hamburger-icon

Kliker.info

Rešid Hafizović: Najmračnije doba najvažnije institucije u Bošnjaka

Rešid Hafizović: Najmračnije doba najvažnije institucije u Bošnjaka

23 Novembra
07:01 2008

U intervjuu Pogledima (list "Oslobođenje"), akademik Rešid Hafizović osvrće se na ovonedjeljno saopštenje kabineta reisul-uleme, prisjeća se napada kojima je i sam bio izložen, i to sa iste adrese, komentariše političku situaciju u našoj zemlji i međusobne odnose bošnjačkih lidera te se bavi stanjem u obrazovanju i otkriva čime se trenutno bavi.

– Kako Vi komentarišete saopštenja kabineta reisul-uleme: početkom sedmice oglasio se povodom novinskog komentara, dva dana ranije povodom intervjua profesora Gazi Husrev-begove medrese Mustafe Spahića, a nešto prije i povodom pisma studenata Fakulteta islamskih nauka?
Nema se tu šta posebno komentarisati. Sve je, otprve, jasno rečeno. Na već poznate kvalifikacije, koje dolaze sa "prepoznatljiva" mjesta, dodane su samo neke nove. Za tu vrstu "posla" ne treba, čak, nikakva posebna kreativnost. Dovoljno je da je "meta" tu, jer ona odredi koju i kakvu strelicu treba odapeti, koju etiketu nalijepiti, kakvu kvalifikaciju prireći. Svaka totalitarna svijest je to davno  naučila i isprobala. A "vrlina" te svijesti je baš u tome što uvijek nađe načina da izmigolji iz "svog" vremena za koje, kao po nekoj kletoj navici, taman mislimo da je prošlo, uto ona stigne i u naše vrijeme, pronađe svoj "otok" u njemu i smjesti se ondje. To, kao po običaju, bude ono "mjesto" na kome se nikada ne mora polagati ispit iz demokratije, ljudskih prava i sloboda, pravde i pravičnosti. O argumentima da i ne govorimo, jer za tu svijest oni su čista blasfemija.  Oni njoj ne trebaju. Njoj je dopušteno i ono što je zabranjeno, jer, slučajno ili ne, ona se uvijek nađe na tako "pogodnom mjestu" koje se na prepad "zauzme", onda se trajno prisvoji, potom se stavi znak jednakosti između sebe i njega i brani se, kao vlastita prćija, svim sredstvima, čak i onima koje ne toleriš ni ljudski ni božanski zakoni.
Međutim, uprkos tome, ni na jednom ovdašnjem mjestu nismo posve sigurni, jer fenomen zvani "cunami" i najsigurnije "otoke" već je učinio mjestom nesigurna življenja.

– Jeste li Vi dobili pismo studenata FIN-a?

Da, dobio sam ga. Doduše bez konkretnih potpisa. Ali, razumijem studente. Ta, za ime Božije, nije ovo `68. Promijenilo se vrijeme. Doduše nagore.

– Profesore Hafizoviću, prije dvije godine Rijaset se saopštenjem obrušio na jedan Vaš tekst. Recite mi, molim Vas, Šta se u međuvremenu promijenilo?

Da, tako je. Šta se, u međuvremenu, promijenilo? Ništa, baš ništa se nije promijenilo. Ja sam svoje stavove tad javno izrekao i do danas ostao dosljedan njima. A i Rijaset, čini se, ustrajava u njegovanju prakse javnoga linča. Jedino je vrijeme, u međuvremenu, posvjedočilo mnogo gore stanje stvari o kojima sam tad pisao, i mnogo brže i bjelodanije nego li je to iko od nas očekivao.

– Kako biste opisali današnju situaciju u Islamskoj zajednici BiH: da li je u stanju da se nosi sa izazovima, da li uspijeva da odoli rastućem broju vehabija u našoj zemlji?

Kada bi neko sa strane posve neutralno i nepristrasno motrio organizacijsku šemu Islamske zajednice, pomislio bi kako je to savršeno organizirana institucija. Međutim, pogrešan je to utisak; sve je prilično daleko od savršenog. Sve stoje Islamska zajednica u BiH od `93 godine naovamo učinila bilo je nekontrolisano širenje administrativnog aparata koji je do te mjere nakvasao da polagano ugrožava i sam raison d`etre te Zajednice.  Sa druge strane, trošenje novca, vremena i najbolje energije u podizanje nečega što je samo sebi svrha, a suvišna administracija, u svakom slučaju, to uvijek jeste, uzrokovalo je ugrožavanje onih institucija Islamske zajednice koje su po svojoj temeljnoj naravi supstancijalne za tu Zajednicu, a i zalog su njenom trajanju i istinskom razvitku. Tu, u prvome redu, mislim na krunske obrazovne institucije unutar Islamske zajednice, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu koji je već postao prepoznatljiv u svijetu, i na Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Međutim, obje ove obrazovne institucije su već dobrano relativizirane samim činom također nekontrolisanog otvaranja nedopustivo velikog broja medresa i fakulteta za islamske studije. Danas ih u Bosni imamo više nego li u najteokratičnijoj državi muslimanskog svijeta. Nije više samo riječ o hiperprodukciji nepotrebnog kadra koji se, ionako, nema gdje zaposliti, već je u pitanju ugrožavanje i iznevjeravanje same kvalitete obrazovanja u obrazovnim institucijama Islamske zajednice.
Sa druge strane, i pored toliko obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici, gle paradoksa, Bošnjaci umjesto da su duhovno slobodniji, kreativniji, samosvjesniji i umniji, oni su danas potpuno duhovno zarobljeni, osakaćeni, neslobodni i intelektualno "kastrirani". Tome je, svakako, uz zvaničnu politiku Zajednice, doprinijela i posve neodgovorna i nepoštena politika i politička strategija, ako je uopšte i bilo, koju su nad Bošnjacima sve ove godine provodili bošnjački političari i državni funkcioneri. Mnogi od njih su, i ranije i danas, sjedili u najvišim upravnim tijelima Islamske zajednice, ali nikada im nije zasmetalo niti su se ikad javno kritički osvrnuli na promicanje kvantiteta na štetu kvaliteta u obrazovnim institucijama Islamske zajednice. Stoga, nepristran historičar, koji bude ispisivao noviju historiju Islamske zajednice u BiH sa relevantne vremenske distance, jasno će uočiti da je ovo jedno od mračnijih, ako ne i najmračnije doba te najvažnije institucije u Bošnjaka. Sami, onda, ocijenite koliko je ta Zajednica sposobna odgovoriti izazovima svake vrste.

– Negdje s proljeća u javnosti je vođena rasprava o ekspanziji u gradnji džamija u Sarajevu, ove jeseni, pak, najavljena je izgradnja veleljepne zgrade Rijaseta. Je li graditeljstvo recept za bolji život muslimana u BiH?

Nemam ništa protiv gradnje džamija, niti imam išta protiv gradnje sakralnih objekata kao takvih. Naprotiv. Mnogo je sakralnih objekata stradalo u posljednjoj agresiji na Bosnu, a džamija ponajviše. Treba ih obnoviti. Ali i džamije treba graditi tamo gdje su, zaista, potrebne, a ne iz inata i iz želje da one budu razlogom raskola bilo koje vrste. U svemu postoje prioriteti, pa i u gradnji džamija. To je Poslanik islama (a.s.) vlasitim primjerom najbolje pokazao. U najmanju rukuje, čudno, podizati nove džamije, a nismo kadri platiti imama ni u onima koje smo već napravili, stoje, zamalo, redovan slučaj sa imamima u manjem BiH entitetu.
Što se tiče veleljepne zgrade Rijaseta koju kane podizati, to je, već, vrhunac neodgovornosti i odsustvo svake svijesti o stvarnim potrebama i prioritetima vremena u kome se živi. Podizati zdanje vrijedno desetine miliona maraka u vremenu kada osamdeset odsto populacije u zemlji gladuje, nedopustiva je doza neosjetljivosti koju bestidno pokazuju ljudi koji sebe smatraju "slugama Božijim". Studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu nemaju svoj dom, a Rijaset sebi pravi novu rezidenciju – eto vam dijela odgovora zašto su studenti Fakulteta islamskih nauka nezadovoljni i zašto šalju svoja pisma unaokolo.
Sa druge strane, svjedoci smo da u ovome gradu posljednjih godina divlja neki čudan graditeljski sindrom. U njemu niču neobični, pomalo zastrašujući tornjevi koji podsjećaju na svojevrsne "babilonske kule". Ne treba ni pominjati kako su one uvijek bile znak gordosti, osionosti, neizlječive sujetnosti i želje da se postane "gospodarom grada" u kome, danas-sutra, nijedna glava na ramenu ostati neće bude li remetila "mir noći" koja se nad ovim gradom većma spušta. Kad još ponikne nova rezidencija Rijaseta na Kovačima, eto nam svih nišana prema kojima će se ravnati život i sloboda ovdašnjih ljudi sretnih kada se sutradan uopšte živi probude i, najprije, ponizno pozdrave na jednoj, pa na drugoj strani "gospodare čarobnih prstenova" koji bahato udaraju pečat na ovo naše "balkansko vrijeme".  A kako je i Mišković, posredno ili neposredno, utkan u ovdašnji uzročno-posljedični graditeljski niz, ta nekoć produžena ruka Miloševićeva krvavog i genocidnog pira u Bosni, možda nas sa tih "babilonskih kula", desi li se nova agresija na ovu zemlja budu opet, kao divljač, snajperima gađali. Ne ponovilo se, ali "Delta" tornjevi se većma šire ovim gradom.

– Vaš naučni rad je već godinama izuzetno cijenjen u svijetu čak čini se mnogo cjenjeniji negoli u BiH. Zašto je to tako? Čime se trenutno bavite?
Nije to samo moja sudbina. To je sudbina većine intelektualaca ovoga tla. To je, naprosto, postalo nekom vrstom ovdašnje tradicije. S obzirom na starije u našem obrazovanju, u javnoj kulturi i akademskoj zajednici, uz časne izuzetke, danas vam ovdje nema ko ni vrednovati ono što radite.Što se tiče mog trenutnog intelektualnog pregnuća, reći ću vam da upravo privodim kraju posljednje tehnički: radnje oko pripreme pet rukopisa koji bi trebali, ako Bog da, izaći u narednoj godini. Prva dva su moje knjige: jedna o "Islamu u zapadno-evropskom identitetu", koja izlazi u Sarajevu, druga knjiga o `Tragovima vječne mudrosti u sufijskoj duhovnosti" na engleskom jeziku izlazi u Maleziji, zatim moj prevod sa arapskog izvornika i moja uvodna studija u Suhravardijevo djelo "Teozofija svjetlosti", jedno od krunskih klasičnih djela zbog čijeg sadržaja je autor stavio glavu na panj. Zatim prevod sa francuskog jedne sjajne studije Horirv Corbina o "Ibn Sini i njegovim vizionarskim kazivanjima", takođe uz moj oveći uvodnik. Najzad, drugi svezak, od ukupno četiri, arapskog rukopisa slavnog Abdullah-efendije Bošnjaka, čovjeka sa ovih prostora, koji je sredinom sedamnaestog vijeka živio u Carigradu i brojnim drugim kulturnim centrima tadašnjeg muslimanskog imperija i između ostalog, napisao najljepši komentar na djelo "Dragulji poslaničke mudrosti" slavnog mističnog filozofa iz muslimanske Španije Ibn Arabija. Ovaj Bosanac i Bošnjak, Abdulla-efendija je obdan sjedio uz otomanskog sultana i dijelio mu savjete, prelazeći sa njim uzduž i poprijeko, kao njegov prvi savjetnik, cijeli imperij, a obnoć je ispisivao najljepše stranice u historiji muslimanskog mišljenja na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Samo ovaj njegov "Komentar" u cjelovitom prevodu će iznositi oko 2.000 stranica. Njegov sin Hasan-efendija u ono vrijeme je bio glavni muftija u Jeruzalemu čije fetve i pravnički zapisi su i danas nesvakidašnje dopadljiva literatura. Ove dvije persone, otac i sin, među stotinama takvih u svoje vrijeme, samo su pokazatelji kakvi su naučni i obrazovni parametri bošnjačke elite bili nekoć, a kakvi su danas.

– Šta mislite o današnjoj političkoj situaciji u našoj zemlji: međunarodna zajednica polako pakuje kofere, domaći političari doimaju se nespremnim za konstruktivni dijalog, a opet i kada se pokušaju dogovoriti – nastaju problemi. Kako ste Vi doživjeli sastanak Čović-Dodik-Tihić u Prudu kod Odžaka?

O njoj, naprosto, više ne mislim, već se tresem od užasnutosti i uplašenosti. Neodoljivo me podsjeća na vrijeme pred `92. i kasnije. Ako se imaju na umu stvarna načela političke teorije i odgovorne političke prakse, onda moram reći da mi, uopšte, nemamo političare, a potom ni političare koji su profilisani shodno parametrima istinske političke teorije i odgovorne političke prakse. Naši današnji političari su sve, samo ne to što bi trebali biti. Na osnovu dojakošnje prakse koja je jasno pokazala da su primitivni, neobrazovani, gramzivi i istinski nerodoljubivi, oni su, često, koristeći svoje javne pozicije, posezali za sredstvima iz državnog proračuna i gradili budućnost svojim unucima i praunucima. Stoga, nisu to političari, to je jedan tipični švercersko-kokošarski mentalitet koji, umjesto da razvija strateške i razvojne projekte ove zemlje, rasprodaje po pustu cijenu i ono malo državnog kapitala stoje ostalo i što još nešto vrijedi. Prema tome, sumnjam u svaki njihov dogovor. Ponajviše u onaj koji se vodi daleko od očiju javnosti i mimo legalnih institucija sistema. Kakav god dogovor oni postigli, bojim se da će on uvijek biti u njihovu korist, a na štetu države Bosne.No, u svemu tome su im sve ove godine i predstavnici međunarodne zajednice pomagali, bilo svojim neodgovornim obavljanjem povjerenih im funkcija, bilo otvorenim radom u korist interesa nekih centara moći daleko van granica ove zemlje. Oni će, očito, brzo otići, a s njima, možda, i mnogi naši politički i ini funkcioneri koji su već dovoljno uzeli od ove zemlje da im je svejedno gdje će provesti ostatak života. Rodoljublje, kojeg očito nemaju, u tome im, zacijelo, neće biti nikakva prepreka.

– Bošnjački politički lideri, Sulejman Tihić i Haris Silajdzić, duže od godinu su posvađani zbog elektroenergetskog sektora i privatizacije BH Telecoma. Profesore Hafizoviću, kako vi vidite razvoj događaja na bošnjačkoj političkoj sceni?

To je vidljivo kao bijeli dan. Oni se, čak, svađaju pred kamerama. I to nije ništa neobično. Neobično je samo to što Bošnjaci nikako da shvate da ih taj dvojac neće nigdje odvesti. Oni se, nažalost, ne svađaju zato što imaju toliko dobra rješenja za ovu zemlju, pa se ne mogu dogovoriti čiji model je prioritetniji da bude proveden i primijenjen. Oni se svađaju jer im ne uspijeva da uzmu od države i naroda sve ono što su zamislili da im pripada, oni i njihovi najistaknutiji politički istomišljenici. I dok se oni glože oko posljednjih mrvica, kako kažu, "kolača" koga sami nisu napravili, "švercer iz Laktaša" im je već uzeo cijeli kolač, a oni to i ne opažaju. Stoga, jedino rješenje za Bošnjake je to da im prvom prilikom uskrate povjerenje koje nikada i nisu zasluživali.

– U svom intervjuu profesor Spahić je izrazio zabrinutost zbog odnosa prema obrazovanju i nauci u našeg zemjji i pa svoj iznimno živopisan način ustvrdio da je najveća korupcija u neznanju. Šta vi mislite o našim fakultetima i univerzitetima i aferama koje ih potresaju?

Profesor Spahić je, sa pravom, zabrinut. I nije u tome sam. Većina razboritih ljudi kojima je ova zemlja i njen napredak na srcu zabrinuti su do srži. Naše obrazovanje je u prežalosnoj situaciji. Golemi socijalni potres, izazvan užasnom agresijom na BiH, učinio je da sami društveni talog ispliva na površinu, a prepoznatljiva ljestvica vrijednosti u obrazovanju, kulturi, moralu, religiji, odgoju… zatalasa do te mjere da danas na njoj vidimo posve drugi poredak vrijednosti od kojih su mnoge puke kvaz i vrijednosti. Znatan dio rečenog "društvenog taloga" nije se, po prirodi stvari, vratio tamo gdje mu je mjesto, nego su brojni pojedinci iz toga preko noći, takoreći, prerasli u našu novu društvenu, kulturnu, obrazovnu, političku, pa, ako hoćete, i religijsku "elitu". Toliko smo prigovarali tzv. "socijalističkom obrazovanju", ali ono nam je, uprkos svemu, davalo takvu obrazovnu širinu i opštu kulturu kakvu danas, jednostavno, nigdje ne susrećete. Kao što imamo kvazi političare, kvazi kultumjake, kvazi narodne i religijske poslenike, jednako tako imamo i kvazi intelektualce i kvazi akademsku zajednicu. Čast pojedincima. No, tako ih je malo, da ih ne vrijedi ni pominjati. Preko noći su nam ponikli toliki bofl univerziteti, fakulteti i akademije, da ćemo uskoro imati po jedan univerzitet, jedan fakultet ijednu akademiju po glavi stanovnika. Još kad tome pridodate tzv. "Bolonjski proces", u koji se tek uvodimo, opet na naš osebujan, balkanski način, koji drastično redukuje znanje, možemo se nadati da ćemo, uskoro, imati kvazi intelektualce i kvazi akademske građane na kvadrat.  Već godinama u ovoj zemlji svjedočimo praksu da neko može postati redovni univerzitetski profesor bez ijedne objavljene knjige, ministar obrazovanja koji se sa naukom nije ni u putu sreo, član akademije nauka bez ijedne relevantne reference, muftija koji nije imao predmete iz islamskog prava ni pod "C" i tako redom. Prema tome, neodoljiv je utisak da je naša akademska zajednica, očito, nakrcana "intelektualnim evnusima" na čije umove se odavna navukla paučina. Ali to ne znači da ih se može opravdavati i reći: "Ta, ne zamjerite im, oni ionako ne znaju što čine!" Nipošto, njihova odgovornost je neizmjeriva, jer oni našu djecu već danas spremaju da sutra budu jeftina radna snaga u budućoj ujedinjenoj Evropi, pošto im diploma neće ništa vrijediti.

– Od 11. septembra 2001. muslimani se, tako se doima, pravdaju zbog postojanja Al-Ka`ide. Gdje su muslimani BiH danas?

Muslimani su danas zarobljeni između izrazito negativnog zapadno-evropskog političkog i vojnog trenda koji se očituje prema muslimanskom svijetu nakon 11. septembra, sa jedne strane, i nesposobnih, autoritarnih, podmitljivih i represivnih političkih režima u muslimanskome svijetu čiju nedemokratsku, apsolutističku vladavinu, uz politčke partnere sa Zapada, uveliko podržavaju i održavaju tamošnje nesposobne religijske elite, sa druge strane. Niko od relevantnih religijskih autoriteta u muslimanskom svijetu nije izašao u javnost sa jasnom i snažnom pravnom decizijom (fetva) u kojoj bi obrazložio zašto ubilačka, teroristička i militantna praksa, oličena u Al-Ka`idi, nije spojiva sa islamom i islamskim religijskim svjetopogledom. Šutnja religijskih autoriteta o tome samo je ohrabrila taj užasni virus koji, uz neopravdana zapadnjačka prolijevanja krvi širom muslimanskog svijeta, polagano zahvaća jednu po jednu muslimansku zemlju i odvodi je u najgori pakao.
Što se tiče bosanskohercegovačkih muslimana, oni su danas zbunjeni, obespravljeni, porobljeni i prilično napušteni od svih. Oni su nijemi promatrači jedne strvinarske nacionalne i religijske politike koja tako sramno manipuliše, rasprodaje i živi od njihove žrtve i njihova tegobna života. Stisnuti na posljednjem parčetu bosanske zemlje, one iste zemlje koja je prije devedesetak godina prema posljednjem katastarskom popisu Austrougarske vlade (1903.) bila 91,1 posto njihova privatna svojina, oni sada strahuju za svoju budućnost. Zarobljeni su u svojoj vlastitoj zemlji, a niko im to neće da kaže; zbunjeni su u svojoj vjeri, jer ih razni religijski emisari posjećuju sa Istoka i sa Zapada i nude im, baš kao da su divljaci koji nemaju nikakve religijske kulture, "svoje evanđelje" i "svoju poruku spasenja", a njihovi duhovni pastiri šute ili se, kobajagi, "trude" da riješe bjelosvjetske probleme, što dalje od Bosne, naročito one vezane za nedavni slom zločinačke političke filozofije bušizma i kisendžirizma, filozofije koja je porobila muslimanski svijet, a njegove političke i religijske elite ucijenila beznačajnom nagradom ili besprimjernom kaznom, svejedno je.

Velika anketa – Rijaset protiv novinara

Hilmo Neimarlija, profesor FHN-a

Od Hafizovića do Spahića
Reakciju kabineta reisul-uleme na intervju Mustafe Spahića i na tekst Vildane Selimbegović primio sam sa iznenađenjem i sa pomiješanim osjećanjima razočarenja i žaljenja. Vjerovao sam da je šteta koju je svojevremeno proizvela reakcija reisul-uleme i Rijaseta na autorski tekst akademika Rešida Hafizovića o vehabijskom pitanju u Bosni i Hercegovini bila dovoljno izražajna i dovoljno poučna i da se nešto slično više neće dogoditi.  Nažalost, reakcija na Spahićevo mišljenje o određenim postupcima reisul-uleme i projektima Rijaseta i na mišljenje Vildane Selimbegović o Spahićevim kritičarskim pravima i kompetencijama jednako je neprimjerena i štetna premda je različitost tekstova uslovila i različitost institucionalnih saopštenja sa kojima se reagovalo. Reakcija Rijaseta na Hafizovićev tekst imala je obilježja inkvizicijske osude mišljenja i ličnosti intelektualca koji nije pokoran, dok reakcija kabineta reisul-uleme na tekstove Spahića i Selimbegovićke ima karakteristike banalne boljševičke presude osobama koje remete harmoniju komunističke zajednice i ugrožavaju neprikosnoveni kult vođe.
Tekst akademika Hafizovića predstavljao je prvu korjenitu domaću problematizaciju porijekla, karaktera i učinaka vehabijskog pokreta u BiH. Problematizacija je izvršena na način oštro formulisanog pitanja i izazovno pojednostavljenog odgovora, pa je tekst naprosto zahtijevao kritičke autorske uzvrate i provocirao pokretanje referentne rasprave znalaca o vehabizmu u nas. Nažalost, odmah se oglasio najviši vjerskoadministrativni organ Islamske zajednice, koji je uz ostalo odgovoran za mearifske ili odgojnoobrazovne poslove i koji treba da garantuje akademske slobode u Islamskoj zajednici, sa uvredljivom osudom teksta i autora kojemu je nekoliko dana prije toga dodijelio svoje najviše priznanje za doprinos islamskoj misli i nauci. S tom hitnom osudom, za koju je u domaćoj ustanovnoj tradiciji islama teško naći prikladan primjer i za koju je kasnije obznanjeno da ju je napisao reisul-ulema i da ju je Rijaset naknadno potvrdio kao svoju, reisul-ulema dr. Mustafa Cerić je upropastio vrijednu mogućnost institucionalnog i osobnog  potvrđivanja. Mogao je i trebao kao reisul-ulema zaštititi pravo jednog od najvjerodostojnijih islamskih mislilaca i naučnika u bošnjačkom narodu u modernim vremenima da slobodno iznosi svoje mišljenje, pa i ako je, ili upravo ako je, to mišljenje smatrao krivim, neosnovanim, neargumentovanim. U tom slučaju je onda mogao i trebao kao osoba sa vlastitim intelektualnim integritetom, kao alim Mustafa Cerić, u autorskom tekstu iznijeti argumente za svoj kritički sud o mišljenju Hafizovića i tako pružiti doprinos potrebnoj raspravi o važnoj temi.
U jednako hitnim reakcijama kabineta reisul-uleme na tekstove Mustafe Spahića i Vildane Selimbegović to se ponovilo u još grubljem obliku. Mustafa Spahić je kritičan i direktan. Zato njegovi pogledi, stavovi i tumačenja zahtijevaju kritiku i direktnost. Međutim, u reakcijama kabineta reisul-uleme nije navedena nijedna konkretna tvrdnja Mustafe Spahića koju bi se onda kritički preispitalo i direktno osporilo. Ništa od onoga što je Spahić iznio u razgovoru u "Oslobođenju" nije podvrgnuto konkretnoj problematizaciji ili reinterpretaciji. Ništa. Umjesto argumentovanog osporavanja stavova i tumačenja Mustafe Spahića pokušalo se osporiti Mustafu Spahića. Razočaravajuće je i žalosno, međutim, što se to pokušalo na vulgaran boljševički način, pomoću parola o nastojanjima Mustafe Spahića da nanese moralnu i materijalnu štetu Islamskoj zajednici, tj. bosanskim muslimanima. Naravno, profesor, pisac i vaiz Mustafa Spahić je posljednji čovjek, ili barem jedan od nekoliko posljednjih ljudi na svijetu kojima bi se moglo dokazati nastojanje oko nanošenja štete Islamskoj zajednici, tj. bosanskim muslimanima.  Isti je slučaj i sa reakcijom na tekst glavne i odgovorne urednice Oslobođenja. Umjesto pobijanja stavova i sudova Vildane Selimbegović, o kojima se može i treba raspravljati, pribjeglo se pokušaju brutalne i uvredljive diskreditacije ViIdane Selimbegović pomoću boljševički formuliranih optužbi za islamofobiju i učešće u genocidnoj politici protiv bosanskohercegovačkih muslimana. Naravno, izjednačavanje kritike određenih postupaka reisul-uleme sa genocidnom politikom, kao i svako proizvoljno genocidno karakteriziranje, objektivno doprinosi relativiziranju i zamagljivanju stvarnog genocida. Kao kritika pojava i postupaka javnih ličnosti, tekstovi Mustafe Spahića i Vildane Selimbegović u Oslobođenju zaslužuju kritiku. Kao neargumentirane osude, saopštenja kabineta reisul-uleme zaslužuju osudu.

Bahir Hadžiomerović, urednik magazina "60 minuta" FTV-a
Frojd sa ahmedijom

Šokiran sam saopštenjem reisa Cerića! Šta drugo da kažem osim da je Cerić ovim saopštenjem uspio nadmašiti čak i Milorada Dodika. Očigledno je da se reis-bijes u napadima na svoje neistomišljenike više ne zadovoljava korištenjem uobičajenih, ofucanih fraza poput "nastavka genocida, islamofobije, antimuslimanske histerije…" već je, kako vidimo, počeo citirati i Frojda, inače starog islamskog mislioca uz čije doktrine je Cerić rastao.  Pozivanje na Frojda sa očiglednim ciljem da se što više štete nanese glavnoj urednici "Oslobođenja" jeste podmuklo i licemjerno baš kao i višegodišnje javno djelovanje "letećeg reisa". Zato smatram da "frojd sa ahmedijom" neće prestati sa javnim vrijeđanjem neistomištjenika te da je svojim posljednjim saopštenjem svima pokazao koliko zao i drzak može biti političar koji se krije iza visoke vjerske funkcije.

Sensd Pećanin, glavni i odgovorni urednik Dana
Mediji umjesto vehabija

Umjesto da se bavi vehabijama koje Islamskoj zajednici otimaju jednu po jednu džamiju, gospodin Mustafa Cerić se bavi uređivačkom politikom pojedinih sarajevskih medija; umjesto da suosjeća sa tegobama sve većeg broja sve gladnijih vjernika, on iz svog mercedesa i dodijeljene vile nekadašnjeg komunističkog funkcionera brine kako će napraviti raskošnu desetomilionsku rezidenciju; za antiislamsku aktivnost i genocid nad Bošnjacima gospodin Mustafa Cerić ne veže Miloševićevog ministra i Šešeljevog finansijera Miroslava Miškovića i njegovog bošnjačkog partnera Fahrudina Radončića, već je traži u njihovim bosanskohercegovačkim poslovnim konkurentima; dok u kontaktima sa zapadnim moćnicima ispunjava predodžbe o požetinom muslimanu po standardima Hernija Kisingera, na četvrtini teritorije Bosne i Hercegovine uvodi vjeronauk u vrtiće pokušavajući da sebe instališe i kao vrhovni politički faktor… Institucija reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je žalosna žrtva tragičnog uvjerenja gospodina Mustafe Cerića da se osvajanje pozicije "najvišeg duhovnog i moralnog autoriteta bošnjačkog naroda" završava izborom na ovu časnu funkciju. No, srećom, takva pozicija je neraskidivo vezana za poštivanje tradicija islama u Bosni i Hercegovini i moralni kredibilitet osobe koja je obavlja, a ne za saudijske milione i naslovne stranice Dnevnog avaza.

Boro Kontić, direktor Medtacentra
Dobro jutro Sigmund Frojde

U cijeloj prepisci posebno mi je privuklo pažnju da se kao jedan od argumenata iz kabineta poglavara Islamske zajednice navodi i djelo Sigmunda Frojda (Sigmund Freud). Baš me interesuje da li bi pominjanje opsjednutosti novinara likom i djelom i preporuka Frojda kao mogućeg izvora objašnjenja naumpalo potpisniku u slučaju da nije riječ o ženi, novinaru nego muškarcu? Šta se hoće reći pomenom Sigmunda Frojda? Prosječan poznavalac psihologije navikao je njegov pomen vezivati za seksualnost kao pokretač motivacije. Ovdašnji javni prostor već se navikao da kad nema argumenata u dijalogu sa ženom onda je najdjelotvornije poniziti je kao seksualno biće. Ali, ono što je zaista novost jeste da jedna ekskluzivno vjerska ustanova uvažava Frojda kao autoritet u objašnjavanju ljudskih postupaka. Da li time potpisnici reakcije iz kabineta pristaju i na Frojdovo objašnjenje religije?

Mehmed Halilović, zamjenik ombudsmena za medije FBiH

Vrijeme kulta ličnosti je prošlo

Aktuelna "prepiska" Kabineta reisul-uleme sa Oslobođenjem, sa učestalošću koja je svakodnevna i najblaže rečeno neuobičajena, otkriva koliko su u ovoj zemlji javne ličnosti, uključujući i vjerske vođe, i danas nespremne da se suoče sa sudom javnosti koji im nije po volji i koliko su sebe i svoju poziciju u stanju da poistovijete sa narodom, vjerom i institucijom. Slati reagovanje na novinski komentar, uz to ga slati i drugim novinama a ne samo novini u kojoj je autorski prilog objavljen (!), upravo govori o toj nespremnosti i o neuvažavanju demokratskih standarda.Ne može nijedna ličnost i nijedna institucija u demokratskom i sekularnom društvu zahtijevati i dobiti "bianco zaštitu" unaprijed od svake vrste kritika i iznošenja drugačijih mišljenja. Niko takvu privilegiju ne može tražiti i ne treba dobiti. Pogotovo ako je riječ o drugačijim mišljenjima. Kuda bi nas to odvelo ako bismo ponovo tražili da se ispituje "istinitost mišljenja"?! Vrijeme kulta ličnosti i "ministarstava istine" je konačno prošlost i na ovim prostorima.Nijedna ličnost i nijedna institucija ne može biti zaštićena čak i od kritika koje eventualno mogu biti zasnovane na netačnim činjenicama jer u takvim slučajevima, osim suda javnosti, postoje i državni sudovi. I mogućnost da se traži i dobije zaštita dostojanstva i ugleda ličnosti u redovnom postupku koji je na, raspolaganju svima, pod jednakim uslovima, pa i javnim ličnostima. Ako neko misli da javne ličnosti imaju više prava, jako se vara. Imaju manje, jer se od njih traži i podrazumijeva se da imaju veći stepen tolerancije spram kritika njihova javnog djelovanja u poređenju sa običnim građanima.Ugled i poštovanje "najvažnije duhovne i moralne institucije koju cijeni i poštuje cijeli svijet" neće biti poljuljan i srušen javnim kritikama već samo dobrim ili lošim njenim postupanjem i djelovanjem.I, konačno, neosnovano je i nemoralno, čak skandalozno, optuživati Oslobođenje za "islamofobičnost", dodajući u reagovanju da to nije "ništa drugo nego nastavak genocidne politike koja je nastojala bosanskohercegovačke muslimane zbrisati sa zemlje", uz to još prizivajući u pomoć i Frojda (!).

Asim Metiljević, urednik Slobodne Bosne
Sekularna država, ali ne društvo

Reis Cerić je u nekoliko navrata iznio platformu svog viđenja BiH i položaja Islamske zajednice u takvoj BiH. On je rekao da se zalaže za sekularnu državu, ali da društvo ne može biti sekularno. Time je on zapravo izišao iz obima vjerskog djelovanja i pokazao jasnu ambiciju kako se ima namjeru baviti političkim a ne samo vjerskim pitanjima. Kad je već tako, reis Cerić ni po čemu ne može biti izuzet od javne kritike niti za sebe može tražiti neki poseban status. Podržavam Oslobođenje u otvaranju ovih ali i drugih ozbiljnih pitanja, a saopštenje kabineta doživljavam kao otvoreni pritisak na slobodu medija.

Srdan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta BiH
Paradigma svemoći

Reisul-ulema se od ustoličenja na ovamo ponaša kao najveći autoritet ne samo u muslimana, nego u Bošnjaka. On nema odnos kojeg bi vjerski lider morao imati u sekularnoj državi, naprotiv, on i dalje nastoji biti i vjerski i politički i ekonomski vrhunaravni autoritet. On je mjera svih stvari, tako da i kritiku koja mu je upućena tumači kao islamofobiju.Nema nam pomoći! Ili ćemo konačno uspostaviti sekularnu BiH, ili ćemo morati trpiti da nam reis vedri i oblači, da odlučuje koja će stranka i koji lider sa bošnjačkim predznakom biti na vlasti, i određivati sve ostale vrijednosti. Reis je definitivno paradigma svemoći i vandemokratskog postupanja i prijetnja evropeizaciji i normalizaciji BiH.

Enver Kazaz, profesor Filozofskog fakulteta
Staljin u reisovom kabinetu

Autoritarni jezik kojim se kabinet reisa Cerića obraća urednici Oslobođenja karakteriše samo totalitarne režime u kojim je jedini dozvoljeni način javnog govora o vođi – oda ili, pak, himna. Institucionalno obraćanje pojedincu jezikom kojim ga se proglašava opasnim elementom značio je u totalitarizmu uvod u potpuno pojedinčevo satiranje, hapšenje i hitno slanje u konclogor. Danas, u uvjetima maksimalne klerikalizacije ovdašnjeg podijeljenog društva i vladavine totalitarnog obrasca nacionalističke ideologije, pogromaški, staljinistički napad reisovog kabineta na Vildanu Selimbegović ne znači ništa drugo do čin derogiranja svih demokratskih principa, uskraćivanje prava na bilo kakav "kritički govor" i u konačnici to daje Staljin uskrsnuo tamo gdje ga nismo očekivali – u reisovom kabinetu. Posljedice takvog čina su stravične. Prva je, u svakom slučaju, iranizacija BiH, što znači da namjesto demokratskog sekularnog reisov kabinet gradi teološko društvo. Druga je potpuno prisvajanje moći i prava na tumačenje svih društvenih fenomena. Jednostvano rečeno, od sada svi trebamo ići reisu i u njegov kabinet da nam se kaže šta trebamo misliti i raditi da ne bismo bili proglašeni islamofobima, neprijateljima nacije, izdajnicima, osobama sa dubokim psihološkim poremećajima, uz prijetnju da će institucije ili organizacije u kojima radimo biti stavljene na crni spisak reisa Cerića i njegovog kabineta. Treća posljedica jeste svođenje Bošnjaka na vjersku skupinu, koju će Kabinet (od sad ga valja uvijek pisati velikim slovom da se slučajno ne uvrijedi) na čelu sa našim voljenim i nadasve cijenjenim, te beskrajno zaslužnim Vođom uvesti u nirvanu ummeta.
Sve suprotno od onog što bi trebao biti, reis Cerić nakon ovog skandala, nije više samo šminker koji se vozi u bezobrazno skupom automobilu, kupuje vilu za sebe i stan za zeta, ishodi dobre poslove za širu i užu familiju, jedno priča u svijetu a drugo u BiH, lobira da bude evropski muiftija, više vremena provodi u avionu nego sa vjernicima po našoj nesretnoj zemlji itd., itd. Ne, on nije više samo onaj nama dobro poznati reis.  On je živi dokaz da je vlast najveći od svih poroka, da je želja za moći bezgranična, da je snaga duha ustuknula pred zovom ovozemaljskog blaga i, konačno, da je jezik brkatog strapa iz Moskve vampirski uskrsnuo u Njegovom Kabinetu.

Borka Rudić, generalna tajnica udruge BH novinari
Licemjerna šutnja intelektualaca

Najsporniji i najopasniji dio u reakciji Kabineta reisul-uleme Islamske zajednice u BiH je pokušaj da se novinske kritike označe kao "islamofobija", odnosno akt usmjeren protiv svih muslimana u BiH. Time se autori kritike i komentara direktno, a možda i ciljano, dovode u opasnost da ih svaki radikalniji pripadnik te vjere zatuče na ulici. Znamo, ne manjka takvih u Sarajevu, što smo praktično mogli vidjeti nedavno u glavnom gradu kada su takođe muslimanski i bošnjački autoriteti sudionike jedne manifestacije označili "neprijateljima islama".  Da se smrzneš! Hladno mi je oko srca i zbog licemjerne šutnje intelektulaca, pojedinih medija, medijskih institucija, organizacija civilnog društva koje hladno prelaze preko napada na novinare i neposlušne medije. Biće, nije im u mandatu reagirati, sve dok njih neko ne označi kao fobiste.

Duška Jurišić, urednica FTV-a
Poziv na linč

Optužbe za islamofobiju i nastavak genocidne politike u reagovanju kabineta reisul-uleme Islamske zajednice u BiH, poziv su na linč Vildane Selimbegović, a vlasnik Oslobođenja pozvan je, zapravo, da je što prije otpusti.
U komentaru Vildane Selimbegović, objavljenom u Oslobođenju 17. novembra, nisam uočila ništa novo, od onog što smo mogli da pročitamo i čujemo u nekim prethodnim komentarima i intervjuima drugih autora. Ipak, postoji jedna zanimljiva koincidencija, koju nastojim protumačiti isključivo tako, kao koincidenciju, a ne "lov na vještice-novo-izabrane urednice". Drugog radnog dana, nakon što sam prihvatila dužnost odgovorne urednice Informativnog programa, iz Kabineta reisul-uieme došlo je pismo, doduše, adresirano na Jasmina Durakovića, ali optužbe su bile na račun Informativnog programa Federalne televizije. U tom pismu od 15. aprila ove godine između ostalog piše: "Jasno nam je zašto Federalna televizija već godinama sotonizira instituciju reisul-uleme, ali nam nije jasno zašto su urednik i voditeljica (imena poznata redakciji) u Dnevniku u 19,30 od 14. aprila izvršili selekciju i tako napasno izbjegli prenijeti sliku susreta premijera Vlade Federacije Nedžada Brankovića i reisul-uleme Mustafe Cerića kao predsjednika Međureligijskog vijeća BiH. Ne očekujući od Vas ni objašnjenje ni ispriku, možete nastaviti širiti islamofobiju kao i do sada i uživati u svojoj mržnji prema islamu i vrijednostima Islamske zajednice u BiH, koja ima snage da preživi i Vašu islamofobiju i Vašu mržnju."Ako je islamofbbija ne prenijeti fotografiju reisul-uleme Mustafe ef. Cerića sa premijerom Brankovićem (FTV je imao fotografiju cijelog Međureligijskog vijeća, a ne samo reisul-uleme sa premijerom), onda oprostite Vildani, jer ne zna šta čini!

Enes Osmančević, asistent na Filozofskom fakultetu u Tuzli
Mustafa protiv Mustafe na štetu novinara

Koliko je antiislamska i anticivilizacijska netrpeljivost dvojice imama, dvojice Mustafa – Cerića i Spahića, svjedoči i posljednji u nizu njihovih međusobnih verbalnih javnih ataka, u kojima po pravilu – strada treća, nedužna strana. Višegodišnje animozitete koji su rezultirali zastojem u komunikaciji – dvojica vjerskih velikodostojnika: hatib džamije Čobanija i profesor Gazi-Husref begove medrese Mustafa ef Spahić i reisul-ulema Islamske zajednice u BiH – Mustafa ef. Cerić, odavno već ne pokušavaju riješiti u krugovima uleme i  Islamske vjerske zajednice. Time i jedan i drugi nesvjesno pokazuju kako malo drže do institucije u koju se zaklinju i koju svaki na svoj način predstavlja. Jer, da je drugačije – drugačija bi bila i njihova polemika. Ovako, i jedan i drugi svojini inatom i preoštrim konstatacijama koje često ne prate argumenti, ostavljaju otužan dojam u javnosti, posebno vođenjem verbalnog rata preko medija, odnosno pod krinkom lažne kritike medija: efendija Spahić zamjera Dnevnom avazu što objavljuje informacije o reisul-ulemi efendiji Mustafi Ceriću, i što mu dozvoljava da u toj novini iznosi svoje stavove. Spahić kritizira Dnevni avaz i Fahrudina Radončića, ali je očito da je krajnji cilj njegove kritike Cerić, kao u onoj narodnoj: "Kćerku kara – snahi prigovara". Sa druge strane efendija Mustafa Cerić posredstvom svog kabineta, zamjera Oslobođenju na objavljenom intervjuu sa efendijom Mustafom Spahićem, ali to ne saopštava decidirano. Umjesto polemike sa efendijom Spahićem, kabinetski pisci su se okomili na glavnu i odgovornu urednicu, sa ambicijom da joj ograniče temeljno ljudsko pravo i profesionalnu obavezu – slobodu mišljenja i izražavanja. Etikecijski potenciraju navodnu "islamofobiju glavne i odgovorne urednice Vildane Selimbegović", ne nudeći pri tome niti jedan jedini dokaz za tako ozbiljnu optužbu. Nedostatak argumenata nadoknađuju dodatnim optužbama, čak i za "nastavak genocidne politike koja je nastojala bosanskohercegovačke muslimane zbrisati sa lica zemlje". (Sic!) Da li ljudi iz kabineta reisul-uleme IZ BiH optužuju urednicu Selimbegović stoje izrazila svoje mišljenje u komentaru, ili zato što je objavila stavove efendije Mustafe Spahića, koji nisu po volji efendiji Mustafi Ceriću? Da li saopštenje kabineta reisul-uleme Mustafe Cerića doprinosi razumijevanju, toleranciji, demokratizaciji javne komunikacije, ili ide u prilog nerazumijevanja, podjela i isključivosti? Zar ne bi bilo jednostavnije da dvojica efendija, dvojica Mustafa, rasprave svoja neslaganja u duhu islamske tolerancije i u okviru Islamske zajednice kojoj obojica pripadaju? Ili će i dalje Mustafa ići protiv Mustafe, a sve na štetu novinara, javnosti, a posebno muslimana…

Muharem Cero, analitičar
Bošnjački usud

Ako je kabinet reisa kritičko preispitivanje vlastitih, u krajnjem dunjalučkih atktivnosti, shvatio kao napad, te na isti odgovorio napadom tada je odgovor bio neprimjeren i u krajnjem, reklo bi se uz prekoračenje nužne odbrane. U sveukupnom bolnom reformiranju društva, svijesti i mentaliteta, kultura dijaloga ukorijenjena u isključivost i nedodirljivost nije niti može biti nametnuti urnek ponašanja, pogotovo ne onih koji imaju misiju promovisanja tolerancije dijaloga i snošljivosti. Poruka otvorenosti za kritiku bi bila dobar znak terapije za ozdravljenje teško bolesnog društva ukorijenjenog u hipokriziju i komitetski mentalitet. Dijalog vođen snagom argumenata a ne argumentima snage jeste jedina terapija, ma kako bolne i teške riječi bile u aktuelnoj polemici vidim dobar znak ozdravljenja. Usud bošnjački.

Žarko Papić, direktor IBHI BiH
Vještica iz Sarajeva i njeni jataci

Dva saopštenja kabineta reisul-uleme, u posljednjih nekoliko dana prvo protiv V. Selimbegović, a drugo protiv Udruženja/Udruge BH Novinari i Linije za pomoć novinarima. Čine se mnogo ozbiljnijom porukom, najavom/objavom rata sekularizmu u BiH, od pukog nekorektnog demantija.Pravi je povod kritički intervju M. Spahića, a V. Selimbegović je zbog svog komentara postala "vještica". Mačistički seksizam Pisca bira ženu za žrtvu, kao u srednjovjekovnom kršćanstvu gdje se otkrivaju i spaljuju vještice, a nema "vještaca". Pri tome sve kvalifikacije V. Selimbegović jesu simbolično spaljivanje, ona je "islamofobkinja", "unosi smutnju i razdor", "nastavak genocidne politike", te "uznemirava muslimane", "izmišlja", "laže", itd.Čitajući ovo, imajući u vidu praksu srednjovjekovnog krišćanstva, presuda je donijeta, vješticu treba spaliti. Ako V. Selimbegović, nakon ovakve presude, napadne neki vehabija braneći "personifikaciju islama i muslimana u BiH i dijaspori", da li će Pisac krivično odgovarati za navođenje na nasilje i "komandnu odgovornost". Druga strana spaljivanja vještice je obogotvorenje "personifikacije islama i muslimana", "simbola jedinstva dina i ummeta, tu-maca islamskih vrijednosti", itd. Ovakvo tumačenje institucije reisul-uleme (koja je do sada bila legalno izborna) ne govori samo o najavljenoj nedodirljivosti čovjeka koji je izabran za reisa već sluti da će njegovi stavovi i mišljenja imati karakter izvršnih naredbi, od toga ko će pisati Ustav BiH do, sve se više bojim, izdavanja spiska nepodobnih. Kao 50-tih godina prošlog vijeka kada se sekretar opštinskog komiteta KP u zaostalim sredinama pitao za sve, a njegova je bila prva i posljednja.

Lično se, kao građanin, izvinjavam V. Selimbegović što se u mom rodnom Sarajevu i u mojoj BiH ovakvo nešto desilo. Mene je stid.

Asim Mujkić, profesor FPN-a
Nedodirljivi autoriteti

Nedopustivo je u današnjem vremenu da se i najbenigniji kritički osvrt s autoritarnih, sveznajućih pozicija – "ko drukčije kaže kleveće i laže" – uporno prokazuje kao "kontrarevolucija", "dovršenje genocidnog projekta", intelektualno izdajništvo ili "islamofobija". Saopštenje Kabineta reisul-uleme nas je neugodno podsjetilo da vrijeme autoritarnog komuniciranja u javnoj sferi ne samo da nije na izmaku već se neprekidno obnavlja na ovim prostorima i na žalost tako odražava sliku naše cjelokupne, suštinski patrijarhalne kulture koja podrazumijeva nedodirljive simbole "našega jedinstva" ili "narodnoga bića", bilo da je riječ o drugu Starom, Babi, Dedi ili nekom drugom očinskom autoritetu pod čijim skutima ćemo u svojoj kolektivističkoj zbijenosti pronaći utjehu sigurnosti. To samo svjedoči o našoj ukupnoj političkoj nezrelosti i nedoraslosti da odgovorno vodimo javnu raspravu po bilo kojem javnom problemu. Zaklanjati se iza nedodirljivih autoriteta – bilo da je riječ o ličnostima ili doktrinama – odbijanje učestvovanja u argumentiranoj raspravi osobito s pozicija moći znači samo jedno: nepoštivanje Drugog kao razumnog bića. U tom kontekstu Oslobođenje, kao jedan od posljednjih svjetionika slobodne riječi kod nas, ima moju podršku kao jedan od rijetkih medija koji daje prostor za ove disonantne i drugačije glasove, glasove koji govore da možemo kao zajednica i bolje i drukčije, glasove koje nijedno kabinetsko saopćenje neće moći utišati.

Ivan Lovrenović, književnik
Ideološki malj

Što je moglo navesti kabinet reisul-uleme Cerića i redakciju Dnevnoga avaza da, odlično usredsređenim reakcijama i vidno ujednačenim rukopisom, povedu ovako bespoštednu hajku na profesora Spahića, Oslobođenje i njegovu urednicu? Doista, zastrašujuće su optužbe i inkriminirajuće generalizacije koje se mogu čitati u tim reakcijama: "nastavak genocidne politike", nanošenje "moralne i materijalne štete Islamskoj zajednici u BiH, tj. bosanskim muslimanima", "islamofobična uređivačka politika", "antimuslimanska propaganda" "nastojanje da se obezglavi Islamska zajednica" itd. Da u njima ima ma i zrnce istine, reisovi i Avazovi optuženici bi se mogli pozdraviti sa svojim profesionalnim karijerama i građanskim životima. Naravno, istine tu nema, to dobro znaju i autori ovih bjesomučnih optužaba, pa upravo zato i pribjegavaju tehnici proizvođenja "buke i bijesa", koja u javnosti treba da zamijeni istinu i posluži kao ideološki malj za ušutkivanje kritike, za odstrel optuženika. Ništa novo pod suncem: tom tehnikom, u moderno doba poznatom pod šifrom Orvvell, služile su se uvijek autoritarne, nedemokratske, zatvorene institucije alergične na kritiku, pogotovo kada je ona razložna, sadržajna, argumentirana, a naročito još ako je insajderska, kao u slučaju profesora Spahića.

Duboko je uznemirujuće što se ovom ubilački manipulativnom tehnikom služi medijska kuća i vjerska institucija, ali to je već pitanje koje zadire u našu opću društvenu patologiju, i, nažalost, ne treba imati nikakvih iluzija da ćemo brzo dočekati promjenu toga stanja: šutnja i prilagodljivost najjače su naše društvene vrline.

Mensur Osmović, glavni i odgovorni urednik Sana
Neka se reis Cerić čuva onih koji ga kao brane

Ako je po instituciji reisul-uleme, ja sam u pravu, a ako je po Mustafi Ceriću onda sam u dubokoj zabludi što mislim da je dobar i čestit čovjek, dobar sin, otac, brat, prijatelj, vrijedan i pošten radnik… automatski dobar musliman. Izgleda daje Mustafa Cerić, koji se nalazi na položaju reisul-uleme, uzeo sebi za pravo da određuje ko je dobar, a ko nije dobar musliman. S obzirom da je u dobre svrstao i Senada Šahinpašića Šaju koji se Allahom kune da će naći crnca koji će silovati kćerku policajca, meni tu nije mjesto i sjajno se osjećam.
Dobro se osjećam i zbog toga što razlikujem instituciju reisul-uleme od lika i djela onog ko je obavlja. Jer, ono što hoće reisululema neće Mustafa Cerić, može i obratno.Nakon što je Oslobođenje javno uputilo nekoliko kritika na njegov račun, Mustafa Cerić je hitro preko kabineta reisul-uleme uređivačku politiku tog lista proglasio islamofobičnom i time poručio daje nedodirljiv, napadno naglašavajući daje "simbol jedinstva dina i ummeta, legalno izabrani duhovni autoritet, tumač islamskih vrijednosti". Zašto bi islamofobija bila nekoliko kritika i javno postavljenih pitanja Mustafi Ceriću koji obavlja dužnost reisul-uleme, a koja se tiču isključivo ovozemaljskih tema?
Ko god je prošao pored Careve džamije, vidio je istu sliku – ispred parkiran najnoviji tip "mercedesa" crne boje, a preko puta, na mostu, čuči nana s ispruženom rukom. "Mercedes" je reisov, a prazna ispružena ruka je nanina. Baš me zanima da li je Mustafa Cerić koji obavija dužnost reisul-uleme ikada primijetio tu nanu.Nema reis Mustafa Cerić nikakvo pravo da se srdi, proklinje i proglašava neprijateljima muslimana ni Oslobođenje ni one koji javno kažu šta misle o nekim njegovim potezima. Neka se on čuva onih koji ga kao brane. Takvi se, a on najbolje zna njihova imena i prezimena, zaklanjaju iza njega i stalno se kunu u Allaha samo da bi mogli lakše varati, krasti, otimati… Stvarno, zašto je reis Mustafa Cerić pristao na njih i njihovo tapšanje? Nije valjda zbog ovozemaljskih uživancija?

Emir Habul, novinar BHR1
Artiljerija ideoloških diskvalifikacija

Nije baš uobičajeno da jedan novinski komentar izazove tako oštru reakciju. Upadljivo je daje reakcija kabineta reisul-uleme na intervju teologa Mustafe Spahića, koji je bio mnogo direkniji i kritičniji prema IZ, bila sasvim blaga (zapravo ništa nije demantirano), za razliku od saopštenja koji se odnosio na komentar V. Selimbegović, koja je očigledno bila potaknuta stavovima iz intervjua.
Po mom ukusu, saopštenje kabineta, po jeziku, stilu i sadržini ispod je nivoa jedne značajne institucije. Šta znači pozivanje na Frojda kao argument u polemici na adresu urednice? A onda cijela artiljerija ideoloških diskvalifikacija; "… širenje islamofobije i uznemiravanje muslimana", kvalifikacije da se unosi "smutnja i razdor", pa sve do optužbe da takvo pisanje nije ništa drugo "nego nastavak genocidne politike drugim sredstvima" itd.  Demokratska je tekovina da institucije i javne ličnosti ne polemišu sa mišljenjima, a dužni su otrpiti i veći stepen kritike u odnosu na obične građane. To je cijena javne funkcije. Ako se pređe granica postoji uostalom Zakon o kleveti. Bojim se da se ovako žestokom reakcijom, nastoji izgraditi grudobran nedodirljivosti, preduprijediti kritika, polaganje računa javnosti ili sljedbenicima. Zaklon od javne kritike izvor je nekontrolisane moći, koja ne koristi ni društvu ni institucijama. Nema ništa opasnije od pozicije da IZ – ili institucija reisa – bude faktor snažnog uticaja na javnoj sceni, a da ostane neododirljiva na kritike i propitivanja.

Ugo Vlaisavljević, profesor Filozofskog fakulteta
Pogriješilo je i Oslobođenje

Mislim da ova razmjena oštrih kritika na relaciji Oslobođenje – Kabinet reisul-uleme može poslužiti iznošenju nekih važnih razloga dubokog nemira koji vlada lokalnom političkom scenom. Religija, usprkos tolikim godinama demokratske tranzicije, ne nalazi svoje pravo mjesto u javnom prostoru. Usprkos svom postkomunističkom oslobađanju, religija ipak ne bi trebala biti sasvim izvučena u javni prostor i rasprostirati se jednako toliko koliko i civilno društvo. Čak i da su svi građani na nekom državno-administrativnom teritoriju njeni vjernici. Vjerski život ne može nikada biti isto što i javni život građana. I za vjerske institucije je veoma važno da se civilno društvo i vjerski život razdvoje ili, ako hoćete, pregrade. Kao što je pokazao skandal sa Queer festivalom, njihov moral čak ne smije biti isti. U protivnom se briše razlika između svetog i profanog, što je pogubno za vjeru. A to znači da postoji nešto kao unutarnji život eklezijastičke moći u koji se ne može upadati i o njemu razglabati čak i u ime najviših demokratskih ciljeva. Vjerska institucija ima pravo da u civilnom društvu participira održavajući svoj tradicionalni hijerarhijski poredak koji se nevjeruj učim demokratima može činiti despotskim.  Zato "građanske novine", poput Oslobođenja, ne treba da se bave "unutarnjim" vjerskim životom bilo koje skupine – a to su činile godinama prenoseći reisove hutbe. Neki poglavar se može kritizirati u svojim političkim nastupima i u kršenju građanskog morala, ali ne i odmjeravanjem njegovog ponašanja prema vjerskim načelima i moralu. To moraju činiti vjernici na svojim skupovima i u svojim novinama. Urednica Selimbegović kritizira reisa Cerića kao da je glavni akter civilnog društva i politički voda, što on svakako hoće da bude, a Kabinet odgovara potpuno prihvaćajući takav tip "sekularne" argumentacije, pozivanjem na Freuda i na politički sveto: pobijeni Bošnjački narod. Skrnavljenje svetog tu nije bogohuljenje, ne bar na prvom mjestu, nego je vrijeđanje žrtava (dakle, bliže je Silajdžićevom političkom stavu). Nešto tu u načelu sa obje strane nije uredu. Zamislite idealnog reisa po ukusu "građanske kritike": on bi postao glavni akter civilnog, a time i političkog društva, a to nikako ne bi smio biti.

Nedžad Latić, publicista
Zar da Spahić širi islamofobiju?

Kao pripadnik Islamske zajednice veoma sam ražalošćen sadržajem Saopštenja iz kabineta reisul-uleme na jedan intervju Mustafe ef. Spahića. Vjerujem daje Rijaset IZ-e imao i razloga i načina putem svojih javnih glasila polemizirati sa Spahićem, i eventualno osporiti poprilično oštre kritičke stavove iznesene na rad reisul-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, odnosno aktualnih rukovodilaca (muftija) IZ-e. Ali, osuda da je medij (Oslobođenje) u kojem je Spahić govorio islamofobičan i genocidan, je neprimjerena i kotraproduktivna. Zar da Spahić širi islamofobiju, ili da Oslobođenje ima ikakav prizvuk genocidnosti?! Tako olahka upotreba riječi islamofobije i genocida od strane najvišeg organa IZ-e je neodgovoran čin jer relativizira smisao dva najteža problema s kojim se bosanski muslimani nose u duhovnom i egzistencijalnom smislu!
Nadam se da će umni i odgovorni ljudi u Saboru IZ-e, naći načina da u duhu Ustava IZ-e i apsolutnih vjerskih sloboda, konačno problematiziraju način javnog predstavljanja islama, muslimana i same IZ-e.         (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku