Kliker.info

Intrigantan podatak: svjetske berze nisu pokazale ali baš nikakav interes za sukob koji je oko Nagorno Karabaha izbio u nedjelju rano ujutro između Armenije i Azerbajdžana. Azijske i europske su bile vrlo mirne.

Sukob se u međuvremenu zaoštrio i prijeti daljnjom eskalacijom, broj poginulih vojnika se penje preko 30, ali podaci nisu precizni kao ni za civile: sukobljene strane već barataju stotina mrtvih na drugoj strani.

Na terenu je situacija kolebljiva pa su neki dijelovi Nagorno Karabaha pali u azerbajdžanske ruke, a zatim su ih navodno vratili. Međunarodna zajednica poziva na prekid vatre, Iran se nudi kao posrednik, a Turska daje punu podršku Azerbajdžanu i dolijeva ulje na vatru. Kako to već predsjednik Recep Tayyip Erdoğan voli.

Kršćani i šijiti

Rusija je ovu kavkasku regiju anektirala 1813. godine, a zatim Sovjetski Savez inkorporira Nagorno Karabah u Azerbajdžan (saveznu republiku) iako je većinski armenski, dakle kršćanski: Azeri su muslimani, većinom šijiti.

Moskva je to napravila svjesno kako bi spor stalno tinjao što potvrđuje da sklonost ruskog predsjednika Vladimira Putina prema zamrznutim sukobima nije nikakva njegova izmišljotina nego baština SSSR-a. Armenija je neuspješno nastojala vratiti ovu autonomnu oblast u svoje granice da bi već prije raspada SSSR-a, 1988. godine došlo do nemira, a kasnije i rata koji je trajao do 1994. godine. Završen je primirjem. ali Armenija je bila pobjednicom te je zadržala i Nagorno Karabah i dijelove azerbajdžanskog ozemlja. I od tada se problem pokušava riješiti pregovorima, neuspješno. Rezolucija UN-a 62/243 definira Nagorno Karabah okupiranim teritorijem Azerbajdžana. Vlada u Bakuu je proteklih godina iskoristila dobar dio prihoda od nafte i plina za naoružavanje. I bila otvoreno najavila da će vratiti oduzete teritorije.

 

Ostaje nejasnim tko je odgovoran za eskalaciju sukoba, ali je indikativna izjava televizijska izjava azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva: “Armenija je okupator i ta okupacija mora prestati i prestat će”. Odlučno i čini se beskompromisno. S druge strane je armenski premijer Nikol Pašinjan, prvi koji nije iz Nagorno Karabaha što ga izlaže velikom pritisku. Što sve indicira da su strane odlučile lišiti se svih ograničenja. Indikativno je da Pašinjan ne govori o prekidu vatre nego samo o nužnosti da se onemogući Tursku da se ne može uključiti u sukob.

Uloga Mehriban Alijeve

U Azerbajdžanu traje sukob dvaju klanova u vladi, a jedan od njih podržava Mehriban, predsjednikova supruga. Nema boljeg rješenja za unutarnje krize od rata, tako je djelovao Slobodan Milošević pa i Sadam Husein.

 

Armenija vidi da je Turska izuzetno zaokupljena ratom u Libiji i Siriji te sporovima u Istočnom Mediteranu te se Erevan možda ponadao da neće imati vremena i snage za reakciju.

Olesja Vartanian, analitičarka za Kavkaz u Međunarodnoj kriznoj skupini (ICG), na Twitteru je objavila kako je riječ o dobro pripremljenom napadu i dodala kako je niz događaja signalizirao da će do sukoba doći. “Svi su to vidjeli i tjednima nisu ništa učinili”, napisala je.

Teška pozicija Rusije

Armenija je članica Organizacije kolektivnog sigurnosnog ugovora (CSTO) koji okuplja dio zemalja bivšeg SSSR-a, Kazahstan, Kirgistan, Tađikistan, Uzbekistan i Rusiju. I mogla bi se pozvati na rusku zaštitu. Moskva u Armeniji ima i vojnu bazu.

Otvoreni ulazak Turske u sukob bio bi prijetnja NATO-u i dodatno otvorio pitanje djelovanje Turske kao članice (kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao da je “NATO pretrpio moždanu smrt” mislio je upravo na turske vojne aktivnosti po Siriji). Zbog toga je Rusija u vrlo izazovnoj situaciji.

 

Moskva je nastojala graditi dobre odnose s obje zemlje nastojeći sačuvati tržište za svoje oružje. S druge strane, cjevovodi koji bi trebali uskoro prebacivati kaspijski, primarno azerski plin u Europu – na tom se plinu bazira Transjadranski plinovod –  izravna su prijetnja ruskim trgovinskim interesima. A tu je i postojeći naftovod Baku-Ceyhan (u Turskoj).

No, Rusija je racionalna sila koja se ne bi upustila u provociranje sukoba koji bi se mogao preliti na njezin dio Kavkaza te izazvati bitno ozbiljnije probleme. EU može djelovati samo mekom silom, a SAD Donalda Trumpa sada interesiraju samo izbori. I te su okolnosti mogle iskoristiti obje strane. Problem će nastati ako se sukob otme kontroli.

 

Tada bi nastala nova kriza na osjetljivom teritoriju, Sirija nije daleko, uključio bi se Iran i otvorio bi se prostor brojnim nedržavnim skupinama, teroristima iz Islamske države i al-Qa’ide. U takvom razvoju situacije financijska tržišta više ne bi bila nezainteresirana. A samo nam to treba u situaciju kad se s velikom zebnjom iščekuju rezultati američkih izbora, Brexit te oporavak globalne ekonomije od javnozdravstvene krize.