Kliker.info

Sve dosadašnje stranke koje su se u BiH mijenjale na vlasti od 1990. do danas, od SDA, SDS, HDZ… kasnije Stranka za BiH, SDP, DF, HDZ 1990., Stranka za boljitak-Lijanovići, Naša stranka, Narod i pravda, NES, PDP… i njihovi priljepci se već odavno mogu nazvati firmama za zapošljavanje i strankama/partijama za nekretnine. Iako tvrde, posebno kada su u opoziciji, da su drugačiji od vladajućih stranaka, ubrzo kada njihovi stranački kadrovi zasjednu u udobne fotelje pokaže se u njihovom načinu vladanja da su iste u tome k’o jaje jajetu….

Piše : Satko Bitanga

Njihova rukovodstva od samog vrha, pa sve do onih na entitetskom, kantonalnom, gradskom i općinskom nivou… pa i niže do mjesnih zajednica, džemata, parohija i župa su postali prava privatizacijska i građevinska mafija, čast izuzetcima… Najviše ih zanimaju nekretnine, zgrade, poslovni i stambeni kvadrati, a uz sve to idu i skupe stvari, bijesna kola, keš, zlato, dijamanti… i život na visokoj nozi. Svako ko je do 1990 postao punoljetan , odlično zna ko je koliko imao svoje privatne imovine od naših sugrađana u mjestima gdje smo živjeli prije rata, kakvu i koliku kuću su imali, kakva su auta vozili, da li su bili visokoobrazovano, srednjoškolci ili osnovci, kakvu su garderobu nosili, kako su se ponašali i odnosili prema drugim ljudima. Normalno je sa svi skoro sve znamo o našoj rodbini, prijateljima, komšijama i sugrađanima.

Opće je poznato da su samo vrlo rijetki od ovih današnjih uglavnom superbogatih političara do 1990. posjedovali 100 m2 vlastitog stambenog prostora u gradu ili selu svejedno, privatni automobil skuplji od 10000 tadašnjih DM. Većina njih nije uživo vidjela, a kamoli posjedovala 20000 DM, a o vlastitoj ušteđevini, kući na moru, vikendici ili stanu u inostranstvo mogli su samo sanjati. Mnogi od njih nisu obukli nikada odijelo, a rijetki su imali dva pristojna odijela od prirodnih materijala. Nosili su uglavnom na sebi perlon i sintetičke košulje, a kravate možda na svadbama, veseljima, sahranama i dženazama. I tada su im drugi ljudi vezali čvorove na kravatama, jer sami to nisu znali… osim da ih svežu u pravi čvor. Leptir mašne su se bojali, a bar jedan solidan parfem bio im je san. Koristili su umjesto parfema neke jeftine kolonjske vode, Brion i Pitralon su prije rata većini sadašnjih umišljenih i sujetnih političara bili vrh vrhova, čak i Pino Silvestre bio im je stran i nepoznat, a jeftini Brut iz Trsta vrijedniji od zlata. Nosili su uglavnom jeftine i izlizane špicaste cipele od vještačke kože, a samo rijetki su imali bar dva para pristojnih kožnih cipele. Jakne od skaja su im bile najskuplji dio garderobe.

Poneki su imali samo jednan običan i jeftin sat, vrlo čest ruske marke Raketa koji im je neko poklonio za rođendan, vjenčanje, kršteni kum u crkvi tokom krizne, dok im je japanski Seiko bio nedostižni san, ili samo nekima vrlo rijetki luksuz. Mnogi su nosili pantalone čak i bez običnog kaiša, čarape su im bile uglavnom šarene i krpljene, kao i vuneni džemperi ispleteni od njihovih vrijednih majki, nana i baba. O donjem vešu, dugim gaćama i pelengaćama, gućama, potkošuljama sa rupama bolje da ne govorim. Lična higijena im je predstavljala poseban i realan problem, posebno onima koji su živjeli prije rata u manjim mjestima gdje nije bilo vodovoda, pa su se morali kupati i prati u lavoru ili škipu. Upravo zato tuširanje i kupanje bar jednom sedmično je za većinu sadašnjih političara, ministara, parlamentaraca, ambasadora, diplomata, gradonačelnika, načelnika, direktora je nakon rata postao pravi dar sa neba. Turistička putovanja, ljetovanja i zimovanja, godišnji odmori na Jadranu osim u sindikalnim odmaralištima, jeftinim sobama i kampovima, je bila privilegija samo pripadnika tzv. “crvene buržoazije”. A inostranstvo su rijetki vidjeli osim djece i članova povlaštenih komunističkih porodica. Let avionom ili spavanje u solidnom hotelu o svom trošku bio je nedosanjani san, a đačke ekskurzije autobusima, spavanje u jeftinim hotelima i jedenje u ekspres restoranima je bila gruba realnost i životna stvarnost.

A skoro svi ti prijeratni provincijalci, “gologuzani” i siromasi goli k’o “crkveni miševi” tokom i nakon rata su nevjerovatno brzo postali “puni ko brodovi”, tzv. bh. jet set, nova elita i izuzetno bogata klasa. Istovremeno obični, pošteni i vrijedni narod postaje iz godine u godinu sve siromašniji.

Dok oni i članovi njihovih porodica voze bijesna auta, drugi voze prave krntije ili se guraju vozilima javnog prevoze. Ti novi bogatuni, koji su se tokom i nakon rata odlučno “snašli” sada nose skupa markirana odijela, koriste poznate francuske parfeme i dobre dezodoranse, dok im često skupocijeni Rolexi blistaju na rukama. A raznih nekretnina nema gdje nemaju, od BiH, preko Srbije, Hrvatske, Slovenije i Crne Gore, pa sve do Turske, SAD, Dubaia, Beča, Londona…Ti ljudi su se jednostavno samo “dobro snašli”, a njihov odgovor kada ih pitaju odakle im sve to glasi otprilike ovako: “Sve je to po zakonu i neka nadležne institucije samo rade svoj posao.” A pred osiromašenim i sluđenim narodom, u javnosti i pred stranim političarima, svi oni glume skromne i skrušene vjernike, istinske “poštenjačine”, “moderne europejce”, “legitimne” narodne i nacionalne predstavnike, vođe i zaštitnike, humaniste, demokrate i ustrajne borce za nacionalna i ljudska prava svih ljudi u našoj domovini i širom svijeta. Jedni takve ljude zovu licemjeri, drugi munafici, treći bezbožnici, četvrti polutička mafija i kriminalci… A značenje ovih riječi je skoro isto, jer kako napisa i otpjeva veliki Đorđe Balašević: “Princip je isti, sve ostalo su nijanse…”

Zbog svega navedenog ovakvim političarima sam odavno prestao da vjerujem. Pogotovo ne vjerujem njihovim namještenim i usiljenim osmijesima, ispraznim i stalno ponavljanim jeftinim političkim frazama i lažnim obećanjima. Da većinu njih nisam upoznao možda bih i dalje mislio da su to ljudi sa vizijom, idejom, znanjem, osobnim integritetom, pošteni, vrijedni, humani i spremni da žrtvuju sebe, svoje funkcije i osobni komoditet za interes države i svih građana koje politički predstavljaju. Međutim, čast izuzetcima, većina njih me je totalno razočarala. Za njih važi ona stara narodna poslovica: “Use, nase i podase”, a za druge boli ih ona stvar. Možda ipak dođe neka nova mlada generacija obrazovanih i poštenih političara, državnih patriota i ljudi koji će učiniti sve da bar malo promjene i poprave ovu našu surovu stvarnost i grubu realnost. Gledajuću i slušajući šta govore ovi novi mlađi “stranački lavovi”, bolje kazano prave stranačke hijene, nisam baš optimista da će se to tako brzo desiti. Ali, nadam se da ipak hoće, jer “nada uvijek posljednja umire”….