Kliker.info

Jakob Finci prvi je član svoje porodice u 350 godina rođen izvan Sarajeva, ali, kako sam voli reći, uz dozu ironije, ne svojom krivicom, jer su holokaust i deportacija u koncentracijski logor na Rabu bile stvari na koje njegovi roditelji, a on još manje, nisu mogli nikako utjecati.

Bio je jedno od troje djece rođeno u tom strašnom “sabiralištu” patnje, gdje su odvođeni Jevreji iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije osuđeni na polagano umiranje i istrebljenje.

Sudbina je htjela da Finci bude poseban po još jednoj stvari, još jednom strašnom teretu historije koji se sručio na njega i sefardsku zajednicu iz koje je ponikao. Kao jedan od četiri preostala govornika ladina u Bosni i Hercegovini Finci je cijelog života gledao kako se “društvo govornika”, kako ih voli nazivati, raspršuje i nestaje, a jezik njegovih predaka, njemu naočigled, polako izumire.

Porodica Finci sefardskog je porijekla i u Sarajevo je došla nekad u vrijeme progona Jevreja iz Španije i Portugala. Poznato je da su prvi zabilježeni tragovi jevrejskog prisustva u Bosni i Hercegovini datirani u 1511. godinu, a da je Jevrejska općina formirana 1565. jer je već tada u Sarajevu živio dovoljan broj porodica čiji muški članovi mogu organizovati minjan.

Tadašnji upravnik Sarajeva, pripovijeda Finci, odredio je lokaciju i dozvolio Jevrejima da na tom mjestu izgrade han u kojem mogu stanovati. Neposredno nakon toga, tačnije, 1581. godine, u Sarajevu je izgrađena prva sinagoga, o kojoj je u kolektivnom pamćenju sarajevskih Jevreja ostala legenda da nalikuje nekoj nepoznatoj blizanki iz španskog grada Toleda.

Prvi spomen porodice Finci

Prvi spomen porodice Finci datiran je u 17. stoljeće, ali bez podrobnijih podataka koji bi govorili iz kojeg su se mjesta doselili u Osmanlijsko carstvo. Slijedeći nepouzdana znanja etimologije, Finci je pretpostavio da su njegovi preci u Sarajevo došli iz Italije i da na ove prostore nisu došli uobičajenom mediteranskom rutom, koja je prolazila zemljama sjeverne Afrike i obalama Egejskog mora.

“U to doba, negdje 1628, napravljen je i prvi popis jevrejskog stanovništva i među tim familijama koje su tada bile u Sarajevu bila je već i familija Finci. Pravog traga odakle su Finciji, iz kojeg su dijela Španije ili Portugala prognani i kako su došli do Sarajeva de facto nema. Finciji su inače vrlo poznato jevrejsko italijansko prezime i uglavnom su italijanskog porijekla, tako da je možda i moja familija iz Španije preko Italije došla ovdje; možda nije koristila taj klasični put preko Turske, pa onda na Balkan. Tada je Bosna bila novookupirana turska teritorija koja je bila prazna i onda su htjeli da što više ljudi tamo nasele da bi pokrenuli trgovinu i proizvodnju.”

Veliki kulturni i ekonomski uspon jevrejskog stanovništva zahvatio je i porodicu Finci, koja, hrabro kročeći na put modernizma, počinje figurirati kao ugledna i značajna sarajevska jevrejska porodica. U godinama uoči izbijanja Drugog svjetskog rata Fincijev djed posjedovao je veliku i nadaleko poznatu gvožđarsku radnju naziva “Jadran” d. o. o., smještenu u centralnoj sarajevskoj šetnici Ferhadiji.

Majčin otac, drugi Fincijev djed, živio je u Bjeljini, gdje je vodio poznatu trgovinu kolonijalnom robom i posjedovao svijest o važnosti obrazovanja. To je bio razlog da se nije nimalo ustručavao poslati svoju kćerku Ašer Alkalaj na školovanje u Sarajevo. Pa, iako su Jakobovi otac i majka živjeli u Sarajevu, njihov prvi susret desio se u “imigraciji u Mostaru”. U hercegovačkoj prijestonici rodila se ljubav između dvoje mladih, a veselo vjenčanje uvjeravalo je još pomalo naivni svijet da život i dalje može biti normalan i lijep.

Vjenčanje u Mostaru

Finci pripovijeda kako su se roditelji “upoznali na igranci i tata je više, činilo se, u šali rekao “Bi li se ti udala za mene?”, a mama je rekla kako jedva čeka. Onda je poslije nekoliko dana, dok su čistili kuću i ribali kaldrmu u avliji, on zakucao na vrata u crnom odijelu i s velikim buketom ruža došao da prosi mladu. Mama tada nije imala ni 20 godina, odsječena od oca i majke, ne znajući šta je s njima. Vjenčali su se u mostarskoj sinagogi, a rabin je bio jedan od Fincija.”

Međutim, već početkom 1943. italijanske okupacijske vlasti odlučuju deportovati sve Jevreje koji se nalaze u njihovoj okupacijskoj zoni u koncentracijske logore i za te svrhe, zbog prirodne izolovanosti, koristiti jadranske otoke, pa Finciji, s hiljadama drugih, napuštaju privremene domove i prislilno se nastanjuju na Jadranu.

“Moji su iz Mostara bili prebačeni na Lopud, preko puta Dubrovnika. I sad postoji hotel ‘Grand’ i u tom hotelu je bila neka samouprava. Ovi zatvorenici su trebali sve sami sebi da rade, da kuhaju, spremaju, peru, snabdijevaju se, tako da su unutar sebe podijelili dužnosti i moj otac bio je poštar i bio je zadužen da svaki dan iz hotela ide u mjesto Lopud naprosto da vidi ima li pošte.”

Uskoro italijanske vlasti odlučuju okupiti Jevreje “raštrkane” po jadranskim otocima u jedan veliki koncentracijski logor i taj je kamp napravljen na otoku Rabu. Osim Jevreja, u logor zatvaraju i masu slovenskih partizana i komunista. U tom logoru rođene su tri osobe, među kojima je i Jakob Finci.

Logor na Rabu

“Na Lopudu su bili nekoliko mjeseci dok nije završen veliki logor na Rabu. To je bio logor podijeljen na dva dijela; jedan dio bio je jevrejski, a drugi slovenski, u koji su Italijani uglavnom internirali zarobljene slovenske partizane, sumnjiva lica, komuniste. U drugom dijelu logora bili su Jevreji koji su pokupljeni po cijeloj Dalmaciji jer, osim Lopuda, bili su slični logori na Hvaru, Korčuli i drugim ostrvima. Interesantno je da su na Rabu u tom logoru, koji je trajao od proljeća ‘43. pa do pada Italije rođene čak tri osobe, od kojih sam ja jedan, drugi je moj prijatelj Boris Kohn, koji i danas živi u Splitu.”

Nakon oslobođenja logora veliki dio logoraša priključuje se partizanima, a oni koji nisu bili vojno sposobni, žene, starci i djeca bivaju prebačeni na otok Vis, gdje se nalazio Vrhovni štab NOP-a. Na engleski prijedlog donosi se odluka da se narod brodom prebaci u egipatski logor El Shatt. Finciji se ukrcavaju na brod, ali ne stižu do Egipta jer prilikom pristanka broda u italijanskoj luci Taranto odlučuju ne nastaviti putovanje. Sedamnaest članova porodice ostalo je u Italiji, a Fincijevi roditelji dobili su na korištenje veliki i prostran stan.

“Moja porodica nije bila previše religiozna, ali ne znam da li je imalo nekog uticaja i to što, recimo, u Bibliji piše ‘Nemoj se naseliti u zemlji egipatskoj, jer si tamo bio rob’. U Tarantu su dobili jedan veliki stan jednog Mussolinijevog pukovnika koji je bio na frontu u Abesiniji ili u zatvoru. Bili smo u Italiji kao imigranti čekajući da se oslobode Bosna i Sarajevo. Moja baka, tatina majka, koja je tada već bila u dobrim godinama, od prvog dana samo je govorila kako ona mora da se vrati u Sarajevo jer ona ne može da zamisli da bude sahranjena bilo gdje drugdje nego na jevrejskom groblju na Kovačićima.”

Žrtve holokausta

Povratak u Sarajevo donio je bolno otrežnjenje porodici Finci. Mnogi članovi nestali su u holokaustu. Jakobov djed po ocu odveden je odmah početkom rata na prinudni rad, a zatim u logor, nakon čega mu se gubi svaki trag. Porodica njegove majke Rašele Alkalaj pobijena je tokom holokausta, a posebno je tragična bila smrt njenog oca i brata, koji su odvedeni u logor uz jedno zlokobno, ironično i bizarno objašnjenje.

“Njen otac i brat su jednostavno pokupljeni i odvedeni u logor u Kerestincu zato što je u njihovoj kući u Bijeljini kao podstanar stanovao Rodoljub Čolaković, koji je nakon odslužene robije bio prognan u rodni kraj, a njegov rodni kraj je Bijeljina i tamo je živio u njihovoj kući kao podstanar. Naravno, nisu imali nikakve komunističke veze, ali kada je sve počelo, sugerisao im je da pobjegnu. Moj deda po majci tada je rekao ‘Šta imam ja da bježim?

Drugo je s tobom, ti si komunista, a ja se ne miješam u to i mene neće niko dirati.’ Međutim, kada su došle ustaše, pokupile su i njega i moga ujaka zato što su stanovali zajedno sa Čolakovićem i podrazumijevalo se da je to neka komunistička veza i onda su odvedeni u logor, gdje su već ‘41. stradali. Baba je odvedena u logor u Đakovu, a odatle su kasnije, kada je nadbiskup đakovački naredio da se logor zatvori, jer se nalazio tačno ispred katedrale, prebačeni u Jasenovac. Međutim, nema traga da je moja baka ikada došla do Jasenovca nego je negdje usput bila likvidirana.”

U holokaustu je jevrejska zajednica desetkovana, a s nestankom ljudi kojima je ladino bio prvi i jedini jezik i njegova rasprostranjenost rapidno se smanjila. Fizičkim izumiranjem izvornih govornika to je, kako kaže Finci, postao jezik koji se “polako gasi”. U njegovoj kući, dobro to pamti, govorio se ladino i on ga je naučio kao nešto prirodno i njegovom biću svojstveno. Pamti kako je u italijanskom izbjeglištvu živio u čudnom svijetu jezičkih isprepletenosti, gdje je ladino bio jedan od više jezika komunikacije.

Ladino, jezik koji nestaje

“Mi smo, cijela familija, u kući govorili međusobno ladino, istovremeno družeći se sa drugima po ulici govorili smo naš jezik, kada smo bili u prodavnicama ili kontaktima sa Italijanima, govorilo se italijanski. Ja do trećeg rođendana nisam uopšte govorio, pa su me roditelji vodili do ljekara da ispita zbog čega ne govorim, a ja ustvari, valjda, slušajući tri jezika i pokušavajući shvatiti sva tri jezika, nisam progovorio nijedan dok nisam progovorio na sva tri jezika. Do 14. godine nisam htio govoriti italijanski sve dok nisam otišao u Italiju i odmah nakon nekoliko dana sve se vratilo.”

Ladino je bio jezik njegove bake i ljudi njene generacije, priča Finci, sa čijim je fizičkim nestankom i jezik počeo iščezavati. Za sarajevske Jevreje Sefarde ladino je bio jezik njihove intime i jezik kojim su mislili svijet i život. Već za njegove roditelje to je bio “drugi” jezik, a za njegovu djecu to je potpuna nepoznanica.

“Dok god je baka bila živa, govorio se ladino jer je bio njen glavni jezik i ona je naš jezik govorila miješajući. Kad je baka umrla, onda su mama i tata govorili međusobno ladino kada su htjeli da ja nešto ne razumijem, ali su shvatili da razumijem ladino i onda su jednostavno prestali da ga govore. Publika koja je govorila ladino osipala se i bilo je sve manje svijeta koji ga je govorio.

Običaj je bio da se petkom uvečer sastaje društvo i to je bilo društvo uglavnom govornika ladina i tada se govorio ladino mnogo češće nego običnim danima. Moja djeca ne znaju ladino zato što ja, kada sam formirao familiju, u kući nisam govorio ladino. Znaju tu i tamo poneki izraz, uzrečice ili riječi koje se govore kada hoćeš da ružiš dijete ili mu kažeš da je zločest ili ga ukoriš.”

U Bosni i Hercegovini danas žive četiri izvorna govornika ladina i svi su stariji od 70 godina. Jevrejska zajednica Sarajeva radi mnogo na tome da se, ako ništa drugo, jezik oživi akademskim izučavanjem, pa je borba Jakoba Fincija da se ladino jezik i književnost uvedu kao studijski program izučavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu od ključne važnosti za njegov spas.

Jasmin Agić (Aljazeera)