine. Naime, nakon jedne neugodne situacije od neki dan u mislima sam ponovo prevrtio film događanja koja su dovela do prekida rada na predstavi „Oslobođeni Mostar“. Naime, to, od neki dan, nategnuto i skoro iznuđeno pozdravljanje sa jednom od glumica u tom projektu osvjestilo me i podsjetilo da nije ona jedina. Većina nesuđenih aktera tog projekta zahladilo je u minulih osam mjeseci odnose samnom, a neki su prekinuli svaku komunikaciju i izbjegavaju i mogući susret u gradu.

Kada se u mislima upitam šta sam to učinio pa sam proglašen, i od koga, glavnim krivcem za propast projekta naviru mi brojne misli.

Kriv sam što sam čitavu godinu istrajavao na ideji rada na toj predstavi i obavio desetine i desetine razgovora kako bi to bio mostarski projekat i kako bi uopšte do njega došlo.

Kriv sam što nisam u startu pristao da ja režiram predstavu nego sam istrajavao na tome da to mora biti neko ko ima odmak od mostarskih događanja i neko komu niko ne može „prišiti“ simpatiju ni prema kojoj strani ili bilo kojem liku.

Kriv sam što se nisam uključio u javnu i prljavu komunikaciju pisca i reditelja, nakon prvih nesporazuma, zagovarajući konstantno razgovor, dijalog i na taj način iznalaženje rješenja.

Kriv sam što se nisam stavio ni na jednu stranu u tom javnom dijalogu iako se moja šutnja od nekih tumačila kao svrstavanje i odabir strane.

Kriv sam što sam konstantno bio isključivo na strani predstave.

Kriv sam što sam na izgovorena mi pitanja:

Znaš li ti šta su partizani 14. februara 1945. napravili u Nevesinju i Južnom logoru?

Znaš li ti ko je 1945. prešao u partizane?

Nećete vi ovdje ništa raditi protiv Armije RBiH.

Ne može se ovdje raditi predstava u kojoj se vrijeđa islam i slično, javno reagujući na ove prijetnje izgovorene javno i pred tv ekipom napisao: „Predstava se nije trebala baviti pitanjima koja su istaknuta u prvi plan, ali to su pitanja na koja je veliki broj građana osjetljiv i na njih će reagovati i bez postavljenog pitanja o čemu se radi.

Ono što je zasmetalo je 14. februar 1945. godine i antifašističko naslijeđe koje Mostar baštini. Trebalo se još jednom obračunati sa tim Mostarom. Pod krinkom zaštite Armije RBiH i islama po ko zna koji put ubijan je, kako vole reći „crveni Mostar“.

Ove i ovakve krivice rezultirale su pisanjem neistina u više kolumni od strane, u suštini glavnog krivca, za prekid rada na predstavi, a sve u cilju da se sakrije vlastita krivica. Pri tome se u osudi nije bježalo od laži, konstrukcija iz ničega izvučenih i u kafanskim okupljanjima trovanja pojedinih aktera projekta. Pri tome se uporno izbjegavao svaki kontakt i razgovor samnom.

Uistinu je vrlo teško kada sujeta ovlada čovjekom.

A da, kriv sam i zbog izjave koju sam dao nakon svega za Federalnu tv. Rekao sam: Kada producent angažuje bilo kojeg umjetnika da realizira neki zadatak za njega podrazumjeva se da je producent upoznat sa načinom rada, poetikom tog autora i svim drugim stvaralačkim principima i da samim činom angažmana pristaje na sve to. Na kraju krajeva upravo zbog toga se i angažuje taj umjetnik. U protivnom dolazimo u situaciju u koju smo sada došli.

Ta izjava je bila krunska optužba protiv mene i tumačena je kao moje svrstavanje na stranu reditelja, a kontra pisca i pozorišta. Valja reći da je reditelja, kao svog prijatelja, predložio pisac. Ali valja reći i to da ako neko voli otići u pozorište ne znači da se razumije u principe pozorišnog stvaranja i pozorišne etike ili drugim rječima rečeno, ako ti se bliska osoba bavi pozorištem ne znači po automatizmu da si ti znalac pozorišta.

Možda si odličan gledalac, ali ništa više.

Sva ta atmosfera rezultira nepozdravljanjem, zaobilaženjem na ulici i mučninom u želudcu.

Danas sam sigurniji nego ikad da rad na predstavi „Ubijanje Oslobođenog Mostara“ valja ubrzati i sa scene javno, dokumentovano, imenom i prezimenom o svemu progovoriti. Ne da bi se nekog optužilo nego da bi se ukazalo na pojavu koja je uzela toliko maha da nekompetencija sakrivena vlašću, pozicijom ili titulom i zvanjem uništava i ono malo umjetnosti što nam je ostalo i preživjelo pogrom koji traje.

Ponovoću samog sebe citirati. To mi se u ovom času čini bitnim. Naime, u vrijeme tih dešavanja zapisao sam: „Jednom davno Breht zapisa: Pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa i neki ljudi u njemu primali plate, nego da bi sa scene odašiljalo neke poruke.

Stvorena je klima da se ne pošalju poruke, jer naše poruke zajedništva i ljubavi među ljudima nisu identične porukama onih koji su stvorili klimu da predstave ne bude.

I na samom kraju opet Breht. On, negdje 1919. godine zapisa: „Kako onima koji jedva shvataju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava“.

Ja volim dodati: A moglo bi.

– nedjelja, 20 april 

Ubiću te ako ti se nešto desi

Nakon dvije sedmice konačno sam kući. Svašta bi trebao uraditi, ali mi se neda. Odmaram i budan sanjarim. Lutam u mislima po prostranstvima sjećanja kao da tražim nešto što će mi zaokupiti misli i odagnati zamor koji osjećam u cijelom tijelu.

Telefon neprestano zvoni. Najčešće su to pozivi bez kojih bi najrađe progurao ovu nedjelju, ali šta je tu je. Ta učestala zvonjava i isprazni razgovori vratiše me u 1993. godinu i vrijeme kada sam sanjao telefon u nadi da ću čuti neki glas o onima zbog kojih vrijedi živjeti. Naime, Slavica i djeca su od septembra 1992. godine kod prijatelja Vlade u Zagrebu, ali desio se maj 1993. godine i moj strah je rastao iz dana u dan. Preko dva mjeseca o njima nemam nikakav glas. Telefoni ne rade, a putem radio veze ne uspjevam ostvariti kontakt sa Vladom. Veza uvijek bude prekinuta. Ti prekidi i nemogućnost uspostavljanja veze bude sumnju da se nešto desilo, jer do nas stižu svakojake ružne informacije. Odagnavam takve misli od sebe, ali svejedno loše spavam, ako uopšte spavam.

Onda mi jedne večeri kolega-vezista reče: Večeras su sestre dežurne u Herceg Novom. Koga su god do sada tražile našle su, vidječeš, naći će i tvoje. Dođi izš jedanaest noćas, mirnije je, manja gužva i sve sa njima dogovorimo.

Još mi reče da su gimnazijalke iz Sarajeva i da u Radio klubu rade volonterski pomažući ljudima da uspostave pokidane veze.

Došao sam u dogovoreno vrijeme, malo sačekao, dao sve informacije koje su tražile a ja znao. Rekoše da ne brinem i da prekosutra u isto vrijeme budem na vezi.

Bio sam sumnjičav, vrijeme je sporo, presporo, prolazilo. Dođe dogovoreni dan, ali sati nikako ne prolaze, kao da je vrijeme stalo. I pospan, iscrpljen i nervozan dočekah jedanaest sati uveče. Požurujem našeg operatera da ih traži. Smiruju me i govore da pričekam, javiće se. I javiše, pitaju za mene i kad dobiše potvrdu da sam tu, vele zovemo, sačekaj. Objašnjavaju mi da one zovu telefonom pa kad dobiju vezu spoje slušalicu telefona sa mikrofonom radio stanice i tako se razgovara. Govor je prilično izobličen, ali se razumije. Sekunde su godine, sjedim, ustanem, pa opet sjednem, ustanem i tako u nedogled. Moju nervozu prekida glas koji prepoznajem, Slavica. Pita: Ko je?

Kažem: Sejo.

• Koji Sejo?
• Valjda imaš jednog.

Onda čujem dubok uzdah i nastaje tišina. Veza nije prekinuta, ali nešto se dešava. Duga pauza. Onda opet čujem drugi glas koji pita ko zove. Prepoznajem kćerkin glas i sav sretan punim glasom kažem: Tata, tata je. Gdje ste?

Opet šutnja. Onda se javlja Slavica i kaže da su u Medulinu.

Postavljamo mnoštvo pitanja uglas. Ne čekamo odgovore. Onda dugo šutimo. Otme se poneki uzdah, jecaj, čujem disanje.

Onda me upozoravaju da moramo prekinuti, jer red se uhvatio onih koji čekaju da čuju glas o svojima. Kažem Slavici da moram prekinuti. Razumije i nakon duže pauze kaže mi: Čuvaj se. Ubiću te ako ti se nešto desi.

Nakon toga veza je bila prekinuta, a ja opijen srećom iskoračih u zvjezdanu noć koja je za divno čudo bila tiha i mirna. Mrak je, koračam Titovom ulicom bez cilja, čujem lupanje svog srca pomješano sa jekom koraka.

Razmišljam o onom što je Slavica rekla. Uistinu, nikada ljepše volim te nisam čuo.

Baš sam bio sretan i uzbuđen. I danas sam kad se toga sjetim 32 godine kasnije. Čini mi se da me ta misao upućena mi u sudbonosnom trenutku održala u životu, davala snagu u najtežim trenutcima i vraćala vjeru u bolje sutra kad bih klonuo.

I danas me drži.