Kliker.info

Kada je, prošle sedmice, Sifet Podžić, generalni sekretar Demokratske fronte, zamrznuo pregovore o uspostavljanju vlasti sa SDA, prvo u Sarajevu, a dan kasnije i na svim razinama i na cijeloj teritoriji Federacije, odnosno zaprijetio napuštanjem DF-a svih postignutih koalicionih dogovora na razini Bosne i Hercegovine, reakcije iz tabora Bakira Izetbegovića bile su poprilično zbunjujuće.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Da ne kažem ponižavajuće. U jednom trenutku i sama sam pomislila da je vrh najjače bošnjačke stranke, pozamašno zabavljene vlastitim nesuglasicama, zamijenio Komšiće, pa ne uspijeva skontati da Željko nije Ivo (ovaj posljednji se ionako tih dana vrzmao oko Lagumdžijinog šinjela, objelodanjujući put povratka pod skute ideologa od čijih se vrijednosti mjerene kvadratima i računima nikada suštinski nije ni odmakao). No, kada je i sam Izetbegović novinarima potvrdio da je s liderom DF-a – oči u oči – razgovarao o problemima, postalo je bjelodano jasna razlika u prioritetima: dok DF juriša u NATO, SDA zbija kongresne redove.

Elem, naoko se čini da je kriza kratko trajala; SDA je po kratkom postupku (svoja) imenovanja brže-bolje ukrasila prefiksom v.d, svečano se zaklinjući u moratorij na (budžetska) zapošljavanja; DF je pak već na današnjoj sjednici vrha stranke riješen taksativno pobrojati, popisati i na potpis dostaviti sve one stavke koje koalicioni partneri (čitaj: SDA) nisu baš najbolje razumjeli. To se – prije svega – odnosi na jaransko-familijarno-stranačko uhljebljivanje i kriterije kadrovskih rješenja.

Po Sarajevu posljednjih dana kruži crnohumorno tumačenje ove priče: Komšić nije skužio da se Denis Zvizdić bacio na ispunjenje Bakirovog predizbornog obećanja – 100.000 radnih mjesta! Zvizdić – koji je zapravo alfa i omega kompletne sarajevske priče o (ne)slaganju vlasti, jer je predsjednik Kantonalnog odbora SDA – u međuvremenu je dobacio do mandatara Vijeća ministara BiH, i ma koliko Izetbegović obećavao kako će biti prijatno iznenađenje i podsjećao na 400 kranova u Kantonu za njegova premijerskog vakta, prvi postizborni ispit još nije položio a po svemu sudeći, uskoro i neće, jer se manje-više svi slažu da će Sarajevo posljednje dobiti kantonalnu Vladu. Ova sadašnja, koja je također Zvizdićeva, ali bez kranova, i natjerala je inače smirenog i odmjerenog Podžića da koalicijskim jastrebovima protumači zašto je zapravo Robin Hood ušetao u legendu.

Vratimo se Komšiću i DF-u: na oktobarskim izborima – na kojima se prvi puta pojavila – ova je stranka ostvarila hvale vrijedan rezultat; u Parlamentu BiH ima pet svojih poslanika, u federalnom Parlamentu 14, nezaobilazan je i važan faktor u kantonima. Zahvaljujući svome lideru, prije svega, DF ostavlja dojam partije jasnih ciljeva. Bez ikakvih velikih riječi i uz apsolutno ignorisanje praznih obećanja, Komšić i družina slove za principijelnu ekipu posve izgrađenih ambicija: na pijadestalu njihovih vrijednosti je Bosna i Hercegovina, država normalnih ljudi, koji imaju hljeb u rukama, osnovna ljudska prava i život dostojan čovjeka.

Zarad tog i takvog cilja nisu kalkulirali, nisu se pogađali i nisu niti jednog časa političarili. Željko Komšić je hrabro stao pred svoje glasače i javno rekao – preuzet ćemo odgovornost! Sporazum sa SDA i Savezom za promjene, ma šta ko o tome rekao, bez DF-a teško da bi bio ostvariv; a nije ni tajna da je upravo ideja vodilja – vlast bez Dodika i SNSD-a – presudno utjecala na odluku o paktu DF-a sa SDA. No, parafom na sporazum, DF nije završio, već počeo priču: više je no jasno da  Komšić ne namjerava zaboraviti ni svoje ni principe DF-a.

Zapravo, Komšić sve i da hoće, a ašičare je da neće, ne bi ni mogao zaboraviti: toliko je, naime, partijski raspoloženih suigrača u raznim sferama vlasti da se smoriše vježbajući na DF-u Komšićeve principe. Zaboravljajući pritom da svojih očito nemaju. SNSD i Milorad Dodik u DF-u vide šansu da (konačno!) argumentiraju svoju pobjedu, kojom se jednako busaju u prsa. Dragan Čović ne krije da mu je Dodik draži i od Mladena Ivanića i od Mladena Bosića i od Dragana Čavića zajedno. Lagumdžijini ostaci u SDP-u BiH k'o zapete puške čekaju da ispale rafal u DF jer bi (i oni konačno!) imali u koga uprijeti prstom zbog vlastitog kraha. SBB na Komšiću brusi oštricu svoga opozicijskog kredibiliteta. A šta radi SDA?

To je tek posebna priča. Baš kao da su na oktobarskim izborima osvojili apsolutnu pobjedu, u ovoj su se stranci već okrenuli unutarnjim pospremanjima. U danu u kome je koalicioni sporazum visio o koncu, na sjednici stranačkog Predsjedništva najviše se vremena potrošilo na raspravu o jednoj fotelji. Onoj u kojoj je sebe Zvizdić samouvjereno vidio i prije početka maratonskog okupljanja (mala digresija: u samoj SDA već su počeli da primjećuju kako i po trajanju sjednica naginju lagumdžizaciji). Šta će biti kada se na stolu nađu ministri, premijeri, direktori javnih preduzeća i ustanova? Ko je kome šta obećao? Kako pomiriti sujete i zadovoljiti apetite? I kuda to sve vodi? Jasno je: stranačkom Kongresu i izborima unutar SDA koji trebaju biti raspisani već krajem narednog mjeseca.

Bakir Izetbegović ne krije uvjerenje da će – na krilima izborne pobjede SDA i svoje u utrci za drugi mandat bošnjačkog člana u Predsjedništvu BiH – na Šestom kongresu dobiti povjerenje koje je izostalo na Petom. No, maj je ipak dovoljno daleko da mu za takav poduhvat trebaju rezultati. Oni će se mjeriti upravo na uspjesima kadrova koje sad izbacuje komisija na čijem je čelu dokazani borac za Zijada Blekića Asim Sarajlić. Sve, dakle, što (ne) učini Denis Zvizdić, fakturisat će se Izetbegoviću osobno. Sarajlić ionako račune polaže Blekiću, koji je – kako tvrde kartaški drugovi Damira Hadžića – zadovoljno trljao ruke i na sami pomen raskida koalicije SDA – DF.

Sa takvim balastom, Izetbegoviću bi bilo daleko mudrije da one komunikacijske kanale – koje je definirao kao propust između dvije stranke – propuše sam na relaciji sa Željkom Komšićem. Jer, upravo je on – skupa s njim – obećavao kadroviranje sposobnih, kompetentnih i odgovornih dužnosnika, koji neće nositi balaste kriminala i korupcije. Komšić ih i dalje nema. I zato i smeta ne samo političkim suparnicima zainteresiranim za vlast već i onima koji su u SDA naučili jahati na leđima naroda, sve zaklinjući se u patriotizam. Lako je biti patriota u koaliciji s Dodikom. S DF-om valja zasukati rukave.