hamburger-icon

Kliker.info

Robert Fisk : Hoće li muslimani ikada više vjerovati glasačkoj kutiji?

Robert Fisk : Hoće li muslimani ikada više vjerovati glasačkoj kutiji?

16 Augusta
03:45 2013
Egipatskome je iskušenju došao kraj. Jedinstvo Egipta, koje se odražavalo u stavu sveobuhvatnog domoljubnog povezivanja koje je narod dužan osjećati, bilo je na snazi još od svrgavanja monarhije 1952. godine i Nasserova dolaska na vlast.Sve se to otopilo poradi pokolja, revolveraških bitaka i bijesa u današnjoj intervenciji protiv Muslimanskoga bratstva. Stotine mrtvih – „200 do 500“ novih „mučenika“ – ne čine nikakvu razliku, za milijune Egipćana put demokracije pregažen je u živoj vatri i brutalnosti. Hoće li muslimani koji traže državu utemeljenu na svojoj vjeri ikada više vjerovati u glasačku kutiju?

Ovo je pravo pitanje glede današnjega krvoprolića. Tko se može iznenaditi činjenicom kako su neki od podupiratelja Muslimanskoga bratstva nosili kalašnjikove na ulicama Kaira? Ili činjenicom kako su podupiratelji vojske i „njene vlade“, u područjima gdje živi srednja klasa, imali izrađivali oružje te počeli pucati? Iako će zapadni dužnosnici pokušati ovu priču pojednostaviti kao sukob Bratstva protiv vojske, tomu nije tako. Današnje je nasilje, naime, stvorilo okrutnu podjelu u egipatskom društvu za koju će trebati godine kako bi se društvo od nje oporavilo. Podjele su brojne, između bratstva i sekularista, Kopta i sunitskih muslimana, obićnih ljudi i policije, podupiratelja Bratstva i podupiratelja vojske….Upravo radi toga je ElBaradei jučer podnio ostavku. Paljenje crkava neizbježna je posljedica ovoga strašnoga užasa.Kao i u Alžiru 1992. godine, tako i u Kairu ove godine, a tko zna što će biti u Tunisu u budućnosti, islamisti su preuzeli vlast demokratskim putem, a onda su zbačeni. Tko može zaboraviti neprekidnu opsadu Gaze kao posljedicu što su stanovnici većinski i demokratski izabrali Hamas? Bez obzira na greške Bratstva u Egiptu, bez obzira na njihova besmislena pravila, Muhamed je Morsi demokrarski izabrani predsjednik, a zbačen je vojnim udarom. To jest državni udar, a senator J. McCain ispravno koristi taj termin.

Bratstvo je, naravno, trebalo davno ranije zauzdati svoj ponos i zadržati se unutar pseudo demokracije koju vojska dopušta u Egiptu, ne zato što je to pošteno ili prihvatljivo, nego zato što su alternativa intervencija vojske, uhićenja, mućenja i smrti. Povijesna pak uloga Bratstva, sramotna suradnja s britanskim okupatorima i diktatorima, sugerirala je samo dva ishoda, kako će Bratstvo biti ugušeno nasiljem ili će uspjeti u stvaranju islamističke autokracije.Može li pak Egipat sada izbjeći građanski rat? Hoće li vojska izbrisati postojanje tih „terorista“, Muslimanskoga bratstva? Što je s onima koji su demonstrirali za Morsijevo rušenje? Tony Blair samo je jedan od onih koji su prije rušenja dali svoju bezrezervnu potporu generalu Abdulu Fattahu al Sisiju. Svaki incident na Sinaju, svaki pištolj u rukama pripadnika Bratstva sada će se koristiti za uvjeravanje svijeta kako je ovo duboko teroristička organizacija, desna ruka Al Kaide. Daleko od toga kako su isti slabo naoružani ili organizirani!

Povijest pak može uzeti drugačiji pogled jer će biti teško objasniti kako su tisuće, a možda i milijuni obrazovanih i liberalnih Egipćana nastavljali davati potporu generalu koji je nakon svrgavanja Mubaraka opravdavao testiranje prosvjednica na Tahiru na djevičanstvo. U narednim će danima al Sisi biti pod velikim povećalom jer je po općoj pretpostavci bio simpatičan Bratstvu, iako ta ideja proizlazi iz njegova zalaganja kako žene trebaju nositi nikab. Također, mnogi od pripadnika srednje klase koji su sada poduprli vojsku morat će preispitati svoju savjest.Je li nositelj Nobela i nuklearni stručnjak ElBaradei, koji je bio u zapadnim očima čovjek s najvećim integritetom, nakon ovih doogađanja mogao ostati u vladi? Naravno, nije! Morao je otići, jer on nikada nije namjeravao stavljati na kocku svoj integritet iako je podupro vojsku u prošlomjesečnome puču. No, skupina pisaca koja je također poduprla udar, kao nastavak revolucije iz 2011. godine, morat će u budućnosti koristiti značajniju verbalnu gimnastiku kako bi se moralno očistila od današnjega dana.

Nadalje, postoji i popularno pitanje, znači li ovo kraj političkoga islama? Za neko vrijeme, sigurno. Bratstvo je u fazi kada će kliziti prema ekstremizmu radije nego prema demokraciji što je neposredna opasnost Egiptu. Je, bez legalnosti, ostaje im samo nasilje. Hoće li se Egipat pretvoriti u drugu Siriju? Malo je vjerojatno. Egipat nikada, čak ni sa deset posto Kopta, nije bio država dominantno vjerskoga nasilja. Nikada nije doživio divljaštvo alžirskih ustanika, sirijskih pobunjenika, libanoskih i palestinskih pobuna protiv Britanaca ili Francuza. Ali duhovi će zasigurno pognuti glave od srama. Primjerice duh Saada Zaghloula, revolucionarnog odvjetnika iz 1919. godine, ili duh generala Muhameda Neguiba čiji su revolucionarni zahtjevi iz 1952. godine bili toliko slični zahtjevima na Tahiru 2011. godine.

Ipak, svakako je nešto u Egiptu danas umrlo, a to nije revolucija. Umrlo je pravo ljudi da imaju svoju državu. Ne njihovi lideri, ljudi! Umrla je neivinost, baš kao nakon svake revolucije. Umro je ideal kako je Egipat predvodnik arapskoga naroda, nacionalistički ideal, čistoća u kojoj je Egipat sve ljude smatrao svojom djecom. Za Bratstvo su sve žrtve danas kao i policija i provladini podupiratelji bili djeca Egipta. No, oni su postali „teroristi“, neprijatelji naroda.  Robert Fisk (Independent)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku