Propust pukovnika Gadafija : Da je kupio francuske avione rata u Libiji ne bi bilo
Od samog početka bilo je jasno da je revolt u Libiji drugačiji u odnosu na ono što se dešavalo u Egiptu ili Tunisu. Zapad je brzo reagovao na Gadafijevu primjenu sile. Šta je razlog tome? Nafta?Zapad, prije svega Francuska, iznenađujuće su se brzo javili za riječ poslije početka pobune u Libiji. Kada je došlo do nemira u Tunisu, Francuska se sasvim drugačije ponašala – u prvom trenutku nuđena je čak pomoć predsjedniku Ben Aliju.U slučaju Libije Francuska je bila najglasnija i kao prva evropska zemlja priznala pobunjenike. Vjerovatno je trebalo popraviti ono što je pogrešno učinjeno u Tunisu. Ali, da li je stav Francuske bio samo politički motivisan, ili su tu i ekonomski razlozi igrali određenu ulogu? Stručnjak za Libiju Alfred Hakensberger smatra, kako prenosi njemački radio, da je upravo to slučaj:
„Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio je prilično ljut. Primio je Gadafija uz veliku pompu, sklopljeni su privredni ugovori, ali je od nekih – na primjer o isporuci vojnih aviona – Gadafi odustao. Avione je isporučio u Rusiji“.Ekonomski interesi mogu biti razlog što se Rusija uzdržala u Savjetu bezbjednosti prilikom usvajanja rezolucije o Libiji – ruska državna firma za izvoz oružja sklopila je proteklih godina ugovore o isporuci oružja u vrijednosti od dvije milijarde dolara. Riječ je o tenkovima, borbenim i vojnim trenažnim avionima. Luis Martinez, direktor Centra za međunarodna istraživanja u Parizu objašnjava ruski stav rečima da „Rusija strahuje da će izgubiti glavnog kupca oružja i da će biti doveden u pitanje projekat Gazproma. Za Moskvu je Libija kao mali Irak – kupuje mnogo oružja i ima iste interese“.
Međutim, za Rusiju je u pitanju više od poslova sa oružjem. Gazprom je 2007. godine dobio licencu od italijanskog državnog koncerna ENI za eksploataciju nafte u libijskoj pustinji. ENI je strana kompanija koja ima najveće poslove u Libiji i prije pobune obezbjeđivala je četvrtinu ukupne dnevne proizvodnje od milion 600 hiljada barela.ENI je 2007.godine sa libijskom vladom zaključila ugovor od 28 milijardi dolara i platila kao bonus još milijardu kako bi obezbjedila koncesije za naftu do 2042. godine. Luis Martinez ne ume da objasni zašto Italija učestvuje u intervenciji NATO i kaže: „Tim pitanjem dugo će se baviti historičari. Šta se, zapravo, dogodilo? U Italiji je 2008. godine naveliko slavljeno potpisivanje ugovora o italijansko-libijskom prijateljstvu u Rimu, a sada su italijanske vojne baze stavljene na raspolaganje NATO za napade na Libiju“.Razlog mogu biti nepovoljni uslovi za koncesiju za eksploataciju nafte koje su Libijci nametnuli ENI-ju i drugim stranim kompanijama. Wall Street Journal pisao je u aprilu ove godine da su se zapadne naftne kompanije već pre izbijanja pobune oprostile od Libije.
Pri tom je poslije ukidanja sankcija 2003. godine došlo do prave trke u obezbjeđivanju koncesija. Interesovanje je bilo tako veliko da je državna firma „Nacionalna naftna korporacija“ mogla da uspostavi strog sistem poznat kao EPSA-4. Ukratko, Libijci uzimaju 90 procenata zarade, iako naftne kompanije moraju da plate milione za takse, dozvole za istraživanje nafte. Deo proizvodnje koji mogu da zadrže, 11 procenata, je u tim okolnostima skroman.Lakši pristup nafti uz povoljnije uslove pravi je razlog rata u Libiji, smatraju mnogi posmatrači. To mišljenje dijeli i Alfred Hakensberger: „Članice NATO to ne rade tek onako, da bi uspostavile demokratiju u Libiji. Riječ je o interesima, izvorima nafte, uticaju i moći. Veliki dobitnik bit će vjerovatno Katar koji je pružio bezuslovnu pomoć pobunjenicima. A kako su pobunjenici rekli – ko im pomaže, na njega će se misliti prilikom sklapanja novih ugovora (o eksploataciji nafte)“.
U sukobu Gadafijevih snaga i pobunjenika u pitanju je kontrola nad lukama i rafinerijama. Ko njih kontroliše, ima moć. Za koncerne i njihove zemlje riskantno je da se i dalje oslanjaju na Gadafija, jer većinu luka i rafinerija na istoku Libije kontrolišu pobunjenici.Ali, ni njihove izjave nisu nikakva garancija, kaže opozicioni političar Esanusi Bsiekiri:„Svaka obaveza Prelaznog savjeta može biti samo privremenog karaktera, jer je i Savjet prelazni. To se posebno odnosi na naftu, pošto tu situacija još nije sređena“.Ma kako pobunjenici ubuduće dijelili naftu, od pravedne raspodjele prihoda zavisi uveliko demokratija u Libiji. Ukoliko neki dijelovi zemlje budu zanemarivani, kao pod Gadafijem, moglo bi ponovo da dođe do nasilja. (Kliker.info-DW)
Komentari