Kliker.info

Šaćir Filandra je bio dugogodišnji dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, predsjednik bošnjačke zajednice “Preporod”, kao i gostujući profesor na brojnim univerzitetima širom svijeta uključujući i čuveni Yale Univerzitet, a trenutno je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U intervjuu za portal Tačno.net profesor Filandra daje dijagnozu temeljnih bolesti bosanskohercegovačkog društva i ono što je najvažnije nudi jedino moguće rješenje za spas države.

Po prvostepenoj presudi Suda BiH Milorad Dodik proglašen je krivim zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika u BiH. Kako komentarišete presudu Miloradu Dodiku?

Pretpostavka je da će on dobiti zabranu bavljenja političkom djelatnošću u drugostepenoj presudi u punom kapacitetu. To je sada osnovana pretpostavka. Njegov cjelokupan proces rezultat je njegove dugogodišnje djelatnosti koja je usmjerena na izazivanje artificijelne političke krize u cilju promjena ustavnog statusa entiteta i u konačnici sjedinjenja sa Srbijom. To je rezultat jedne stare antibosanske politike, gdje se on isturio kao instrument za dobijanje velikosrpskog projekta bez obzira na to koliko on to teoretski, politički ili retorički negira. U suštini, radi se o jednom antibosanskom projektu koji je sponzoriran u duhu savremenih antizapadnih kretanja, koja su poticana ruskom ekonomskom, političkom i vojnom ekspanzijom i usmjerena na prestrukturiranje evropske sadašnjosti i budućnosti. U tome on vidi svoju šansu za prekompoziciju Bosne i Hercegovine.

Trenutno svi pričaju o mogućim posljedicama koje sa sobom može da donese ova presuda. Da li mislite da uopšte postoji realna šansa za potencijalne sukobe na našim prostorima?

Nema on hrabrosti za to, ponaša se, što je za mene vrlo iznenađujuće, vrlo kukavički jer vlastitu poziciju izjednačava s pozicijom entiteta koja je apsolutno neupitna. U postojećem ustavnom kapacitetu ne postoji nijedan politički subjekt niti ozbiljan čovjek koji dovodi u pitanje postojanje entiteta Republike Srpske. Radi se o njegovoj ličnoj krivici, o antiustavnom djelovanju, koje je u svakoj državi zapravo kažnjivo i sankcionirano u političkom smislu. Ne mislim da će doći do nekih ozbiljnijih ili čak manjih sigurnosnih incidenata kao povoda za neku prekompoziciju države jer jednostavno ni eskalacije rata između Ukrajine i Rusije nisu dovele do stvaranja nekog haosa i ozbiljnih potresa u Evropi, tako da je taj moment zapravo izostao. Artificijelno stvaranje vojno sigurnosne ili političko sigurnosne krize kao izgovora za cijepanje jedne države mislim da u ovom trenutku nikome u Evropi nije na dnevnom redu. Tako da je ovaj potez njegov osobni potez, sračunat na zadržavanje osobne političke pozicije. On također instrumentalizira ovu političku presudu kako bi produžio svoj politički vijek.

Dodik sada najavljuje povlačenje iz svih institucija na državnom nivou. Još jednom, povlačenje njegovih i njemu podobnih kadrova on interpretira kao povlačenje srpskog naroda iz tih institucija. S druge strane, opozicija u Republici Srpskoj uopšte nije stala na njegovu stranu. Mislite li da, uzimajući sve u ovo obzir, može doći do prekompozicije nove vlasti?

Sasvim je evidentna kriza legitimacije njegove političke pozicije i to je ono što je zapravo suština ove političke krize. Kriza Dodikove političke legitimacije izražena je ne samo od relevantne političke opozicije u Republici Srpskoj nego i od ratnih vojnih veterana. On je na silaznoj političkoj putanji, a kraj njegove političke karijere je sasvim izvjestan. U momentu u kojem on gubi vlast može biti incidentan i u tom smislu je riskantan i opasan. Ali taj promišljeni, stabilni i artikulirani stav opozicije, čak i Stanivukovića, koji je objektivno njegov politički nasljednik, govori da on ne može govoriti uime srpskog naroda i uime entiteta bez obzira na to što je njegov predsjednik. On nema taj politički kapacitet.

Vi ste svoju knjigu Bošnjačka politika u 20. stoljeću završili konstatacijom da se svi veliki svjetski potresi itekako odraze na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake. U tom smislu, mislite li da sada svjedočimo još jednom historijskom svjetskom potresu i, ako da, kako će se on ustvari odraziti na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu?

Male etničke i političke zajednice u velikim zbivanjima često plaćaju račune. Ovo jest jedan potres koji se akumulirao prethodnih godina i koji se faktički izražava novom američkom administracijom, i to je potres koji dovodi u pitanje vladavinu postojećih principa etičkog i političkog međunarodnog poretka. Na sceni je jedan novi neokolonijalizam i neoimperijalizam, kao i duboka kriza liberalno-demokratske ideje ili čak njen kraj, to ćemo vidjeti. U tim velikim potresima mali su u opasnosti da stradaju. Problem Bošnjaka u ovom slučaju je u tome što su oni kao mala etnička zajednica istovremeno i drugi u smislu svog etnokulturalnog nasljeđa, tako da je kriza liberalizma, čiji se vrhunac ogleda u antimigrantskom pokretu, u suverenizmu i etničkom ekskluzivizmu nacionalnih država, usmjerena protiv migranata kao muslimana. Na valu te islamofobije bošnjačka zajednica može da dobije status manje važnosti ili manje vrijednosti u evropskoj i svjetskoj arhitekturi moći. Iz tog aspekta ovo je izazovno, te bošnjački politički dužnosnici i cjelokupna javnost treba u tome smislu da nađe potreban odgovor.

Ovdje smo znači ustanovili da postoji jedan izazov koji se sada stavlja pred Bošnjake. Logično bi bilo očekivati da intelektualci iz reda bošnjačkog naroda imaju neko izgrađeno zdravo političko mišljenje. Međutim, intelektualci u Bosni i Hercegovini se veoma često bave ustvari besmislenim temama, dok se cijeli svijet mijenja. Da li mislite da je to posljedica toga što Bosna i Hercegovina i Bošnjaci imaju nedostatak kritičkog mišljenja kroz historiju?

Bošnjaci nemaju tradicije kritičkog mišljenja jer ono pretpostavlja slobodu, dok se ovdje manje ili više stoljećima živi u autoritativnim, neću reći totalitarnim političkim sistemima, a ako nisu takvi onda su sigurno ideologizirani. Tamo gdje vlada ideologija tu nema različitosti jer je vodeća kategorija jedinstvo, a tamo gdje je jedinstvo tu nema mišljenja. Tako da iz tog razloga ovdje nema slobodnog kritičkog artikuliranja različitih mišljenja, stajališta u dovoljnoj mjeri. Nije nikakva satisfakcija reći da je bošnjački politički korpus pluralniji u posljednje tri decenije. Nije to satisfakcija. Ako su pojmovi bošnjačkog i bosanskog praktički sinonimi, taj stav mora biti mnogo otvoreniji, inkluzivniji i savremeniji. Nije se, znači, izlazilo ususret problemima, jer se događa da drugi stalno vuku poteze a da ste vi stalno u jednoj pasivnoj poziciji, što nas vodi u inferioran položaj jer nemate jasno izgrađenu vlastitu političku agendu.

U bošnjačkoj politici postoji tendencija negiranja stvarnosti i prihvatanja uvjerenja da se stvarnosti ništa ne duguje. Možemo li reći da bošnjačka politika u ovom smislu sve više liči na srpsku po svojoj iracionalnosti?

Bošnjačka politička, fizička, kao i domovinska i zemaljska egzistencija posljednja tri stoljeća, od Karlovačkog mira naovamo, vezana je za Bosnu i za njenu cjelovitost i multipluralnost. Od tog koncepta multikulturalne zajedničke Bosne Bošnjaci niti odustaju niti mogu odustati jer je to srž nekog njihovog političkog i moralnog stava. Nikada u bošnjačkom korpusu posljednjih stoljeća, posljednje stoljeće i pol, nije postojao koncept ekskluzivne etničke, vjerske, mononacionalne ili monoetničke države. Druga je stvar što taj koncept, svoj koncept Bosne kao multietničkog društva i kao zajedničke države, danas nisu u stanju artikulirati. Posljednji veliki pokušaj bio je „aprilski paket“, a to je već bilo davno. To je zapravo propast tog prijedloga koji je bio sukob između realnosti i nekih idealnih percepcija. Poslije tog paketa zapravo ništa se ovdje nije bitno desilo, niti se danas išta bitno dešava, ali oni zapravo nemaju instrumenata ni projekata da takvu viziju Bosne i ostvare. Nisu Bošnjaci po iracionalizmu bliski Srbima, ovdje ne dolazi do iracionalizacije bošnjačke politike, nego njene emocionalizacije. Ljudi jednostavno djeluju na stvarnost emocionalno i tako je percipiraju, a to znači da je stvarnost ne ono što ona jest, već ono što vi želite da ona bude. Nedostatak autorefleksije toga šta vi sami možete učiniti jest nešto što nedostaje savremenoj bošnjačkoj politici i njenim akterima. Svi problemi i nedostaci adresiraju se na drugoga, što je apsolutno izbjegavanje bilo kakve odgovornosti. Da budem banalan, putnu transverzalu od Željezničke stanice do Vogošće ne sprečavaju ni Srbi ni Hrvati, nego vlast nije u stanju to da uradi 30 godina. To i jest značenje autorefleksije, da ti uradiš za sebe ono što možeš i da ne kriviš drugu stranu za vlastite nedostatke. To je generalno problem u bošnjačkom političkom stavu.

Mislite li da bošnjački nacionalizam ima neku svoju autentičnost ili je on samo puka kopija srpskog i hrvatskog nacionalizma?

Ja iskreno ne znam šta bih tačno nazvao bošnjačkim nacionalizmom jer kod nas nacionalizam ima isključivo negativnu konotaciju, ali to sad nije važno, to je druga tema. Pazite, svaki nacionalizam sam po sebi je primitivizam. Primitivizam ne u pogrdnom smislu, već u smislu da se akcent na nacionalizam u vrijednosnom smislu stavlja na psihološko-emocionalne kategorije, a ne na meritokraciju. Nacionalizam je jedna ideologizacija stvarnosti na osnovu nekih izmišljenih emocionalnih vrijednosti. U tom smislu, filozofski govoreći, on je jedno predracionalno stanje, i zato je on primitivizam, to jest primitivni oblik svijesti. On je za Bošnjake opasan zbog toga što ako bi upali u zamku razvijanja nekog vlastitog nacionalizma oni bi zapravo postali isti kao i drugi i postali bi mjesto ili način opravdavanja nacionalizma drugih prema njima. Taj nacionalizam vidim kao veliku opasnost, veliki izazov i naravno veliku mogućnost da se on razvije. Srpski i hrvatski nacionalizam, koji objektivno u određenim dijelovima srpskog i hrvatskog korpusa u cjelini postoji i uvijek će postojati, ja ne vidim kao opasnog za Bošnjake. Bilo bi jako opasno da na njihove nacionalizme Bošnjaci odgovaraju vlastitim nacionalizmom ako žele da izgrade zajedničku državu. Bošnjački nacionalizam je u suprotnosti s Bosnom i samim tim interesima Bosne.

Svjedočimo padu Aleksandra Vučića. Da li mislite da sve ovo što se sada događa u Srbiji s protestima može dovesti do suočavanja srpskog društva s nacionalizmom? Ili mislite da je nacionalizam kao takav ugrađen u srpsku državu te da će on uvijek u njoj imati kontinuitet?

Aleksandar Vučić je postao teret za svoje biračko tijelo. I Vučić, kao i Dodik, trenutno doživljava krizu legitimacije vlastite pozicije jer ga građani Srbije ne vole. To je, mislim, njegov ključni problem, kao i činjenica da on želi da ga svi vole. Njegov pad se neće desiti sada, trebat će za to još koja godina. Što se tiče nacionalizma, sasvim je evidentno da studentski protesti svjesno izbjegavaju tu temu i govor o tome. Nije to tabuizirano, ali su to mučna i teška pitanja. Pitanja Kosova, Republike Srpske i pitanje Srebrenice tri su važna temelja onoga što Vučić naziva srpskim svetom. Kada dođe do promjene vlasti u Srbiji, možemo očekivati ipak formiranje jednog stava svijesti i političke kulture koja će biti mnogo korektnija spram tih pitanja, i mnogo realnija. Ali da može sada doći do iščezavanja nacionalizma u srpskom narodu u potpunosti je iluzorno očekivati. A da se njegove forme i sadržaji mijenjaju i mogu mijenjati, do toga će sigurno doći. Za očekivati je da će nova politička garnitura uvažavati međunarodne granice i prava drugih.

Imate li predstavu ko bi mogao da čini tu novu srbijansku političku garnituru?

Ona sada ne postoji. Spram studentskih protesta od strane relevantnih faktora sa Zapada Vučić je i dalje faktor stabilnosti mada svi znamo da je osnovni faktor nestabilnosti. Čak i kada je riječ o našoj poziciji, on je još faktor stabilnosti jer je on veliki majstor izazivanja i kontroliranja kriza. To je način njegovog opstanka na vlasti.

Vidljivo je bujanje hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Kako bi se Bosna i Hercegovina trebala odnositi prema ovom nacionalizmu? Da li je ovdje riječ o tradicionalnom hrvatskom nacionalizmu ili je ovo Tuđmanov nacionalizam koji ne priznaje Bosnu i Hercegovinu?

Bošnjački političari su posljednjih decenija propustili priliku usklađivanja političkih interesa s hrvatskim političkim korpusom u cjelini i dozvolili su sebi da se unutar Bosne i Hercegovine formira srpsko-hrvatski politički blok koji se danas ogleda u koaliciji Čovića i Dodika. To je jedan nedostatak i propust bošnjačke politike. S druge strane, sama Hrvatska kao država koja je ispunila sve svoje vanjskopolitičke ciljeve – pridruživanje NATO-u i Evropskoj uniji, ipak nije postala faktor demokratizacije, liberalizacije i evropeizacije Zapadnog Balkana, već se jako ogradila od svega što se zove Balkan čvrstim „kineskim zidom“ okrećući se prema svojim zapadnim interesima i ostavljajući neriješena balkanska pitanja. Tako da Bosna i Hercegovina postaje zapravo neko odlagalište njihovih propalih ili neostvarenih nacionalističkih ambicija. Tu će, kao i u Srbiji, uvijek postojati određene grupacije koje će imati taj romantičarski, nacionalistički stav, koji na vješt način jednu, po mom mišljenju, objektivno sjajnu poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini uspijevaju kroz medije i politiku prikazati kao vrlo negativnu i lošu. Možemo očekivati veću sinergiju između bošnjačkih političkih interesa i Zagreba jer mi pripadamo zapadnom i civilizacijskom političkom krugu, a on u ovom slučaju objektivno vodi preko Zagreba i šumovi u komunikaciji i nedostatak komunikacije između ta dva korpusa štete. A sada, kada govorimo o politici iz Hrvatske, imamo te dvije glavne struje – imamo Milanovića i Plenkovića. Plenković nema neku želju da se suoči s prošlošću i s ulogom Hrvatske u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina. S druge strane, znamo kakav stav ima Milanović, veoma je drzak, i tako dalje.

Šta mislite, koliko je bitno da taj Milanovićev stav ne bude dominantna struja koja dolazi iz Hrvatske?

Sasvim je evidentno da će u općem procesu jačanja političkog konzervativizma i promoviranja svjetonazorskih pitanja kao političkih pitanja i jačanja ovih suverenističkih ideja u tim promjenama Milanovićev stav dobiti prevagu i da se u skorijem vremenu može očekivati zapravo poraz Plenkovića na idućim izborima. Dok se Plenković postavlja kao jedan evropski tehnomenadžerski političar privržen tradicionalnim evropskim vrijednostima, Milanović izlazi s tom populističkom agendom i u ovoj situaciji će on osobno, što je njegov drugi mandat i pokazao, na krilima vlastitog populizma dovesti SDP na vlast i poslati HDZ u opoziciju. I jedna i druga opcija u osnovi se teško navikava na status Bosne i Hercegovine kao neovisne i suverene države. Ovdje je o Bosni i Hercegovini riječ kao o ravnopravnom, suverenom i autonomnom političkom subjektu, a to je problem i za hrvatski i za srpski tradicionalni nacionalizam. Oba ta  nacionalizma u tradicijskom smislu u posljednjih 150 godina ne priznaju Bosni taj politički subjektivitet. Različite su samo metode provođenja tog stava, ali mislim da trenutno vrijeme i raspoloženje duha daje prednost Milanoviću i njegovim stavovima.

Da li budućnost Bosne i Hercegovine ovisi o suočavanju sa svojim slabostima, patetikom i svojom banalnošću, kao i vjerskim i nacionalnim konzervativizmom?

Imate dvije situacije koje su dosta kompleksne. Ja sam pristalica stava da se bosanski problemi mogu i trebaju rješavati unutar same zemlje, njenih institucija i njenih vjerskih, intelektualnih, akademskih, kulturnih, političkih institucija bez prevelikog miješanja sa strane. To jest na tragu poticanja i razvijanja nekog bosanskog suverenizma, jer mi imamo tradiciju koja je pozitivna i negativna. Tradiciju međusobnog življenja u različitosti. Ona nije sjajna, ali naša stoljetna egzistencija pokazuje da smo iznalazili module zajedničkog života. U tom smislu najpametnije je da se bošnjački politički korpus nekako redefinira a da ne sklizne u percepciju sebe kao islamske vjerske zajednice u islamofobičnoj Evropi. To bi dovelo do radikalizacije, negativne autopercepcije i različitih vrsta ostrašćenosti. Treba se više fokusirati na kategoriju države kao takve. Od Bošnjaka se očekuje da prednjače u promoviranju i življenju ovih savremenih vrijednosti koje moraju prednjačiti da bi bili faktor susretanja.

Šta mislite koliko je realno očekivati takve scenarije?

Trenutno je na bošnjačkoj političkoj sceni smjena generacija koja je i politička i biološka kategorija. Refleksi rata još uvijek su apsolutno dominantne teme i one oblikuju narative političkih subjekata. Distanciranje od ratnih tema, koje nas drže apsolutno zarobljenim, pretpostavka je jednog iskoraka ka budućnosti. To naravno znači spremnost na određene kompromise, ali cilj bošnjačke politike mora biti održavanje unutarnjeg mira i sklada s jedne strane između različitih zajednica, a s druge strane zadržavanje i jačanje državnog okvira. Taj iskorak znači da je zapravo puno toga do Bošnjaka. Nije sve, ali jest puno toga. Ali ne mogu ocijeniti da je trenutna postavka vlasti uspjela napraviti neki diskontinuitet s prošlošću. Ova trenutna postavka nije uspjela, ali ne može se reći da nije pokušavala. Vidljivih političkih rezultata nema ni kada je riječ o EU integracijama, niti u sinergiji nekih međuetničkih interesa. Jedino je pozitivno to što je sigurnosna situacija dosta stabilna, a ona, opet, može biti rezultat toga što ljudima u Bosni i Hercegovini nije do novih problema. Nemaju prostora za nemire i za rat jer znaju da se to ne isplati.

Recite mi koliko mislite da sadašnjost i budućnost Bošnjaka određuje činjenica da su muslimani? Kao što je Željko Komšić rekao da je skoro sav uzrok nepravde koja je počinjena prema Bošnjacima činjenica da su muslimani.

To sve zavisi od toga kako vi tu situaciju percipirate i koristite. Mislim da to što su muslimani jest i može, govorim teoretski, biti njihova prednost. Pitanje je da li oni to znaju i da li hoće to da iskoriste. Ova autohtona muslimanska zajednica u Evropi može izgraditi jedan model odnosa islama i moderniteta, kao i u pogledu islama i kršćanstva. Mi možemo u teorijskom i praktičnom smislu biti pokazatelj i model suživota između različitosti u globaliziranom svijetu. Mi nismo Malezija, Indonezija ili Pakistan, mi smo tu između Istanbula i Beča, okruženi članicama EU i NATO-a. Zadatak je izgradnja modela jednog drugačijeg odnosa islama i Zapada, jer mi to vlastitim primjerom možemo pokazati. Drugo je pitanje da li smo toga svjesni i da li želimo, ali ja ne vidim problem u činjenici da ste musliman. Taj problem ne vidim u SAD-u, Engleskoj, Beču…, jer ako ste vrijedni, obrazovani, kulturni i ako sjajno radite svoj posao ne postoji nikakva diskriminacija u pogledu vašeg religijskog backgrounda, posebno u zapadnim društvima koja su apsolutno postreligijska. U savremenom svijetu Zapad je kršćanski samo u kulturološkom smislu.

Kako bosanski muslimani mogu smisleno odgovoriti na islamofobiju? Da li Islamska zajednica treba biti hrabrija i odlučnija u onome što zovemo očuvanjem bosanskog islama jer bosanski islam se pokazao kao jedan od najliberalnijih u svijetu.

Ta sintagma koju vi spominjete u javnom prostoru više ne postoji, a postojala je poslije rata. Znao sam i njene pronositelje i zagovarače, ali su loše prošli. Potreban je razvoj islamskog mišljenja koje se susreće s pitanjima koja nisu postojala prije. Ne napuštajući osnovne principe vjere, trebalo bi dati odgovor na pitanja kibernetike u digitalnom svijetu, bioinžinjeringu i svim novim izazovima, jer u suprotnom predstoji konzervativnost i nazadnost.

Kada ministar vanjskih poslova javno za uzor ističe teologa koji je imao tri žene, mislite li da je to jedan od primjera napada na tradiciju bosanskog islama?

Pa prije svega ne znam o čemu se radi, ali ko god da je to rekao radi se o neznanju. Ovdje je puno neznanja i s druge strane nekompetencija. Velika je zadaća i odgovornost na profesionalnim pripadnicima Islamske zajednice kao institucije s obzirom na to da je to jedna velika institucija. Ona je stabilna i razgranata te ima moralni autoritet u velikom dijelu stanovništva. Velika odgovornost postoji u neprestanom osavremenjivanju i moderniziranju islamskog kreda kako ta cijela pojava ne bi postala konzervativna. Oni dobrim dijelom u tome i uspijevaju, ali ima pojedinaca koji tu prave ekscese.

Mnogi su od promjene vlasti očekivali neke temeljne i suštinske reforme, a od reformi smo dobili samo dizanje minimalne plate. Da li to govori u prilog tome da mi kao društvo nemamo kapaciteta za bilo kakve promjene?

Mi smo kao društvo itekako intelektualno ispražnjeni i naša javna scena je deintelektualizirana što ratnim što ekonomskim migracijama, a također i intelektualnim migracijama Srba i Hrvata prema Srbiji i Hrvatskoj. Mi nemamo danas snage za strukturalne društvene reforme, i u tome kao sociolog vidim veliki problem. To znači reforme socijalnog, zdravstvenog, poreznog, obrazovnog, finansijskog sektora i drugih. Živimo u jednom postsocijalističkom društvu. Naprimjer, mi imamo Zavod za zapošljavanje za koji niko ne zna šta ta institucija radi, a ima velike novce. Ona je nekada funkcionirala, a takvih je čitav niz institucija. Ne vidim tu snage da izvršimo reformu jer izvršiti takvo nešto znači izgubiti sljedeće izbore, a na to niko nije spreman. Da biste izvršili reforme, morate doći u sukob s vladajućim mišljenjima i očekivanjima.

Vaš recept za bolje bosanskohercegovačko društvo, bez sukobljavanja, tenzija i teških riječi, mislite li da li se on i dalje može primijeniti na Bosnu i Hercegovinu i na čitav svijet?
Bez tenzija i sukoba je naravno teško jer su oni često potrebni, ja ne vjerujem u neka idilična i konačna rješenja niti u utopijska mišljenja. Neslaganja su izvor različitih mišljenja. Ovdje se radi o izgradnji jednog jačeg institucionalnog okvira koji je pravno politički, a u međunarodnim razinama radi se ipak o zadržavanju ili renoviranju jednog institucionalnog okvira koji je etičke naravi, kao što su Ujedinjene nacije i određene nacionalne institucije koje su odraz svijesti tog kozmopolitskog karaktera. Ja ne mislim da je trenutna kriza, koja je prvenstveno moralna kriza, nešto što je definitivno i nešto što će odnijeti prevagu. Kada je riječ o našem zajedničkom nasljeđu, govorim o evropskom nasljeđu, duboko vjerujem da naš prometejski duh i vjera u slobodu, pravdu i ljudska prava nema alternative. Ne možemo se sada vratiti nazad, jer to su vrijednosti koje su internalizirane u većini pojedinaca, a uvijek će postojati desničara i revolucionara, kako lijevih ili desnih, koji hoće da se svijet promijeni radikalno. Ne vjerujem da se svijet može promijeniti na taj način i u ovim vrijednostima vidim opstanak čak i ako nekada ne daju rezultate. Ne mislim da je konzervativizam dugog vijeka koliko god se činio dominantnim, a takvo društveno stanje može trajati određeni period.

Vi mislite da je društvena pravda neminovna, samo da je pitanje kada će se ostvariti u potpunosti?
To je naša zajednička paradigma. U historiji je bilo ekscesa poput Hitlera ili Staljina, koji su pauzirali tu pravdu, ali ona na kraju mora izaći na vidjelo.

Rijad Cerić (Tačno)