Kliker.info

U prekarnom ambijentu povijesnog postojanja diletanti su u svoje ruke preuzeli uredovanje institucijama znanja u bosanskohercegovačkoj državi. Negdje rade u duhu genocidne tvorevine, a negdje iz duha neznanja! Oba procesa su antibosanska. Čemu se možemo nadati? Da li možemo iznjedriti znanstvena objašnjenja koja bi nam pomogla da se orijentiramo u nečastivom mutljagu kad poluobrazovani đilkoši zauzimaju javnu sferu, diktiraju univerzitetske kurikulume i razaraju duh i tijelo univerziteta? Ko sve danas ne može biti “kantonalni ministar obrazovanja, nauke i sličnih stvari”?

Piše : Prof. dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Postoje u današnjoj Bosni dva stravična sistema koja su nametnuta užasom domaće etnopolitike i internacionalnog cinizma. Riječ je o političkom sistemu koji je nametnut Anexom IV i obrazovnom sistemu koji je uveo sramnu formu “dvije škole pod jednim krovom” i ozbiljno doveo u pitanje obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Posebno je važno podsjetiti na činjenicu da je obrazovanje srce etnopolitika na ovim prostorima već dva stoljeća.

Ono danas nastavlja stare intencije s ciljem da stvori poželjnu povijest i u njoj “našeg čovjeka” koji će biti samosvjestan i definitivno zaokružen u svome identitetu. Vjerovatno danas u Evropi ne postoji pogubniji sistem obrazovanja nego što je u dijelu Bosne i Hercegovine gdje bošnjačka i hrvatska djeca “ne mogu” ići zajedno u škole. Stravičan primjer segregacije, diskriminacije i dijelenja djece po etničko-religijskoj osnovi. Dvije škole pod jednim krovom ispunjavaju segregacijske i profašističke namjere pojedinih etnopolitika podržanih religijskim fundamentalistima – nema spajanja s “drugima” jer bi se mogla uprljati naša čistoća i izgubiti identitet, kazuju.

Danas nas pokušavaju pretvoriti u brojčane činjenice i sabiti u tabele, statistički tabelarizirati naše živote i pripraviti ih za udar biopolitike, učiniti transparentnim, vidljivim, prilagođenim, proračunljivim, napraviti od nas bezlične individue koje ispunjavaju psihometrijske i sociometrijske testove, pripremiti nas za rad u kapitalističkom “pogonu”, uzeti sve od nas kao ljudi i napraviti nas konzumerskim životinjama umjesto političkim bićima.

Naš univerzitetski sistem obrazovanja sveden je na niske grane, na “kantonalni” svjetonazor, na “nauku” koja odgovara lokalnim sujetama malograđanskog establishmenta. Ta “nauka” služi tajkunima da se okite zvanjima – uz “imanja“ – i da steknu nedostižni a tako željeni društveni ugled. Vlasti su na univerzitet ugurale svoje poslušnike, omogućile poluborazovanim inspektorima i ljudima koji nemaju predstavu šta jeste univerzitet u jednom društvu da odlučuju o sudbini obrazovanja na najavišoj razini.

Ovakva mizernost nije zadesila Univerzitet u Sarajevu od njegovog osnivanja. Danas bi mogli reći da je bosanski sistem obrazovanja potkopan neinteligentnim reformama i diletantima-ministrima, koji su ih predvodili sa svojim neobrazovanim savjetnicima (-cama) na vikend-savjetovanjima po jadranskim destinacijama. Kapacitet ministara koji se brinu o obrazovanju pokazuje (površno) razumijevanje mjesta i uloge obrazovanja u našem društvenom i državnom razvoju. To je najporaznija tačka naše političke svijesti (nepostojeće bosanske političke svijesti) koja nije svjesna važnosti obrazovanja za jedno društvo kakvo je bosansko – postsocijalističko-tranzicijsko i  postgenocidno-traumatizirano.

Time se društvo prepušta proizvoljnostima, hirovima pojedinaca, stranim uticajima i njihovim moćima oblikovanja društvenih tokova – putem instaliranja univerziteta sumnjivog porijekla i brojnih medija. Stranački podobni ministri ne mogu pratiti zahtjeve vremena i nužno poštovati očuvanje znanja od osnovnih škola do univerziteta. Oni su vođeni stranačkim, parohijalnim ili kantonalnim “kriterijima” znanja i rada znanosti – to znači da se radi o provincijalizaciji bosanske znanosti.

Iz sistema obrazovanja nestalo je “obrazovanje za znanje”, potisnuto je ustranu, a sve je podređeno organiziranim skupinama partijskih i sindikalnih kreatura koje zapošljavaju svoje odane kadrove bez ikakvog konkursa, neobrazovanim i nekultiviranima diletantima, inspektorima koji samovoljno propisuju sadržaje obrazovanja, prekoračuju ovlasti i discipliniraju profesore koji kritički govore o njihovim mentorima iz politike, birokratskim procedurama koje gase kompetitivni duh, pravilima polaganja ispita, rokovima, konstruiranim procesima razjedinjavanja profesora i studenata, kloniranim umovima, sumnjivim “zviždačima”, diplomama bez težine, “profesorima” koji su u pedesetim pristupili Univerzitetu i počeli da se bave “naukom”, dok genocidni entitet negira jedan  cijeli narod u obrazovnom sistemu…

Totalitarizam, nažalost, dovodi do propasti strukturu društva i prijeti da postane fašistički društveni okvir apsolutne hegemonije nad cjelinom državnog sistema. Kad država postane partijska ona se onda sama iznutra urušava, jer ne posjeduje kvalitetnu strukturu održanja kojom se prevazilazi nepotizam i korumpirana svijest.

Autonomija univerziteta je jedan od puteva za ozdravljenje sistema visokog obrazovanja. Ona je zahtjev i osnova na kojoj se gradi univerzitet. Ona podrazumijeva slobodno istraživanje i kvalitetno prenošenje znanja. Bez slobode u oblikovanju (proizvodnji) znanja i prenosu znanja do onih koji traže znanje obrazovni sistem postaje dogmatska radionica koja služi nekim drugim svrhama suprotnim od onih za koje se u svojim deklaracijama i svečanim izjavama zalažemo.

Sramno svođenje Sarajeva na kasabu po mjeri primitivaca i kerovođa rezultiraće uništenjem univerzitetskog sistema koji se gradio više od pedeset godina. Moramo upozoriti na najbolniju opasnost koja se nadvija nad nama: to je kraj Bosne kao nezavisne države! Čemu se mogu nadati djeca koja dolaze u sistem prostaka i neznalica koji služe nevidljivim gospodarima. Šta je s djecom u genocidnom entitetu dok im ne priznaju postojanje kroz bosanski jezik?

Pred nama je na djelu epohalan proces u kojem se ne snalazimo. To je proces obezvrjeđivanja kvalificiranosti i stručnosti, erodiranja znanja i istraživanja, obrazovanosti i znanstvenosti, te ponižavanja mladih i obrazovanih ljudi. Tokom dvadesetak godina odvija se  potčinjavanje sistema bahatim političkim pajcima na sve strane, dok raste nesnošljiva prekarnost, dezorijentiranost i vježbanje strogoće na profesorima univerziteta koji se doživljavaju kao smetnja ideološkim projektima zaglupljivanja građana.

Svemoć žreca “pravog znanja” i “upravljanja sistemima” uništava svako pitanje o znanju. Zato su otvorene hajke protiv ljudi koji imaju kritičko i drugačije mišljenje; odmah su  pripremljene “igranke” za neistomišljenike, do ludila je dovedeno obmanjivanje javnosti poluistinama, nepoštivanje reda i znanja, dijeljenje znanja na ”svjetovno” i “vjersko”, nepovjerenje u demokratiju i njezine mehanizme, sanjarija o nepovratnoj prošlosti, antimodernizam. U ahistorijskom ambijentu pleme istrajava u mazohističkom samoporicanju, neznajući da je um (mišljenje) osnov slobode.

Univerzitet je postao predmet stranačkog potčinjavanja ili, tačnije rečeno, ljudi koji preko političkih stranaka pokušavaju pripremiti vlastito pozicioniranje. Onoga časa kada su poluobrazovani malograđanski poslušnici počeli da drže govore rektorima ili kada su portiri počeli da daju objašnjenja profesorima krenula su kola nizbrdo.

Obrazovanje i nauka su svedeni na razinu komunalnog preduzeća kojim upravalja nadobudni inspektor s dvije-tri pravne procedure kao da je znanost i obrazovanje proizvodnja mesnih narezaka, rezanaca, šarafa i burgija u nekoj alatnici. Otkud je došlo ovo stanje? Kako je moguće da polupismeni snobovi krstare javnim prostorom i pripremaju sunovrat univerziteta kao bosanske kuće znanja? Kako je moguće da političke stranke vode politiku znanosti, a ne znanstvenici? Koji su to ljudi? Kako je moguće da većina profesora “mudro” šuti i sprema iseljeničke vize?

Kada je osnovan univerzitet u Sarajevu 1960-ih to je bio jedan od najvažnijih događaja u povijesti Bosne i njezinog uzdizanja. Na njemu se gradila razvojna strategija Bosne i njezinih građana. U njemu se trebala osvijestiti bosanska samobitnost i sloboda za generacije koje dolaze i koje će ga s ponosom razvijati u novim formama znanja i  istraživanja.

Danas se pitamo u magnovenju i zatečenosti: ima li ikave veze urušavanje Univerziteta i Nauke s opasnim antibosanskim namjerama koje traju već dvadeset i pet godina otvoreno i neskriveno? Može li Bosna opstati bez kvalitetnog univerziteta? Treba li ovom društvu i ovim ljudima Nauka i Univerzitet? Kako smo postali barbari zarad nekoliko malih interesa sumnjivih likova?

Najsramnija poruka mladim znanstvenim djelatnicima jeste da nauka ovdje ne treba i da je bolje biti političar ili prevarant. Ovo je najpogubniji proces za našu državu. Ni jedan mladi znanstvenik ovdje neće ostati niti će svoju znanstvenu karijeru vezati za kuku-kaza  diletante koje je neko upustio u univerzitetski prostor. Naš znanstveno-tehnološki zaostatak u odnosu na savremeni evropski kontekst odvest će nas u civilizacijski pad i naše društvo će biti pretvoreno u magijsku kasabu u kojoj će carevati mračnjaci sa svojim nehumanim projektima.

Naše živote kontroliraće neobrazovani i bahati “političari”, oni daju smisao našem postojanju, usmjeravaju nas u podaničku svijest i kulturu potčinjenosti. (Stavljamo u navodnike ovu riječ da bi upozorili na zloupotrebu i krivotvorenje njezinog sadržaja.) Njima jednostavno ne trebaju znanstveni i tehnološki dosezi čovječanstva u stvaranju “magijskog svijeta” u kojem Bog služi za opravdavanje njihovih ovosvjetvnih pothvata-promšaja.

Oni nisu spremni preuzeti odgovornost za čovjeka kojem se obraćaju da bi ga koristili za svoje konstrukcije, jer oni znaju samo zloupotrebljavati ljude, religije, nauke, univerzitete. Svijet oko nas počinje da se pojavljuje kao skup mističnih bića i sklop primitivnih sila “dobra” i “zla”, crno-bijeli svijet etničko-religijskih ili “plemenskih” zajednica koje se sukobljavaju oko izvora vode i pašnjaka. Na scenu stupaju gatare s pogledom u fildžan…