Kliker.info

Robert Fisk, izvrstan poznavaoc prilika na Bliskom Istoku, ukratko je rezimirao događaje iz 2012.u svojoj kolumni objavljenoj u Independentu, ali na kraju je i sam morao priznati: ‘Nikada ne proričite sudbinu Bliskog Istoka, moja kristalna kugla se razbila odavno’. Jedan francuski putnik je još davne 1883. napisao: ‘Arapsko proljeće, pokret koji uskrsava. Podjarmljeni narod počinje utrku u kojoj će utvrditi svoje mjesto i ulogu Islama.’ Godinu dana prije, britanski diplomat u Jeddahu je posvjedočio: ‘prema mojim spoznajama, ideja o slobodi uzburkava misli i u nekim umovima u Meki…'Stoga, možemo reći kako će se ‘Arapsko proljeće’ (naslov seminarskog rada George Antoniusa 1938.) nastaviti. Nemojmo se zavaravati, ‘demokracija’ će i dalje nametati svoju viziju ‘stabilnosti’ na Bliskom istoku.
 
Palestina            Jedna od iskri koja će stalno potpaljivati nezadovoljstvo u tom dijelu svijeta je tvrdnja da Palestina ne može biti država. Aktivnosti Izraela, koji konstantno gradi kolonije na njihovoj zemlji za Židove i samo Židove, osiguravaju da Palestina i dalje ostane samo arapski san. Ako se išta potvrdilo u 2012., onda je to činjenica da Palestinci, ulazeći u Novu godinu znaju:
 – da im niti europljani, niti amerikanci nemaju hrabrosti pomoći,
 – da će Izrael i dalje prolaziti nekažnjeno,
 – da niti Obama, niti Cameron, niti Hollande nemaju namjeru taknuti u ‘Likudist lobi’, koji bi odmah počeo vrištati; ‘antisemitizam!’, u trenutku i najmanje kritike na račun Izraela. Dodajmo tome nadasve diskreditirani režim Mahmouda Abbasa, koji će i dalje popuštati i činiti ustupke Izraelcima (iako nemaju više što ustupiti).Hamas i Khaled Meshaal će i nadalje poricati pravo Izraelu na postojanje, čime će Izraelcima samo pružiti mogućnost izgovora kako ‘nemaju s kime pregovarati’, i tako sve do slijedećeg rata u Gazi i kukavičkog poziva zapada na ‘potrebu suzdržavanja obje strane u sukobu’. Poistovjećujući obje strane, kao da Palestinci imaju Merkava tenkove, F-18 ili dronove. Treća Intifada? Možda. Pristup Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, koji će osuditi Izraelce za ratne zločine zbog gradnje židovskih kolonija na tuđoj zemlji? Možda. No, pa što? Palestinci su već dobili parnicu na sudu, koja osuđuje gradnju izraelskog apartheida/sigurnosnog zida i apsolutno ništa se nije dogodilo. To je sudbina Palestinaca. Rečeno im je da se ostave nasilja, te usvoje Ghandijevsku taktiku, a kada to učine, opet gube. Na koncu, upravo je Ghandi jednom rekao kako bi zapadna civilizacija ‘bila dobra ideja’. Dakle, nema dobrih vijesti za Palestince u novoj godini.

Iran             Iran? Iranci mnogo bolje razumiju zapad, nego što mi razumijemo njih. Mnogi od njih su se školovali na zapadu, u SAD-u. I oni imaju intrigantan način iznalaženja rješenja. George Bush i Lord Blair su izvršili invaziju na Afganistan i oslobodili iranske šiite njihovih neprijatelja sunita, koje su ovi uvijek nazivali ‘crnim talibanima’. Potom Bush i Blair napadaju Irak i oslobađaju Islamsku republiku njihovog najljućeg neprijatelja, Saddama Husseina. Tako je Iran pobijedio i u afganistanskom i u iračkom ratu bez ijednog ispaljenog metka. Nema sumnje, Iran bi zacijelo ispalio metak ili dva, kada bi Izrael i Amerika krenuli u napad na njihova nuklearna postrojenja. No, Izrael nema kapaciteta za sveopći rat s Iranom, a Amerika, izgubivši već dva rata na Bliskom Istoku, nema dovoljno entuzijazma za gubitak i trećega.
 
Sankcije, to je potencijalno stvarna prijetnja Iranu, te uzrokuje daleko više štete nego izraelski zrakoplovi F-18. I napokon, zašto Amerika uopće prijeti Iranu? Nisu prijetili Indiji kada se nuklearno osnaživala. Ili kada je jedna od najnestabilnijih i najekstremnijih država, zvana Pakistan, razvijala nuklearno oružje. Da li su tada SAD prijetile napadom na njihova nuklearna postrojenja? Nisu. Istina, u posljednje smo vrijeme slušali izjave tipa: ‘nuklearno oružje je palo u pogrešne ruke’, kao i nafta ‘koja bi mogla pasti u pogrešne ruke’ u Siriji, ili u Gazi na primjer, gdje je ‘demokracija pala u pogrešne ruke’, kada je Hamas dobio izbore 2006.
 
Sada kada Obama dronovima veselo ulazi u svoj drugi predsjednički mandat, čuti ćemo mnogo više o predivnim bespilotnim bombarderima koji rasturaju ‘zločeste dečke’ i civile, evo već 5 godina unatrag. Jednog dana, jedna od ovih mašina (iako već lete u jatima), mogla bi pogoditi malo previše civila ili još gore, ‘dohvatiti’ kojeg zapadnjaka ili još gore, pripadnike nevladinih udruga. Tada bi se Obama morao izvinjavati, ali bez prolijevanja suza, koje je potrošio plačući u Newtownu, Connecticut.I još jedna misao s kojom ulazimo u novu godinu, kažu nam: ‘ne ubija oružje-ubijaju ljudi’. No, primjenimo tu misao na dronove koje Izraelci šalju u misije nad Gazom i taj postulat iznenada poprima sasvim oprečan značaj. Upravo bombe/rakete/oružje ubija, jer Amerikanci ne žele ubijati civile, Izraelci ne žele ubijati civile. To je samo slučajna kolateralna šteta, ali ne predstavlja ispriku Hamasu za njihove projektile.

Sirija                  I na kraju, što je još ostalo za 2013.? Assad, naravno. On pokušava pridobiti pobunjeničke snage na svoju stranu, što je inteligentna, ali opasna taktika. Zapad je do kraja ogrezao u pobunjeničke okrutnosti. Da, Assad će krenuti, jednog dana. Toliko je rekao. Nemojmo očekivati da se to dogodi u bližoj budućnosti. Ili u stilu Gaddafija. Stara mantra se ponavlja. Egipat nije Tunis, Libija nije bila Jemen i Sirija nije Libija. Irak? Njihov vlastiti latentni rat proždire do kosti civilno društvo, a mi (uglavnom) ignoriramo njihovu agoniju, iako je tamo ubijeno mnogo više Iračana, nego do sada Sirijaca, ali to ne možemo čuti u večernjim vijestima.
 
Zaljevske monarhije
 
A zaljev? Arapski poluotok, gdje se dogodilo prvo ‘arapsko buđenje’, prva arapska revolucija, advent islama koji je odjeknuo po cijelom svijetu? Ima onih koji kažu kako će zaljevske monarhije zauvijek ostati ‘slobodne i sigurne’. Nemojte na to računati. Pogledajte Saudijsku Arabiju. Sjetite se što je britanski diplomat napisao davno, prije 130 godina, ‘Čak u Meki…'Dok je Robert Fisk pisao ove redove i zaustavio se na tri točke, nije znao gdje će točno početi prvo ‘buđenje’. Posljednjih dana smo svjedoci prosvjeda u Saudijskoj Arabiji. 3. siječnja se prosvjedovalo upravo u Meki (s kojom je Fisk završio kolumnu), prije par dana u Dammamu, danas u Qatifu (istočnoj saudijskoj provinciji), u Ryadhu također. I tako dalje unedogled u samo nekoliko dana.U Kuvajtu je došlo do žestokih sukoba između policije i anti-vladinih prosvjednika, Bahrein je vijest samo kada se održava utrka Formule 1, ali se može reći sve samo ne kako je ‘slobodan i siguran’. Sve ukazuje na to kako je Fisk kada je pisao ovu kolumnu, bio u pravu: ‘Nikada ne proričite sudbinu Bliskog Istoka’. (Kliker.info-Advance)