hamburger-icon

Kliker.info

Roy Gutman, svjedok zločina u BiH : Osjećam grižnju savjesti!

Roy Gutman, svjedok zločina u BiH : Osjećam grižnju savjesti!

07 Avgusta
14:19 2013
Roj Gatman (Roy Gutman) je svjetski poznati novinar američkog lista „Newsday“, dobitnik Pulicerove nagrade za izvještavanje iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, čovjek koji je prvi svijetu prenio istinu o koncentracionim i logorima smrti u Prijedoru. Danas agilni izvještač za grupaciju američkih novina koji izvještava o ratu u Siriji. Ovih se dana navršila 21 godina od kako je Gatman objavio svoju priču o užasima logora smrti u Omarskoj.

Nakon što je njegova priča objavljena, te prenesena na naslovnicama gotovo svih vodećih zapadnih medija, neki od logora u kojima je ubijeno na hiljade Bošnjaka i Hrvata Bosanske krajine su rasformirani. – Ni danas ne osjećam nikakvo zadovoljstvo. Osjećam deprimiranost i grižnju savjesti. Da sam ranije saznao, spasio bih više nevinih ljudi. Da je svijet naučio lekciju, genocid se opet ne bi ponovio – sada u Siriji – kaže Gatman u intervjuu za „Dnevni avaz“.  Njegovo sjećanje i svjedočenje dešavanja u BiH 1992. godine, bolno je i otriježnjujuće, a poruka da se genocid ponavlja više nego opasno upozorenje.

Kako ste saznali za Omarsku?

– Slučajno. Bio sam u prvom autobusu koji je išao za Banju Luku. Sa mnom su bili fotograf i prevodilac. U lokalnom „Merhametu“ sam prvi put čuo za Omarsku. Pričao sam s ljudima i shvatio da se dešava nešto užasno – da postoje koncentracioni logori gdje se ljudi tuku do smrti, kolju i ubijaju na najužasnije načine. Pokušao sam otići u Omarsku, ali su nas Srbi umjesto tamo, odveli u Manjaču. Kada sam zatražio da idemo u Omarsku, rekli su da nam ne mogu garantirati sigurnost tamo. To je samo pojačalo moj osjećaj da se nešto užasno dešava i počeo sam sakupljati informacije. Razgovarao sam s ljudima iz „Merhameta“, nekim predstavnicima Hrvatskog vijeća odbrane, ljudima iz SDA, predstavnicima vlasti Hrvatske…

Neki koji su izašli iz Manjače, svjedoci i ljudi koji su od drugih čuli prenijeli su mi šta se dešava. Uradio sam dvije priče – jedna o Manjači, koju sam vidio i druga o Omarskoj, gdje mi nisu dali ići, ali sam imao dosta svjedoka. Na osnovi njihovih priča, na kojima sam radio danima, rekonstruirao sam šta se u Omarskoj dešava. Bilo mi je jasno da se radi o logoru smrti, Srbi mi nisu dopuštali da odem tamo, a urednici su bili jako zainteresirani da se priča objavi, ali i jako oprezni da negdje ne pogriješimo. U dogovoru s njima otišao sam u Zagreb i u tamošnjoj džamiji susreo se s nekim koji su uspjeli preživjeti Omarsku.

Sjećam se posebno jednog čovjeka – zvao se Meho. On mi je izuzetno detaljno i realnistično prenio šta se u Omarskoj dešava. Pored njega, pričao sam s još 15 ljudi, zagrebački Merhamet mi je dao podatke o tome da je između 3.000 i 5.000 ljudi zatočeno u logorima smrti, među kojima i u Omarskoj. Bilo je i svjedoka logora smrti u Luci Brčko. Sve priče koje sam slušao upućivale su na to da je u toku rutinsko masovno ubijanje ljudi. Konačno, 2. avgusta, napisao sam priču o Omarskoj.

Ali tamo niste uspjeli otići?

– Do objavljivanja priče nisam nikako mogao u Omarsku. Nisu mi dali. Ljudi iz ITN – TV kuće – vidjeli su moju priču i uspjeli su ući u Omarsku nekoliko dana kasnije. Srbi su ih odveli i mislim da im je to moja priča omogućila. Njihov prilog je izašao 3-4 dana kasnije i pokazao je da je moja rekonstrukcija onog što se tamo dešava potpuno tačna. No, ITN je imao dvije snimateljske ekipe i ono što su pustili bile su samo slike. Bez puno objašnjavanja. A snimci su bili šokantni! I potpuno su potvrdili ono što sam pisao.

Šta ste napisali u svom tekstu?

– Meho mi je prenio da su ljud bili zatočeni u skladištima, kancelarijama, nagurani u male sobe i brutalno tučeni do smrti. Stražari su se samo smjenjivali nad žrtvama dok ne izdahnu. Mrtvi su – kako mi je Meho tvrdio – bacani u neki bunar ili jamu. Dnevno je do smrti prebijano barem 30 ljudi. Na osnovi vrlo opreznih procjena, došao sam do zaključka da je u Omarskoj ubijeno na stotine ljudi. A Omarska je otvorena negdje pred kraj maja i bila „u funkciji“ u suštini negdje do 4. avgusta,  dva dana nakon što je moja priča objavljena.

Za Vas je Omarska bila logor smrti?

– Jako sam se trudio oko te priče i vrlo pažljivo birao svaku riječ u njoj. Iskreno, nisam smatrao da sam ja taj koji treba ocijeniti o kakvoj se vrsti logora radi. Nadalje, kada pišete o takvim stvarima, kada znate da su ljudski životi ugroženi, jedna stvar koju nikako ne želite je da negdje pretjerate i ugrozite još više živote nevinih.

Prije nego je priča objavljena, već sam imao spisak osoba i institucija koje moram kontaktirati kako bih provjerio svaki detalj. Naravno, bio sam u stalnom kontaktu s svojim urednicima. I oni su mi dali spisak osoba i institucija koje trebam kontaktirati. Tako da sam zvao dosta svjedoka, cijeli niz diplomata, predstavnika međunarodnih organizacija…

I? Šta ste ustanovili?

– Moja pretpostavka je bila da ako se nešto ovako dešava, dosta ljudi je za to moralo znati. Nisu morali imati detalje tih saznanja, ali su morali znati. Na primjer, pozvao sam evropske diplomate u Zagrebu, američku ambasadu u Beogradu, UNHCR… Odrednicu „logor smrti“ dali su mi predstavnici Međunarodnog crvenog krsta (ICRC). Njima sam rekao šta sam ustanovio, da sam pričao s puno ljudi i da sam uvjeren da postoji cijela mreža logora u rejonu ne samo Prijedora gdje su ljudi odvođeni na klanje. Rekao sam da sam bio u Prijedoru i Banjoj Luci,da sam tražio da idem u Omarsku, ali da nisam bio. Pitao sam ih šta su njihova saznanja.

Rekli su mi da ni njih nisu Srbi htjeli voditi u Omarsku. I onda – osoba s kojom sam razgovarao kazala je slijedeće: „Da to nije logor smrti, Srbi bi nas odveli u Omarsku“. Kada vam takvo nešto kaže neko ko je u tako ozbiljnoj organizaciji, ko radi na tako bitnim pitanjima, onda više nisam imao dilema. Znate, ICRC uglavnom ne govori s novinarima nigdje. Oni najbolje rade bez puno priče. No, u ovom slučaju nešto ih je natjeralo da promijene princip. U UNHCR-u su ne samo znali, već su i objavili i neka svjedočenja, mada sakriveno u izvještaju o BiH koji su napravili.

Diplomate – svi su znali nešto o logorima. Francuzi su mi rekli da imaju „neke informacije“, predstavnik američke ambasade kojeg sam sreo rekao mi je – „Odmah napiši priču. Odmah!“. EU je bila u svom mraku i bunulu, ali su i oni imali saznanja.Šokirala me spoznaja da je skoro stotinu ljudi s kojima sam tih dana pričao, a predstavljali su međunarodnu zajednicu – znalo šta se dešava.Svi su oni imali neke informacije, imali su saznanja. I niko nije niti govorio, a još manje radio bilo šta. Sve dok se nisam pojavio i počeo postavljati pitanja.

Zašto? Zašto niko nije ništa radio?

– Nije neuobičajeno takvo nešto. Niko ne želi da prvi progovori.

Šta se desilo kad je priča objavljena?

– Bilo je jako mnogo efekata. Na prvom mjestu mi je bila briga za zatočene ljude u tim logorima. Kada je priča objavljena, Radovan Karadžić se našao na čistini. Sva su svjetla bila uperena u njega, očekivala se reakcija, on je bio pod izuzetnim pritiskom. Karadžić je izjavio da će se ti logori odmah zatvoriti. Ljudi iz ICRC-a su mi odmah javili da su svi kreveti iz hotela u Banjoj Luci i okolini oduzeti i prebačeni u logore. Kao da javnost vidi da ti ljudi imaju skoro pa „hotelski smještaj“, da stvari uopće nisu takvima kakvim sam ih opisao. I svi su znali da je ta slika lažna. Da se ljudi prebijaju do smrti, kolju i likvidiraju na najužasnije moguće načine, da spavaju na podu, da žive u nehumanim uslovima…

Logori, naravno, nisu zatvoreni odmah. Većina ljudi je iz Omarske prebačena u druge logore smrti, a oni koji su preživjeli su kasnije protjerani iz Bosanske krajine. Drugi efekti su bili političke prirode. U Sjedinjenim Državama ljudi su pobjesnili! Stejt department je morao priznati da su imali izvještaje o logorima smrti. Moja je priča objavljena u nedjelju. U ponedjeljak je glasnogovornik Stejt departmenta, pritisnut pitanjima novinara, morao priznati da su izvještaji već ranije pristizali i da je ta institucija znala za logore.

Novinari i javnost su još više pobjesnili. Pitanja su bila stalno ista – „zašto nam niste rekli“, „zašto niste objavili“ i – posebno – „zašto niste ništa uradili“?U sve se uključio i američki parlament. Kapitol hil (sjedište oba doma parlamenta SAD op.a.) sipao je baražnu paljbu po administraciji. Da zlo bude gore, nakon toga, Stejt department je pokušao prikriti sve i počeli su tvrditi da nisu ništa znali. To je samo još više razbjesnilo američku javnost. Kredibilnost administracije Bila Klintona bila je potpuno zbrisana.

A Evropljani? UN?

– Na međunarodnom nivou – Evropljani su bili preokupirani ujedinjenjem Njemačke i rušenjem komunizma. Nijemci koji su glavni igrači Evrope nisu marili za BiH. Francuzi još manje! Miteran (Francois Mitterand, tadašnji predsjednik Francuske op.a.) je, kao što i sami znate imao tijesne veze s Srbima još od vremena kada je bio ratni zarobljenik u Drugom svjetskom ratu, radio sve da ništa ne uradi. Dejvid Ovens (David Owens), tada je bio ministar u Velikoj Britaniji, radio je sve da prikrije činjenice o srpskim zločinima. Mislim da je on snažno navijao za srpsku pobjedu i bio je uvjeren da će oni naprosto pregaziti Bosnu.

UN je bila još pasivnija.

Samo je Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), koja je tada bila ambasador SAD pri UN odlučila uraditi nešto. Okupila je grupu otvorenih i snažnih ljudi koji su isposlovali da tim OSCE ode i obiđe sve logore. Za nekih sedam dana, ljudi su bili na terenu i jedino su mogli konstatirati da je moja priča potpuno tačna i da su slični logori smrti uspostavljeni po cijeloj BiH. Njihov izvještaj s kraja avgusta 1992. samo je još više razbuktao bijes javnosti i mislećih ljudi u SAD.

No, u to je vrijeme Ameriku pogodio neki od orkana. Administracija je nastojala pažnju javnosti skrenuti na to, kako bi se priča o logorima smrti zaboravila. BiH je pri UN-u tada predstavljao Muhamed Šaćirbegović. Kada smo vidjeli šta se radi, on i ja smo kupili na stotine primjeraka „Newsday-a“ s mojim izvještajima i postavili ih na svakoj stolici Generalne skupštine. Ljudi su morali uzeti novinu, čitali su i ponovo se pokrenula rasprava.

Šta ste osjećali tih dana? Ponos?

– Ne! Naprotiv! Bio sam jako deprimiran. Smatrao sam i to da nisam trebao biti taj koji će objaviti to otkriće. Mislio sam da je to posao diplomata, predstavnika međunarodnih organizacija, humanitaraca… Oni su trebali pozvati novinare i ispričati im. Ali ne, svi su oni manje ili više, osim časnog izuzetka Olbrajtove, nastojali prikriti stvar. Shvatio sam da je međunarodna zajednica tada otpisala Bosnu. Oni su zažmirili i čekali da Srbi pobijede.

Baš svi su to čekali?

– Da. Svi! Na čelu s SAD. Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve jasnije da se birokratija polahko ali sigurno vraća ustaljenoj praksi nečinjenja. Shvatio sam da je sva dreka koju sam stvorio tekstovima o logorima smrti privremeni incident i da svijet neće ništa uraditi. Niko Bosni neće pomoći, niko neće intervenirati, neće se ukinuti embargo na isporuku oružja vladi u Sarajevu.

Zašto?

– Iskreno – ne znam. Imam osjećaj da oni koji su mogli i trebali nešto uraditi, nisu to željeli. Imali su „prečih stvari“, bili su preokupirani nekim drugim problemima. Tako se desio Holokaust, tako se desio genocid u Bosni, tako se dešavaju najrazličitiji užasni zločini u Siriji danas. Trenutno imam spremne tri priče iz Sirije. Svaka od njih je užasavajuća na svoj način. I nikoga nije briga. Svi znaju šta se dešava ovdje i niko iz vlasti ne želi iskreno poduzeti ama baš ništa!

Historija se ponavlja. Genocid se ponavlja. A Sirijci samo žele slobodu. I nikoga za to nije briga. Obamu, istinski, apsolutno ne zanima Sirija! Kako pratim rat u Siriji nerijetko povlačim paralele s Bosnom. Sličnosti su užasavajuće. Istina, ovdje još nisam otkrio koncentracione logore, a i Asad je oprezniji. Za razliku od njega, Srbi su smatrali da su superiorni i da će se lako nositi s medijima koji razotkrivaju njihove zločine. Pa pogledajte, oni su – kada sam objavio prvu priču o Omarskoj – od tog logora smrti napravili „hotel“. Prenijeli su hotelske krevete u hale tog logora kako bi nam rekli da je ljudima tamo dobro i udobno u standardima hotela!

U Siriji Asad probleme rješava daleko od medija. On šalje odrede smrti koji ubijaju sve redom, uključujući i neke novinare koji mu dopadnu šaka. Vremenom, kako radim ovaj posao, shvatio sam da strane intervencije nema sve dotle dok se interes neke sile toliko dovede u pitanje ili kredibilitet vlasti u očima domaće javnosti postane tako klimav, da druge opcije nema. Tada, dakle, dolazi do intervencije ne da bi se spašavali nevini životi, već pozicije onih koji su na vlasti u SAD ili nekoj drugoj zapadnoj državi.

Historija se ponavlja i ponovit će se?

– Da. Tako ispada.

Koliko je bilo logora smrti u BiH i koliko njih ste posjetili?

– Nakon što sam objavio priču, ocijenio sam da ne bi bilo mudro ići u Bosnu bar neko vrijeme. Plus, dobijao sam više informacija o Bosni dok sam bio van nje. Kada sam boravio u Bosni, ljudi su se bojali pričati samnom. Krajem avgusta ili početkom septembra otišao sam s grupom novinara. Obišao sam Manjaču po drugi put, Trnopolj, ali i Omarsku. U Keraterm mislim da nisam bio, kao i još nekim logorima.

Ipak, na kraju svega, da li je pravda zadovoljena? Je li se isplatio toliki trud, objavljivanje priče, držanje pažnje javnosti nakon toga…?

– Je li se isplatilo??? Mislim da vi naprosto nemate izbora nego objaviti priču kada sakupite dovoljno dokaza. Rijetke su situacije u novinarstvu kada imate priliku ispričati priču koja će uvjeriti svakog već nakon prvog čitanja. Isto tako, nakon Holokausta ljudi su bili uvjereni da u svijetu postoji dogovor da se takvo zlo više nikada neće ponoviti. A onda se suočite s činjenicama da se zlo ponavlja, da se neka vrsta holokausta opet provodi u Bosni i – morate reagirati. Moja nesreća je da se novi zločini, slični Bosni pred mojim očima sada dešavaju u Siriji. I nikog nije briga. Moja je obaveza kao čovjeka, ne kao novinara, da uradim sve što je u mojoj moći da to izložim na uvid javnosti, da opomenem da civilizacija nije izvukla pouke iz lekcija Drugog svjetskog rata, da se zločin ponavlja…

I onda se suočavam s reakcijama. I barem želim da se neko iznervira, da nazove svog poslanika i pita ga zašto mi – Amerika – ništa ne poduzimamo?!I neću stati. Nakon delegacije OSCE-a, kada su logori smrti u Bosni konačno raspušteni, pričao sam s stotinama ljudi. Oni su svjedočili o hororu kroz koji su prošli. Ne samo Omarska. Svi su bili u logorima smrti i preživjeli užase. Jedino što sam mogao je da sakupim svjedočenja i suočim zapadne vlade s istinom, da ih obrukam pred svojom javnošću i biračima i to sam radio.

Lično, i danas osjećam neku vrstu krivice. Možda sam trebao uraditi više, ranije, detaljnije, da spasim još neki nevini život, ako mogu. Tu krivnju Omarske koju i danas osjećam, pretvaram u novinarski zadatak s obavezom da se istina predstavi svijetu. Jer, zlo se ponavlja i ljudska je obaveza, barem, razotkriti ga svijetu u punom obliku. Sada u Siriji pišem o nestanku više od 100.000 ljudi, odredima smrti koji neselektivno ubijaju sve što se miče, napadima na redove za hranu i vodu… sve su to zločini Asadovog režima koje javnosti prezentiram s izuzetnom preciznošću, bez ikakve zanesenosti, bez ikakvog pretjerivanja…

I ništa se ne dešava!

– Toliko je sličnosti između Bosne i Sirije. Zlo se ponavlja. Sklon sam ga uporediti čak i s Trećim rajhom. Ovo je bliskoistočna verzija trećeg rahja! Osjećam se užasno da mediji nisu uspjeli nametnuti ovo pitanje i volio bih da nam se ovdje pridruže bosanski novinari koji bi mogli jako pomoći. Imate iskustva, znate prepoznati stvari, mada ćete se kao i mi suočiti s rizicima.

Svjedočili ste o logorima smrti pred Tribunalom u Hagu. Je li pravda ispunjena?

– Za mene kao stranca, čini mi se da jeste. No, znam da za Bošnjake, za žrtve i njihove porodice pravda nije ni blizu postignuta!

Stvaranje Tribunala u Hagu jeste jedno od najvećih postignuća svijeta nakon rata u Bosni.Da li ste znali da UN nije bio voljan da taj sud uspostavi. Neki visoki zvaničnici UN-a prvo su odbacivali tu ideju, a onda govorili da ona ima smisla tek kad „sve bude gotovo“. To je besmisleno! To bi značilo da će svi čekati da se zločini izvrše, „posao u cjelosti obavi“, pa onda vidjeti hoće li praviti neki sud ili ne. To iskustvo za mene je pokazalo da je „međunarodna zajednica“, ustvari, grupa beznadežnih ljudi bez ikakve pameti koji o ljudskim pravima samo pričaju. I ta šuplja priča omogućava im neke pozicije. I ništa više od toga!

I svi su isti. NATO, EU… A UN je najgori od najgorih!

Ono što sam ja vidio u vrijeme srpskog pohoda na Bosnu je gotovo unisona spremnost svijeta da barem zažmiri dok Srbi ne obave posao. A ne malo ih je bilo koji su istinski simpatizirali Srbe za zločine koje prave. Ljudi poput Medlin Olbrajt su odista napravili ogroman otklon od toga i preokrenuli stvari u drugom smjeru. Zahvaljujući i njoj, osnovan je Tribunal. Za razliku od novinskih izvještaja, ICTY je u naslijeđe ostavio ogromnu građu, na hiljade iskaza svjedoka, presude, odluke… To postignuće ima izuzetnu historijsku građu i kredibilan je izvor! Znate, kada imate svađe o prošlosti, jako se teško kretati prema budućnosti. Ali, kada imate uspostavljene neke standarde, neke istine, kada su tu neke presude koje se ne mogu oboriti, stvari su ipak lakše.

Ali BiH je ipak daleko od budućnosti, a još dalje o unutarnjoj saglasnosti o tome šta je bilo i kako dalje?

– Bosna je osakaćena tim užasnim Dejtonom! Njeni građani i danas plaćaju cijenu nečega što nisu počeli, nisu željeli i zbog čega su podnijeli tolike žrtve. Izgleda da za Vas nema izlaza! A istovremeno Srbiji se odobrava početak pregovora za članstvo u EU. Koja nepravda i koje licemjerstvo! To je isto ono licemjerstvo međunarodne zajednice koja je željela zataškati sve i pustiti Srbima da poharaju Bosnu! Sada Srbija ide prema EU, a Bosni je ista ta EU skoro 20 godina držala vizni režim! Šokira me uvijek to kažnjavanje žrtve. I smatram da tu nema nikakve zadnje primisli, neke zavjere. Jednostavno – evropske birokrate su takve, a mi Amerikanci nismo završili ono što smo počeli. Dejton je naša inicijativa, naš izum. Niste to vi incirali. Administracija predsjednika Klintona po svaku je cijenu htjela da se stvari u Bosni završe prije predsjedničkih izbora 1996.

Šta bi SAD morale uraditi u BiH?

– Mi – SAD dakle – moramo Bosni pružiti novi ustav i novo unutarnje ustrojstvo. Ono se ne može temeljiti na rezultatima zločina, genocida i „etničkog čišćenja“, već modernog plana uređenja jedne države. To što smo mi napravili u Dejtonu, što smo za zločine nagradili neke dajući im dijelove Bosne je šokantno i to je Bil Klinton u najgorem izdanju. Bojim se da je Obam isti kada je Sirija u pitanju. Njega apsolutno ne zanima ako se Sirija raspadne. On nema nikakvih osjećaja za ljude koji riskiraju svoje živote da bi bili slobodni. Kako Amerikanci mogu pratiti šta ovaj diktator (Asad op.a.) radi i ne činiti ništa. Mene to užasava!

Da se vratimo BiH – ne čini se uopće izgledim da bi SAD u skorije vrijeme mogle ispraviti bilo koju grešku iz Dejtona.

– Ako hoće, SAD može to uraditi. Samo je pitanje spremnosti i osjećaja odgovornosti prema incijativi koju ste sami pokrenuli. Sada treba posao završiti. No, ovo nije ona Amerika koja je završila Drugi svjetski rat. I nije slučajno da Obama smatra da je njegov veliki uspjeh završetak rata u Iraku, a istovremeno ogromna većina u američkoj vojsci ne misli tako. Isto važi i za Afganistan. I vidite šta se sada dešava u te dvije zemlje…

I stvari samo idu nagore!
Ostaje gorka istina da se bez Amerikanaca ništa ne može uraditi. Evropljani su isuviše podijeljeni, isuviše slabi i isuviše dezorijentirani… Sead Numanović (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku