hamburger-icon

Kliker.info

Profesor Mate Kapović : Jedino što nije rasprodato jesu zastava i nogometna reprezentacija, a BiH zbog etničkih podjela nema čak ni to u pravom smislu

Profesor Mate Kapović : Jedino što nije rasprodato jesu zastava i nogometna reprezentacija, a BiH zbog etničkih podjela nema čak ni to u pravom smislu

27 Aprila
08:54 2014

MatoK1Profesor i  aktivista. Kritičar neoliberalnog kapitalizma. Javnost ga je upoznala u vrijeme studentskih, a potom i građanskih protesta usmjerenih protiv politike bivše vlasti, a u naučnim krugovima slovi za izvrsnog lingvistu. Mate Kapović (Zagreb, 1981.) profesor je lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.  Jedan je od društveno najangažiranijih intelektualaca na hrvatskoj sceni. Kapović govori o uticaju bosanskohercegovačkih protesta na region , aktivizmu koji je zamijenio sindikate, privatizacijama i onome što je ostalo od nacionalnih ideala nakon četiri vijeka.

Pratili ste dešavanja u vezi protesta u regionu. Mnogi su razočarani slijedom događaja. Jesu li protesti u BiH, Hrvatskoj te i oni podrške u regionu, ali i dijaspori, nešto promijenili?

Kapović: Protestirati se, iz posve praktičnih razloga, svakako ne može unedogled (ljudi imaju svoje živote, moraju raditi, imaju obitelji itd.), niti se može očekivati da će se velike društvene promjene dogoditi preko noći. No, to ne znači da su protesti nevažni i da ništa ne mijenjaju. U BiH su protesti imali više konkretnih posljedica – od smjena kantonalnih vlasti pa do ukidanja “bijelog hljeba” u nekim kantonima. To nije samo po sebi ništa revolucionarno, ali nije ni ništa.

Osim toga, narod je, bar donekle, postao svjestan svoje snage, politika je shvatila (ako je pametna) da im stolice nisu baš tako sigurne kako se to činilo, a etničke podjele su bar donekle zamijenjene socijalnim zahtjevima. Sve u svemu, objektivno, teško da se može reći da se baš ništa nije promijenilo.U konačnici, BiH protesti su utjecali i na susjedne zemlje. Recimo, prilično je očito da su elite u Srbiji i Hrvatskoj bile ozbiljno zabrinute da ne dođe do prelijevanja protesta (što se na kraju, ipak, nije dogodilo). U Hrvatskoj se, nakon 2013. u kojoj su dominirali konzervativni pokreti, zbog protesta u BiH počelo ponovno raspravljati o suštinskim političkim problemima.

Često se pominje u zadnjih nekoliko riječ aktivizam, dok, primjerice, u predstavljanju nekih intelektualaca naglašava se da su aktivisti. Šta je to aktivizam? Ko su aktivisti?

Kapović: To su oni sudionici u javnim raspravama, poput mene, koji se ne zadržavaju samo na analizi i raspravama o pojedinim problemima i događajima, nego i osobno sudjeluju u stvaranju događaja i pokušavaju društvo i sami mijenjati.

Idu li danas aktivisti prije radničkih sindikata, ili su ih u neku ruku zamijenili?

Kapović: U neku ih ruku jesu zamijenili jer današnji “aktivisti” obavljaju poslove (u organizaciji društvenih pokreta, protesta i sl.) koje su prije radili bilo sindikalisti, bilo kadar progresivnih političkih stranaka.Kada se govori o aktivizmu, nerijetko se automatski misli samo na lijevi i liberalni aktivizam. Studentski aktivizam, kada se radi o borbi za javno financirano obrazovanje, blokadama fakulteta i sl. (kao npr. u Hrvatskoj 2009.) je, recimo, primjer lijevog aktivizma, kojeg karakterizira borba za promjene u društvu, ali i zahtjev za temeljitim promjenama čitavog sistema, kaže Kapović.

S druge strane, razni ljudskopravaški NGO-i spadaju najčešće u liberalni aktivizam, kojeg karakterizira borba za poboljšanja određenih stvari u društvu, ali bez radikalnih zahtjeva i bez kritike samog političko-ekonomskog sistema u kojem živimo (kapitalističke parlamentarne demokracije).Postoji i desni aktivizam, iako je nešto rjeđi. Tu kao primjer možemo dati lanjsku inicijativu U ime obitelji u Hrvatskoj, koja je uvelike preuzela način organiziranja liberalnih NGO-a i primijenila to na svoje konzervativne ciljeve.

Kod nas su sindikati puno slabiji i manje militantni nego u nekim drugim zemljama (npr. Grčkoj), no i situacija je različita jer smo mi prošli kroz realsocijalističko razdoblje u kojima je njihova uloga bila dosta specifična i drugačija od one u kapitalističkim zemljama.Osim toga, ex-Jugoslaviju (kao i čitav postsocijalistički istok) karakterizira i odsutnost ozbiljne stranačke radikalne ljevice. Tu je zasad jedina iznimka Slovenija , u kojoj je nedavno formirana perspektivna Inicijativa za demokratski socijalizam i grupacija Udružena ljevica za izbore za EU parlament. U odsutnosti borbenih sindikata i organizirane ljevice, društvena borba onda često spada na leđa nepovezanih i disperziranih aktivista i aktivističkih grupica.

Dosta se bavite privatizacijom društvenog vlasništva. Šta je taj proces donio, a šta odnio?

Kapović: Donijela nam je 90 multimilijunaša u BiH i 280 multimilijunaša u Hrvatskoj, koji su se obogatili na grbači svih nas. Neki su od njih nastavljali upravljati poduzećima koja su uglavnom dobili na lijepe oči, a drugi su ih uništili kako bi pare strpali u džep. Kada se sjetimo da 1990. pravih bogataša nije bilo, ne treba biti genij da bi se shvatilo da dotični “biznismeni” (i političari) nisu do svoje sadašnje imovine došli poštenim radom.

Osim te naše domaće novopečene kapitalističke klase, velik je dio kolača otišao u strano privatno vlasništvo pa smo danas došli u situaciju da su bivše jugoslavenske zemlje realno puno manje samostalne nego što su bile u bivšoj državi, jer su sve što su imale u svom vlasništvu rasprodale, besplatno podijelile ili uništile. To je poprilično komično kada se sjetimo velikih ideala nacionalne neovisnosti i sl. od prije četvrt stoljeća. Jedino što nam je ostalo su zastava i nogometna reprezentacija, a BiH zbog etničkih podjela nema čak ni to u pravom smislu. Ogromna nezaposlenost koju danas imamo je također, među ostalim, posljedica privatizacije.

Zagovarate vraćanje privatnih firmi u društveno vlasništvo. Koliko je realno takvo nešto očekivati?

Kapović: Trenutno nije realno jer nema ozbiljne političke snage koja bi takvo što zagovarala. Ali to zapravo i nije bitno. Ako ne razumijemo kako bi ekonomija i politika mogle drugačije funkcionirati, teško da ćemo moći razumjeti kako one trenutno funkcioniraju. A, osim toga, treba uvijek imati na umu da se društvene promjene katkad događaju vrlo naglo. Recimo, početkom 1980-ih je malo tko predviđao pad berlinskog zida, a još početkom 1960-ih su se, što se danas zaboravlja, i mnogi na Zapadu bojali da bi SSSR-ov političko-ekonomski model mogao u konačnici pobijediti.

Ono u čemu se pak većina današnjih analitičara slaže jest to da nas čeka poprilično neizvjesna budućnost – dovoljno je tu spomenuti recentnu hit-knjigu francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću” o kojoj trenutno svi pričaju – a takvu budućnost treba dočekati spreman. Među ostalim i kroz promišljanje alternativnih sistema na koje društvo može funkcionirati.U konačnici je društveno vlasništvo pitanje demokracije i osnovne socijalne pravde – je li pravednije da npr. banke i velika poduzeća poput telekoma budu u vlasništvu cijeloga društva, svih nas, i da svi od njih profitiramo, ili je pravednije da budu u privatnom vlasništvu i da zarada od njih ide u privatne džepove šačice ljudi?

Da li bi se radnici prema toj imovini  ophodili na isti način kako su to čini nekad kada su bili ipak pod okriljem neke ideologije?

Kapović: Teško da ima išta više ideološko od naivnih ideja o tome da danas živimo u neideološkom društvu. Osim toga, nije se dobro na pamet razbacivati paušalnim tvrdnjama. Bez ikakve želje za nostalgičnim tonovima, spomenut ću da je u bivšoj državi u 1960-ima ekonomija rasla i po 10 posto godišnje, najbrže na svijetu, a da je u 1980-ima, kada je situacija bila najteža, stagnirala.

”U susjednim zemljama, bojim se, postoji pomalo krivo gledanje slučaja Sanadera i drugih primjera hrvatske ‘borbe protiv korupcije’. Žao mi je što vam to moram reći, ali borba protiv korupcije u Hrvatskoj zapravo ne postoji.Prava borba protiv korupcije bi značila ispretumbavanje čitave ekonomske i političke elite u zemlji, a to se ne može očekivati.

Ono što se u stvarnosti dogodilo jest da su nastradale neke sitnije ribe, da su se dogodili kozmetički potezi radi pritiska EU-a, koja oko korupcije ima svoju računicu i da su nastradali i neki krupniji igrači poput [bivšeg hrvatskog premijera Ive] Sanadera ili [bivšeg šefa Hrvatske gospodarske komore Nadana] Vidoševića, koji su stjecajem različitih okolnosti ostali bez svog političkog zaleđa. No, sve je to samo vrh ledene sante”, smatra Kapović.Danas, primjerice, u Hrvatskoj nemamo čak ni stagnaciju, nego pet godina čistog pada. Imamo daleko veću zaduženost i daleko više nezaposlenih nego prije 25 godina, a pritom smo većinu industrije uništili, pa je ekonomska perspektiva daleko lošija nego tada. Jugoslaviju se može opravdano za mnogo šta kritizirati, ali bojim se da usporedbe vrlo često nisu pretjerano laskave za ono što imamo sada, koliko god se to nekima ne sviđalo.

·Možemo li očekivati da će se nekada ipak postaviti pitanje vlasništva i porijekla istog?

Kapović: Od trenutne političke garniture (i na vlasti i u opoziciji) se to ne može očekivati jer bi to značilo da bi, više-manje, morali baciti u zatvore sami sebe i svoje glavne sponzore. No, naša je prvobitna akumulacija još relativno svježa i, unatoč trenutnoj političkoj situaciji, teško bi se moglo ustvrditi da je ekonomska oligarhija potpuno sigurna na svojim pozicijama.

Vidjeli smo u posljednjih par godina više primjera moćnika poput [svrgnutog libijskog predsjednika Muammara] Gaddafija koji su vrlo brzo s najviše stolice pali u blato i bili ubijeni poput pseta. Tako je i s našom kapitalističkom elitom – Todorići bi u Hrvatskoj mogli još stoljećima vladati, no nije u potpunosti isključena ni mogućnosti da će završiti poput Hosnija Mubaraka, Nicolaja Ceausescua, Romanovih ili Marije Antoinette.

Očito je da zemlje regiona imaju problem s korupcijom – od Vardara pa do Triglava je tako. To su pokazali i protesti u Sloveniji. Je li moguće da se svaka od njih pojedinačno suoči sa navedenim problemom bez komšijske saradnje, jer kapital se prosto prelijeva iz jedne u drugu.

Kapović: Problemi s korupcijom nisu nikakva balkanska specifičnost, koliko god se mi u to autorasistički uvjeravali. Dovoljno je pogledati primjer [bivšeg italijanskog premijera Silvija] Berlusconija preko puta Jadrana, a da ne govorimo o SAD-u i njihovom odnosu prema Wall Streetu.Ostanemo li, pak, na području Balkana, dovoljno se prisjetiti afera finske Patrije u Sloveniji i Hrvatskoj ili austrijskog HYPO-a u Hrvatskoj, gdje “fina” poduzeća iz “finih” zemalja ništa nije sprječavalo u davanju mita kada im se to činilo nužno i probitačno.

No, također treba biti svjestan i toga da korupcija na našim prostorima ima i svoje dublje uporište – naime, korupcija uvelike proistječe iz same sistemske logike naših perifernih kapitalističkih ekonomija, gdje se mnogi gospodarski subjekti koruptivno oslanjaju na državu, jer drugačije zapravo ni ne mogu preživjeti (pogotovo na slobodnom evropskom tržištu, kao što je slučaj u Sloveniji i Hrvatskoj).Bezbrojni su primjeri po kojima se vidi da veliki segmenti kapitala na našim prostorima jednostavno ne mogu funkcionirati bez legalnih, polulegalnih, ili posve ilegalnih davanja (i pogodovanja) države. Umjesto naivnog kritiziranja korupcije bez razumijevanja njezinih sistemskih izvorišta, korisnije bi se bilo zapitati – je li nam taj i takav kapital onda uopće potreban?

Saida Mustajbegović (Aljazeera)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Ne praštam nikome
    Ne praštam nikome 05 Juna, 21:52

    Ovom profesoru bi bilo bolje da se i dalje bavi lingvistikom,nega njegovim praznim politikanstvom.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku