Kliker.info

Oko prudskog dogovora ne stišavaju se duhovi. Da li je moguće da su u tom malom mjestu nacionalni lideri bosanskohercegovačkih naroda izdali navodno podrazumijevajuće nacionalne interese? Je li moguće da su Tihić, Čović i Dodik, onako planski postali, izdajice roda vlastitoga? Da li je moguće da su se u ovom trenutku najjače nacionalne stranke okrenule protiv interesa vlastitog naroda? Po prevlađujućim interpretacijama domaće politike i to je moguće. Svako malo u Sarajevu, pa u Banjaluci, svjedočimo unutarnacionalnim zakuhavanjima i čujemo ciku kako se izdala nacionalna stvar, kako će neko nekoga prevariti, da ne kažemo preveslati ili žedna preko vode prevesti. Ako je prudski dogovor, a izgleda da jeste, početak ozbiljnijih stranačkih priča o ustavnoj reformi, onda se u vremenima koja dolaze nadati i većoj galami.

Danas nam namjera nije govoriti o aktualnim subjektima ovog procesa, prudskim liderima, već o refleksivnim učincima njihovih poteza na našu svijest, o tome kako smo i zašto – na način koji već svi znamo – ne/prihvatili ideju o nekom mogućem sporazumu. Ako je prudski dogovor samo ispipavanje spremnosti vlastitih nacionalnih javnosti na stepen i doseg transnacionalnih političkih promjena, a izgleda da će on samo to za duže vrijeme i biti, onda je njegova misija okončana. Rezultat, nažalost, nije pozitivan. Dvije dominantne nacionalne političke javnosti u Bosni i Hercegovini, bošnjačka i srpska, i sam sporazum o dogovoru dočekale su na nož. Potpisnici, odnosno, predlagači dogovora, skoro su jednoglasno u jednom momentu proglašeni izdajnicima. Pri tome te javnosti kao da zaboravljalju da je izdaja, odnosno, nadilažanje vlastitog nacionalizma pretpostavka bilo kakva dogovora. Hrvatska strana prilično monolitna zadovoljno iščekuje razigravanje druge dvije, budući da je i već odranije iz unutarcrkvenih krugova jedno vrijeme spominjano rješenje s četiri administrativne jedinice.

Nije baš lahko racionalizirati ovakvo ponašenje javne scene. Spominju se na federalnoj strani unutarstranački izbori unutar SDP-a i SDA, rivalstvo Silajdžića i Tihića unutar bošnjačkog korpusa, zatim svjesna radikalizacija kao oprobani metod zadobivanja javnosti i skori opći parlamentarni izbori. Potom Dodikovo nastojanje da smiri loptu i zadrži osvojenu moć, te prikrivanje korupcije i odvlačenje pažnje gladnog dijela stanovništva sa socijalnih problema, itd. Mada svaki dogovor nije i dobar dogovor, pokušaj dogovaranja u Prudu je krajnje neobično i neočekivano diskvalificiran. Iznenadila je, bar u bošnjačkom i srpskom slučaju, nespremnost javnosti na sporazum. Odjednom je isplivao zapretani, ako ne i umanjeni, nacionalizam, i to među ljevičarima, udruženjima građana, akterima civilnog društva, čak i medijima. Ta nespremnost svjedoči da još među nama postoji nataloženo nepovjerenje, da ne koristimo težu riječ. Još nema spremnosti na principijelno popuštanje drugome.

To, naravno, ne znači da se ratom konstituisani bosanskohercegovački politički subjekt – dejtonska Bosna i Hercegovina – može samo ratom i mijenjati. Ali znači da nemamo javnosti spremne na promjene i pored toga što znamo da u dejtonskom zagrljaju polahko, ali sigurno, mada odvojeni, istovremno izdišemo. Vrijeme je učinilo svoje. Rat je uspostavio neko novo stanje i to nije ništa nepoznato. Novo je i zabrinjavajuće samo to što će se udaljavanjem javnosti, logikom rasta i vremenskog produljenja današnje podjele produbljavati ako ne bude prudskih i sličnih inicijativa.Izgleda da se Bošnjacima najteže suočiti s realnošću. Nakon rata kojeg nisu htjeli i desetina hiljada žrtava i zločina kojima su bili izloženi, svako suočenje s realnim odnosima snaga u društvu djeluje im prilično šokantno. Zato ih je lahko i zbuniti, sladunjavim pričama i obećanjima zavesti, iluzije im nuditi i kule u oblacima zidati. S onu stranu takvih priča stoji sirova realnost bošnjačke postratne kantonalne i federalne birokratije koja nije spremna na odstupanje s vlastitih pozicija.

Reforma unutrašnjeg uređenja države, govorimo o tome sasvim kondicionalno, donijela bi i preraspodjelu moći, vlasti i novca, ostavila bi mnoge bez sadašnjih pozicija, a jedan dio i bez posla. Kome je do toga? Bošnjačkim lokalnim moćnicima, guvernerima i premijerima, svakako nije. Oni imaju svoje kantone, svoja mala vojvodstva u kojima imaju sve instrumente vlasti osim spoljnih poslova. Sasvim je moguće da se ta novoetablirana bošnjačka politička elita najžešće opire svakoj promjeni postojećeg stanja i da uvijek traži nemoguće da bi ostala na istom, na svome. Toj se učmaloj kvazieliti realno može desiti da Dodik, iz razloga samo njemu znanih, izrazi realnu volju i moć za korigiranje granice Republike Srpske, te i sam povede bosanskohercegovačku politiku.Jedno je sasvim sigurno, one političke snage koje budu predvodile društvene reforme, ne samo ustavnu, imat će odlučujući uticaj na društvo i politiku. Kritičarima novoga ovoga puta ostaje za utjehu samo rezervna klupa.   Šaćir Filandra (NN)