Kliker.info

Prepričava se da je neki Salko u jesen 1964. godine otišao na studij u Beograd. Zanio ga vrlo brzo velegradski život. Malo je boravio na fakultetu. Jutrom baš nije mogao ustati da ode na predavanja.

Piše : Saida Mustajbegović (Aljazeera)

Noćima se opijao pucketavim zvucima sa prošvercanih elpi ploča i singlica. Mrljava jutra bila su posljedica đuskanja uz novootkrivenu muziku Beatlesa. Dan bi provodio u buntovnom ćaskanju o vijetnamskom ratu, o kojem skoro ništa nije znao.

Istovremeno u dalekoj Americi, njegov vršnjak Bob ispisivao je buntovne tekstove o istom ratu pozivajući na svijest i savjest svoje sugrađane. Bob se nije plašio mraka koji ga ja na svakom ćošku mogao sačekati, a ni Salko onoga što će ga nakon dokonluka dočekati. Osjećao je dašak nečeg novog koji je zahvatao svijet a o čemu još jučer u gimnazijskim danima nije ništa znao.

Prirodno je bilo da se Salko više ne brije ali i da se ne šiša. Kad su se zalihe istrošile i morao se vratiti u rodnu čaršiju. Kad je stigao bilo je već kasno popodne.

Zvekir na kapiji, prekinuo je popodnevnu zimsku tišinu. Nakon nekoliko trenutaka, čuo se i reski zvuk mandala. Domaćin, potomak stare begovske familije, otvorio je vrata i namrštio se: pred njim je bio mladić neuredne kose i brade.

„Ja sam se protiv takvih borio“

Prepoznao je lik prvorođenog sina. Nije imao namjeru pustiti ga da prođe mimo njega. Gledao ga stari partizan zgroženo i ibretio se šta je tromjesečni boravak u Beogradu učinio njegovom najstarijem sinu. Kratko i resko je samo kazao: „Ja sam se protiv takvih borio!“

Iza leđa starog partizana čuli su se tihi, a hitri koraci. Netom se onda pojavila supruga. Rukom je pomilovala sinovo lice i tiho rekla: „Idi kod Mehmeda, a onda se vrati da te poljubim“.

Salko se uputio kod brice i zatekao ga na vratima kako zaključava dućan. Mimo običaja (kada se vrata zatvore do narednog dana se ne otvaraju) brico ga je propustio ispred sebe bez da je ičim pokazao kakvo čuđenje.

Potrajalo je dok ga je sredio, mada mimo običaja ništa nisu pričali. Po obavljenom poslu Salko je pitao: „Koliko sam dužan?“ Na to je majstor Mehmed odgovorio: „Trebao bi ja tebe pitati kol'ko košta što si me pustio da te uljudim?!“

Salko se u Beograd vratio još samo da pokupi stvari i podigne dokumenta. Otac ga je zaposlio u jednoj mjesnoj fabrici, a nakon godinu Salko je ponovno upisao studij i uspješno diplomirao, magistrirao pa i doktorirao.

Kažu da danas penzioner Salko sa istim žarom kao te 1964. godine prati vijesti iz Evrope i svijeta. Jednu posebno. Malo se začudio zbog izbora laureata Nobelove nagrade za knjiženost. Trajalo je to samo dan.

Sutradan se sjetio Beograda, zvekira, antologijske rečenice Ja sam se protiv takvih borio ali i društveno-socijalnog korektiva koji su nekad imale čaršije.