hamburger-icon

Kliker.info

Satko Bitanga : Telefonski poziv, ratna priča, izjava, i poziv na kavu kod kardinala Puljića

Satko Bitanga : Telefonski poziv, ratna priča, izjava, i poziv na kavu kod kardinala Puljića

08 Novembra
07:18 2018

Negdje sredinom decembra, davne ratne 1993. godine, oko 10 sati prije podne u Beču u maloj garsonjeri u Stumper gasse 22, u IV Bečkom Bezirku, u kojoj sam u to vrijeme na „crno“ stanovao sa mojim prijateljem Edinom Šutom iz Čapljine, zazvonio je telefon, dosta neočekivano, iznenada, ali je zvonio.

Piše:  Satko Bitanga

Javio sam se, a sa druge strane se čuo muški, usporeni glas sa satelitskog telefona: „Dobar dan, da li je to gospodin Satko Bitanga, na telefonu je Vinko Puljić, zovem iz Sarajeva.!“ Bio sam šokiran tim riječima, pa kada sam se malo pribrao odgovorio sam malo zbunjeno: „Da, ja sam gospodine Puljić.“

Tada zaista ni u snu nisam mogao očekivati da me iz Sarajeva bilo ko nazove, a pogotovo ne osobno Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, jer se u to vrijeme sa Sarajevom moglo komunicirati isključivo putem satelitskih telefona. A znao sam tada, da te satelitske telefone nije mogao koristiti bilo ko, da su takav telefon imali u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine i možda još na nekim rijetkim i važnim mjestima u Sarajevu. Već odavno su bile prekinute sve telefonske veze sa BiH, pogotovo sa Sarajevom. Prije toga, prvi put u životu vidio sam satelitski telefon u Mostaru, mislim krajem 1992., ili početkom 1993. godine, u prostorijama Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu, čiji je tada predsjednik bio rahmetli dr. Ismet Hadžiosmanović. U to vrijeme sam bio „mladi žestoki SDA-ovac“, predsjednik SDA Čapljine i potpredsjednik RO SDA za Hercegovinu, pa sam nekoliko puta bio čak prisutan kada su dr. Hadžiosmanović i njegovi saradnici u Mostaru, među kojima su bili i rahmetli Zijad Zijo Demirović, rahmetli Šemsudin Fazlagić i Safet Safa Oručević…, razgovarali sa predsjednikom Predsjedništva RBiH rahmetli Alijom Izetbegovićem, ili nekim od njegovih najbližih saradnika. Sjećam se da je glas sagovornika uvijek dolazio sa nekim čudnim ehom, sa zadrškom i otegnuto, pa se moralo sačekati da sagovornik završi ono što je mislio reći, pa tek tada govoriti, ali se ipak taj glas mogao prepoznati, posebno ako ste nekada ranije razgovarali sa tom osobom, telefonom ili uživo. Tako sam i ja odmah prepoznao tihi i odmjereni glas nadbiskupa V. Puljića, koji sam često slušao u TV emisijima.

On je nakom moga potvrdnog odgovora, smirenim i usporenim glasom, nastavio naš razgovor riječima: „Gospodine Bitanga, dobio sam nedavno Vaše pismo, pažljivo sam ga pročitao i razumijem Vas u potpunosti. Znam da Vam je teško, jer se radi o Vašoj porodici, majci, djeci, supruzi i ostalim članovima obitelji. Vi dobro znate kakva je sada situacija u Hercegovini i Čapljini, jer ste iz tih krajeva, ali ja ću pokušati, a već sam i poduzeo neke korake preko Crkve, da ako ikako bude moguće da Vam se pomogne u vezi Vaše porodice, koji se trenutno nalaze zatvoreni u Čapljini. Nažalost, nisam baš optimist, čak to može biti i kontraproduktivno, jer su neki ljudi u Hercegovini, a mislim da je to i Vama poznato, umislili da su mali Bogovi…“ Kazao je još nekoliko rečenica, a ja sam slušao…

Kada je završio, ja sam se već malo pribrao pa sam mu odgovorio: „Poštovani gospodine Puljiću, zaista Vam se od srca zahvaljujem što ste me nazvali iz Sarajeva. Znam da ovakvih i sličnih slučajeva ima puno i da Vi sigurno primate desetine sličnih pisama sa molbom za pomoć. Ovaj Vaš telefonski poziv mi izuzetno puno znači i nikada to neću, niti mogu zaboraviti. Zahvaljujem Vam se još jednom na spremnosti da mi pomognete, bez obzira šta bude, a biće onako kako je suđeno….hvala Vam…“ Spustio sam lagano telefonsku slušalicu, još pod utiskom toga razgovora, a moj prijatelj Edin začuđeno me gledao i upitao „Sa kim si to razgovarao, šta se dogodilo?!“ Sve sam mu detaljno ispričao, a ni on, kao ni ja, nije mogao vjerovati da sam telefonom razgovarao baš sa Nadbiskupom Vinkom Puljićem.

Od tada nisam, niti ću ikada zaboraviti ovaj događaj. Nisam, niti ću ikada do kraja moga života zaboraviti niti jednu riječ našega razgovora. Jednostavno, te riječi su ostale duboko memorisane u mojoj glavi. Nisam nikada do sada uspio vidjeti i upoznati Kardinala Puljića, niti sam ikada bio u prilici da mu se osobno zahvalim na ovome pozivu. Doduše, kada sam se vratio u augustu 1996. godine iz Beča u Sarajevo, nekoliko puta sam dolazio u sjedište Vrhbosanske nadbiskupije, želio sam da se vidim sa njim, da mu se osobno zahvalim što me je tada nazvao, ali, nažalost, on u to vrijeme kada sam navraćao nije bio tu, a ni kasnije nisam uspio da se bar vidimo i upoznamo. Krivim za ovo najviše sebe, jer trebao sam to svakako učiniti, bez obzira koliko puta morao dolaziti da tražim Kardinala Puljića. Ako Bog nam da zdravlja, nadam se da će biti prilike da se uskoro i osobno upoznamo.

Prije tog decembra 1993. godine, desilo se u mom, i životu moje porodice puno nevjerovatnih događaja. Ja sam 13.04.1993. sa jednom političko-vojnom delegacijom iz Hercegovine službeno otputovao u Njemačku, a porodica je ostala u našoj porodičnoj kući u Višićima. Ubrzo nakon toga, dolazi do otvorenih sukoba pripadnika Armije RBiH i HVO-a, hapšenja, protjerivanja, ubijanja, zatvaranja ljudi u logore… Moju porodicu ranom zorom u avgustu 1993. policijskim „maricom“ iz Čapljine odvoze iz naše kuće, tako da mjesecima nisam znao gdje su i šta se sa njima dogodilo. Pokušavao sam više puta, ali bezuspješno, da razgovaram direktno telefonom sa tadašnjim predsjednikom općine, HDZ i HVO Čapljine Perom Markovićem, ali nikada nije želio da se javi. Ipak, jednom sam uspio, te sam ga tom prilikom pitao kao najodgovorniju i najmoćniju osobu u Čapljini: „Gdje mi je porodica Pero, da li su živi ili mrtvi..??? Njegov odgovor nikada neću, niti mogu zaboraviti, a rekao je baš ovako: „Otkud briga Muslimana za ženu i djecu, pa vi se više puta ženite!!!!“. Svašta drugo sam očekivao da kaže, ali takav odgovor me je šokirao, jer smo se godinama dobro poznavali. Prije, a i nakon toga, pokušavao sam na razne načine da saznam šta se sa njima desilo, zvao sam neke poznanike, pisao pisma i kontaktirao mnoge osobe, uglavnom utjecajne ljude i političare Bošnjake u Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Čapljini…, predstavnike stranih humanitarnih organizacija i dr., ali, nažalost, nije bilo nikakvog rezultata, a nisam primjetio ni neku posebnu i iskrenu spremnost da mi bilo ko od njih i pomogne. Tada u Beču, u oktobru ili novembru 1993., u stanu kod rahmetli Teufika Tofe Velagića, srećem rahmetli Ismeta Imu Serdarevića, koga sam zamolio da preda moje rukom napisano pismo tadašnjem Nadbiskupu Puljiću. A u pismu sam sve detaljno napisao o sebi, sudbini moje porodice, čak sam i citirao u pismu ovaj odgovor Pere Markovića, te napisao i moj kontakt telefon u Beču. Rahmetli Ismet je kazao da poznaje Nadbiskupa i da će mu predati moje pismo u Sarajevu. Iskreno, nisam očekivao ništa posebno od svega toga, jer bilo je to teško ratno vrijeme u BiH, stotine hiljada ljudi je bilo protjerano iz svojih domova, ratovalo se, ginulo se, ubijalo, hiljade ljudi je bilo u logorima, mnogi ljudi su tražili članove svojih porodica, ali desio se baš tada taj neočekivani telefonski poziv od Nadbiskupa Puljića.

A prije, kao i nakon tog našeg telefonskog razgovora iz decembra ratne 1993. do sada i novembra 2018. godine dosta stvari se desilo i promijenilo u našoj zemlji,…završen je rat, došao je mir, počela je obnova zemlje, povratak prognanih i izbjeglih, održavani su višestranački izbori, dosta ljudi je umrlo, pojavili su se novi političari, neki su imali uspone, neki padove, a i svi mi smo imali svoje posebne sudbine…

Tako je Pero Marković, „ratni načelnik i gospodar Čapljine“, potpuno zaboravljen od svih??? A prema izvodu iz zapisnika sa razgovora predsjednika Republike Hrvatske pokojnog dr. Franje Tuđmana sa izaslanstvom HVO-a Posavine, te općina Ravno, Čapljina i Stolac u predsjedničkim dvorima 21.09.1993. Pero Marković je kazao: “Gospodine predsjedniče, kada se tiče Mostara od Bune do Stoca i do Čapljine natrag, to je prostor otprilike 250 četvornih kilometara, nema nijednog Muslimana, nastanjeni su Hrvati i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika također, i Hrvate iz Konjica. Ono što je zdravo kuća, to je napučeno sve. Za njima su došli i njihovi svećenici.”Nakon rata je 1996. izabran za guvernera HNK, ali je ubrzo i smjenjen od strane OHR-a sa te funkcije. Poslije je izabran za generalnog direktora poduzeća „Šume Herceg-Bosne“, a u novembru 2002. je odlukom OHR-a smjenjen i sa te funkcije, zabranjeno mu je obnašanje svake službene, izborne ili imenovane javne dužnosti u BiH, kandidiranje na izborima i obnašanje dužnosti u političkoj stranci. Zbog toga je svoj radni angažman „dobio“ u HEP-u u Republici Hrvatskoj. Ali, Pero Marković je i dalje„siva eminencija“ čapljinske politike, „stvorio“ je i podržavao HDZ 1990 u Čapljini, živi na „visokoj nozi“, često je gost u „njegovom“ hotelu „Mogorjelo“ u Čapljini, nije baš omiljen kao ranije, bar od nekih novih političara iz HDZ BiH, ali ga niko od njih nije nikada do sada javno ni prozvao, a kamoli osudio za bilo šta da je loše uradio u Čapljini i Hercegovini tokom, a i nakon rata. Čak nikada nije podignuta ni optužnica protiv njega, bar do sada, ni od strane nadležnih sudova u BiH, niti od Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu, iako ga Bošnjaci, Srbi, ali i neki Hrvati smatraju za najodgovorniju osobu u ovom gradu za protjerivanje, zatvaranje i ubijanje u logorima (Gabela, Dretelj, Silos, Đački dom), a i mnoge druge zločine koji su se desili tokom proteklog rata u ovoj općini. Većini Čapljinaca to nikada neće biti jasno, a zašto je to tako, koji su za to razlozi, te kakva je zapravo Perina uloga u svemu ovome ima puno raznih priča, ali to je možda za neku drugu priliku, a i pitanje za sve nas u BiH?!

Svi članovi moje porodice su pušteni iz zarobljeništva iz Čapljine tek u julu i avgustu 1994. Moja nena Hatidža (rođena 1913.) je iz Čapljine putem Međunarodnog Crvenog križa prebačena u Blagaj kod moga brata Natka (1959.) i tu je umrla 1995. godine. Bratova supruga Alda (1967.) i njena kćerka Lejla (1992.) su se, nakon odlaska i boravka tokom rata u Blagaju, vratili sa mojim bratom u Višiće gdje i sada žive. Moja majka Zarifa (1932.), supruga Narcisa (1965.), kćerka Kanita (1990.) i sin Kemal (1988.) su autom Međunarodnog Crvenog križa u avgustu 1994. prebačeni do Zadra, nakon toga autobusom su stigli do Zagreba, gdje smo ih sačekali moj prijatelj Safet Čolaković i ja, te njegovim autom prebacili do Beča. Ja sam u avgustu 1994. godine počeo raditi u Ambasadi RBiH u Beču, a nakon 2 godine smo se iz Beča svi zajedno vratili u Sarajevo, kasnije u Mostar i Višiće. Majka živi u Višićima, u istoj kući iz koje su odvedeni, kćerka živi i radi u Minhenu, sin je sa majkom u Višićima, a ja od avgusta 1994. do sada radim kao diplomata u MVP BiH. Nakon službovanja u Beču, Berlinu, Minhenu, Abu Dhabiu i Teheranu od maja 2018. sam u Sarajevu. Bilo je još drugih, kako dobrih, tako i loših dešavanja, održano je više izbora u BiH, svi smo se bar malo promjenili, pa i ja. Nekada „mladi, vatreni i zagriženi SDA-ovac“ od povraka iz Minhena 2008., gdje sam bio generalni konzul BiH kao kadar SDA, postao sam „ubjeđeni anti SDA-ovac“, protivnik nacionalnih stranaka, prilično usamljeni državni službenik, koji nastoji da misli „svojom glavom“, te često kritikujem loše poteze Predsjedništva i MVP BiH, koji se tiču kadrovskih rješenja, loše unutrašnje, a posebno neuspješne vanjske politike, te sam postao odavno neka „crna ovca BH diplomatije“. Ne bojim se kazati istinu bilo kome od BH zvaničnika, kako javno, tako i u „četiri oka“. Znam da to nije dobro u državnoj administraciji, ali ja jednostavno ne znam drugačije, iako sam zbog toga ranije imao razne probleme, a i sada trpim mnoge nepravde.

Vinko Puljić je rođen je 08.09.1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke kao dvanesto od trinaestero djece Ivana i Kaje Puljić. Majka Kaja je umrla kada je Vinko imao svega tri godine, pa se njegov otac Ivan ponovno oženio sa Anom Jurić, a njegova pomajka Ana se dobro brinula o svoj djeci, te im je rodila još osmero braće i sestara. U rodnom mjestu završava Osnovnu školu, a u jesen 1961. odlazi u Međubiskupijsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Po završetku Gimnazije u Zagrebu odlazi u Đakovo gdje završava studij teologije i gdje ga 29.06.1970. đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein zaredio za svećenika Banjolučke biskupije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 07.12.1990. Vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom. Za Biskupa ga zaredio rimski biskup Ivan Pavao II. u Rimu 06.01.1991., a ustoličen je za Nadbiskupa metropolita u sarajevskoj katedrali, 19. 01.1991. Tokom rata u BiH Nadbiskup Vinko Puljić nije napuštao svoje biskupsko sjedište u Sarajevu, osim kada bi pastoralno obilazio vjernike u nadbiskupiji. U nedjelju 30.10.1994., istovremeno u Vatikanu i u opkoljenom Sarajevu, objavljeno je imenovanje Vinka Puljića za prvog bosanskog Kardinala. Osobno je Kardinal Puljić, zajedno s banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, tražio od Rima osnivanje zasebne Biskupske konferencije BiH. Od 1995. do marta 2002. bio je prvi put predsjednik Biskupske konferencije BiH, zatim drugi put od 2005. do 2010., a treći put je 2015. izabran za predsjednika BK BiH.

Kardinal Vinko Puljić je 1997. i 2003. godine bio pravi domaćin u Sarajevu i Banja Luci Papi Ivanu Pavlu II, te 2013. godine i Papi Franji u Sarajevu tokom njegove posjete našoj zemlji. Malo država u svijetu može se podičiti time da je čak tri puta u 25 godina, otkada je BiH stekla međunarodno priznatu nezavisnost, pružila gostoprimstvo dvojici poglavara Katoličke crkve. Stalno je kao poglavar Katoličke crkve u BiH direktno prisutan u vjerskom životu u našoj zemlji, aktivan je u međureligijskom dijalogu, učesnik mnogih međunarodnih konferencija, sastajao se i sastaje se sa našim i stranim političarima, upućivao je uvijek poruke mira, pozivao na dijalog, suživot…, opstanak Hrvata katolika u njihovoj zemlji BiH, znao je često zapjevati i sevdalinke, posebno njemu dragu pjesmu „Tebi majko misli lete“ na nekim manifestacijama u BiH i inostranstvu. Po mome mišljenu, nikada nije bio čovjek od „teških rječi“, ostao je religijski i moralni autoritet u BiH, te nikada, baš nikada nije dovodio u pitanje opstojnost naše domovine BiH. Nikada nije bio ni „miljenik“ HDZ političara, posebno ne pokojnog Mate Bobana, koji mu je čak prigovarao što je tokom rata ostao u Sarajevu, ali ni Dragana Čovića. Znao je uputiti zajedno sa drugim BH biskupima i dosta kritičnih primjedbi na neke loše politike, ili HDZ prijedloge, a predlagali su on i ostali biskupi iz BK BiH i neka moguća, pravednija rješenja državnog uređenja BiH. A čitavo ovo vrijeme, nikada nije prestao da se javno brine za prognane i protjerane osobe, posebno katolike, te je uvjek pozivao na povratak prognanih i protjeranih na njihova ognjišta, ali i pozivao sve BH političare da im u tome pomognu i omoguće siguran povratak, normalan opstanak i pristojan život u njihovim domovima. Isto tako, ne treba zaboraviti ni njegov osobni, kao ni angažman Katoličke crkve u BiH u cjelini, koji su javno pozvali, kako Hrvate iz BiH, tako i sve druge ljude iz naše zemlje, da izađu na referendum 29.02. i 01.03.1990. i glasaju za nezavisnost naše domovine Bosne i Hercegovine. HDZ BiH, nakon više incidenata s Katoličkom crkvom su čak vodili i kampanju protiv katoličkog vodstva u BiH, a Kardinala Vinka Puljića su tokom rata javno prozvali i “Alijinim biskupom”.

Ali, ne lezi vraže. Taj ratni, od HDZ-a imenovani „Alijin biskup“, a sada Nadbiskup metropilit Kardinal Vinko Puljić je u oktobru 2018. u propovijedi na misi u povodu 560. obljetnice prvoga spomena općine Žepče, između ostalog, kazao: “U vrijeme 1945. zakon nam je oteo imovinu i uništio sve što je hrvatsko i inteligentno. Po zakonu smo bili protjerivani i po zakonu je i Hitler došao na vlast. No pitanje je kakav je taj zakon pod kojim se oduzimaju prava jednom narodu i želi ga se izbrisati da je tu živio, kao što se to želi Hrvatima u Bosni i Hercegovini”. I odmah su žestokim napadima na Kardinala krenuli mnogi dežurni dušebrižnici, “nezavisni” analitičari, a bilo je dosta veoma oštrih komentara i od nekih političara. Ovakvi napadi na Kardinala Vinka Puljića, zbog njegove, po meni, možda nesmotrene izjave, posebno je bilo neprimjereno spominjanje Hitlera u bilo kojem kontekstu statusa Hrvata u BiH, imajuću u vidu da se „uzavrele“ strasti poslije pobjede Željka Komšića nisu ni ohladile, ipak smatram preoštrim i nepravednim. Posebno mi je zasmetalo povezivanje te njegove izjave, po meni neargumentirano i nedobronamjerno, sa aktuelnim izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mislim da Kardinal Puljić nije zaslužio takav odnos od mnogobrojnih nedobronamjernih „kritičara i samozvanih patriota“. Takvi napadi i optužbe su i meni veoma teško pali, jer Kardinal Vinko Puljić je možda za neke ovakav, ili onakav, ali on sigurno, bar za mene osobno, nije nikada bio loš čovjek, loš vjernik, nacionalista, šovinista, a posebno on osobno nije nikada bio protivnik i neprijatelj BiH, niti bilo koga čovjeka u ovoj našoj zajedničkoj nam domovini. Zato mi teško pada da 2018. skoro niko više i ne spominje lošeg čovjeka Peru Markovića, a na drugoj strani su osuli „baražnu paljbu“ i uputili niz uvreda i optužbi na dobrog čovjeka Vinka Puljića.

Kakav je čovjek Kardinal Vinko Puljić mene je uvjerio u decembru 1993. godine, tako da sam i zbog toga, nakon skoro 25 godina, ovako javno podjelio sa drugima svoju intimnu priču. Mislim, a i siguran sam, da on to tada nije uradio iz bilo kakvog svoga osobnog interesa, da bi ga bilo ko i bilo kada hvalio, branio, kudio ili napadao, a možda mu neće biti ni drago što sam ovu istinitu ljudsku, intimnu i moju osobnu priču podjelio sa javnošću. Jednostavno, on je tada samo pokazao da je pravi i istinski vjernik, ali prije svega i DOBAR ČOVJEK. A biti i ostati dobar čovjek nije baš bilo jednostavno i lako, posebno u našoj zemlji, naročito u prošlom ratnom, ali i ovom poslijeratnom vremenu punom nepravde, zla, nacionalizma, šovinizma, pokvarenih i korumpiranih političara i puno loših i nedobronamjernih ljudi! Zato se uvaženom i cjenjenom Kardinalu Puljiću, meni dragom i dobrom čovjeku Vinku od srca i iskreno zahvaljujem i ovim putem na tom telefonskom pozivu prije 25 godina, te mu želim dobro zdravlje, puno sreće i uspjeha u njegovom odgovornom poslu, kao i sve najbolje u životu. Naš razgovor je trajao vrlo kratko, samo nekoliko minuta, ali će zauvjek ostati u mome srcu i mome sjećanju!!!

Na kraju, mislim da bi čak sam Vinko Puljić, kao običan čovjek, građanin i patriota rađe popio kavu sa Željkom Komšićem, nego sa Draganom Čovićem, ili Perom Markovićem, a i obratno. Pa učinite to što prije poštovani gospodine Puljić, jer poziv na kavu kod Kardinala se nikada ne može, niti smije odbiti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku