Kliker.info

Rezultati parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini bili su uvod u svojevrsnu postizbornu euforiju, ali i u pokušaj operacionalizacije scenarija o kojima je, po svemu sudeći, suglasnost postojala i mnogo prije posljednjega izbornog odmjeravanja.Lider Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, primjerice, posljednjih dvadesetak dana svakodnevno uvjerava javnost kako se na novu vlast ovaj put, za razliku od nekoliko prethodnih, neće dugo čekati i da sve to treba zahvaliti biračima, koji su, potporom nacionalnim strankama, HDZ-u BiH i strančicama oko njega posebice, konačno onemogućili scenarije jednih na štetu drugih, Hrvata ove zemlje prije svega.

Piše : Slavo Kukić (Aljazeera)

Njegov banjolučki politički partner, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata, nastavlja s ulogom “vjetra u leđa” bosanskohercegovačkim Hrvatima – s pričom o hrvatskom nacionalnom televizijskom kanalu i trećoj federalnoj jedinici kao pretpostavkama jednakopravnosti najmalobrojnijeg naroda. Uz dodatak, doduše, da to ne smije (a i ne može) biti na račun i štetu dijela zemlje kojim sam kormilari. Okanite se, hoće reći, Posavine, eto vam Federacija, pa se na njoj namirujte, a u tome sam vam i personalno spreman pomoći – jer je treća federalna jedinica, vjeruje Milorad Dodik, još jedan korak prema cilju kojeg je za bosanskohercegovački entitet Republika Srpska sam razradio.

Ali, poslijeizborna euforija proizvela je i taktičke pogreške, zbog kojih bi dio “pobjedničkog” tima mogao imati i povećanu nesanicu. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović je, prisjetimo se, sa svojim banjolučkim partnerom, onim zbog kojeg na povratak vlastitim domovima i danas čeka preko 200.000 Hrvata, obznanio hrvatsko-srpsku političku osovinu i pozvao ostale da im se pridruže. Većinu ozbiljna svijeta, međutim, nije šokirao sam poziv, nego način na koji je upućen – princip “il’ ste s nama, il’ će, umjesto vas, s nama drugi biti”. Princip, što je još intrigantnije, ne isključuje nikoga, pa ni Stranku demokratske akcije, stvarnog izbornog pobjednika. Jer, principi nove vlasti su u razgovorima Dodik – Čović već dogovoreni, ostalima, uključujući i SDA, preostaje tek da pred njima slegnu ramenima.

Mostarski krak uspostavljene hrvatsko-srpske osovine – a termin “osovina” vlasništvo je lidera HDZ-a BiH – u stanju euforije, i uz svijest, valjda, kako onima na drugoj strani “barikade” pamet i nije najjača osobina, toj taktičkoj pogrešci dodaje još jednu – da u vlast pod svaku cijenu, na račun Žejlka Komšića i njegove Demokratske fronte, pokušava uvesti Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine, stranku čiji je lider Fahrudin Radončić “zakleti neprijatelj” stvarnom izbornom pobjedniku.

Logika ‘tuk na utuk’

Sve to, dakako, nije moglo ostati bez odgovora – po logici, narodski kazano, “tuk na utuk”. Pristati, naime na logiku koju gura dvojac Dodik – Čović, za SDA, a to su u ovoj stranci “pročitali”, znači prihvatiti ulogu inferiornog u koalicijskom društvu. A njoj to, u situaciji kada u građanskom domu državnoga Parlamenta ima zastupnika koliko SNSD i HDZ BiH zajedno, nije ni na kraj pameti. I stoga, od samog početka SDA šalje poruke kako stranke narodnosne orijentacije, ujedno i članice Evropske pučke stranke – među kojima nema SNSD-a, ali su, zato, tamo Partija demokratskog progresa i Srpska demokratska stranka – imaju obveze koje proizlaze iz deklaracije, na koju su potpis stavili nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora. I u kojoj, među inim, piše da će stranke potpisnice učiniti sve kako bi na razini države formirale parlamentarnu većinu.

Vjetar u leđa esdeaovu pariranju hrvatsko-srpskom osovinskom dvojcu došao je s mjesta otkuda se to najmanje očekivalo – od Demokratske fronte. Motiv frontovaca, istina, nije bio “spašavanje” Bakira  Izetbegovića i njegovih. Komšićevce je, naprotiv, na akciju pokrenula želja da se ponudi prijedlog konkretnih mjera za početak procesa reformi u Bosni i Hercegovini. Mimo specijalnog očekivanja, međutim, on se primio na plodno tlo i doveo do dokumenta na kojeg potpis, osim SDA, staviše i partije Saveza za promjene.

Sporazumom su, krajnje pojednostavljeno, na razini države, iz igre izbačeni Dodik i SNSD. Hoće li to pokrenuti i neke procese na razini RS-a? Ne znam. Indikativno bi, međutim, moglo biti upozorenje kojeg je lideru SNSD-a uputio prvi čovjek Demokratskog narodnog saveza. Ne urode li razgovori s SNSD-om plodom, poručio je Marko Pavić, on i njegovi će razgovarati sa Savezom za promjene. A dogodi li se to, eto stabilne protudodikovske većine i u Narodnoj skupštini RS-a.

Mogućih problema je, po zakonu spojenih posuda, svjestan i sam Dodik. I stoga je, bahatije no što to inače čini – ali i krajnje nervozno – reagirao na sarajevski sporazum. Uljuđenost, kojom je pokušao amortizirati štetu, koju “osovini” nanese njegov mostarski partner, preko noći je zamijenio arogancijom, kakva ga je odlikovala i svih prethodnih godina. Sarajevski dokument je, poruči Dodik, sročen s ciljem slabljenja RS-a, jer, u podtekstu mu je, veli, ambicija da se centar odlučivanja za srpski narod pomjeri iz Banje Luke u Sarajevo. A to je, i to samo kako bi se zasjelo u fotelje vlasti, izdajnički cilj partija okupljenih oko Saveza za promjene.

Uvod u ‘dramatičnu nestabilnost’

No, to neće ići. Jer, brana tome je, u kapacitetu predsjednika ovog bh. entiteta, on osobno,  a i troje delegata SNSD-a u Domu naroda državnoga Parlamenta. Potpisom, međutim, na taj dokument, ako je Dodiku vjerovati, u “dramatičnu nestabilnost” se uvodi i čitava država. Potpisani sporazum, na koncu, eliminira sve razloge za sudjelovanje SDA u izvršnoj vlasti RS-a, a spremnost za to je čitavo vrijeme nakon izbora iskazivao, jer u novim okolnostima, pojašnjava sada, to ne bi bilo “u interesu RS-a, njenih građana i srpskog naroda”.

Nervozan je, s druge strane, i Čović, ali i najbliži mu suradnici. Zaludu poruka mu kako se radi o ponudi “koja se ne da odbiti” i kako je sporazum na “liniji onog o čemu” su čelni ljudi SDA već ranije razgovarali s liderom HDZ-a BiH. Zaludu, jer mostarski krak hrvatsko-srpske “osovine”, vjerujući kako će vlast u RS-u formirati njegov osovinski partner, istrajava na tezi da “onaj tko ima vlast u RS-u naš je partner”. I stoga je, dodaje – bez obzira na trikove sarajevskih partija, kojima žele izigrati dogovor da u vlasti budu pobjednici kod Srba, Hrvata i Bošnjaka – “uzalud trošiti vrijeme na druge koalicije”.

Što je, međutim, stvarni Čovićev problem? Problem je, prije svega, da se najnovijim događanjima našao u neplaniranoj i nimalo bezazlenoj situaciji. Da će strukturu vlasti, još konkretnije, činiti potpisnice sarajevsnog sporazuma uopće nije dvojbeno. Poziv da se pridruži je, istina, upućen i njemu samu. Ali, on sam se, kako stvari stoje, zbog toga našao u Tantalovim mukama. Jer, što god da učini – pogriješio je.

Pred Čovićem su, objektivno, dva scenarija. Moguće je, prvo, istrajavati na tezi kako bez SNSD-a nema sporazuma. No, time se riskira još četiri godine izvan vlasti – na državnoj, ali i na federalnoj razini. Jer, pitanje je dana kada će svi ostali, oni koji mu poziv uputiše, izgubiti strpljenje i kada će, pozivnom na Ustav i Izborni zakon, krenuti u konstituiranje vlasti. A u tom bi slučaju problem mogao nastati i unutar partije kojoj je na čelu, jer partijski kadrovi čekaju uhljebljenje, koje, i to isključivo zbog “hirova” lidera, ponovo izmače.

Željko ipak nije Zlatko

Drugi je scenarij pridruživanje potpisnicama sarajevskog dokumenta. No, ni tada mu neće teći med i mlijeko. Pridruživanjem mu, prije svega, radikalno slabi snaga u odnosu na onu koju ima s Dodikom u društvu. Problem je, međutim – možda i značajno veći – kako bi na sve to reagirao njegov banjolučki partner. Jer, tko zna, možda politički dealovi i nisu jedini. I možda mu već danas Dodik priprijećuje kako bi s onima drugima mogao izići vani.

Što god, dakle, Čović odlučio – nalazi se pred problemima. I zato isključiti ne treba ni scenarij da se “osovinci” odluče za političko talasanje, kojim bi ionako naglašenu nestabilnost zemlje dodatno pojačali. Ne vjerujem, međutim, da bi im to moglo donijeti ikakvu političku prednost. Potpuno suprotno, talasanje bi moglo biti početak njihova definitivnog političkog kraja i stoga od njega ne treba specijalno ni strahovati.

Odluči li se, pak – u izboru između Dodika i vlasti – Čović za vlast, na mogućnost greške pažnju mora obratiti i Komšić. Ovih sam dana, naime, uočio dva detalja koji u prilog tom sudu i sami svjedoče. Prvi je vezan za Čovićeve razgovore s Izetbegovićem i dogovor da SDA nađe još jednog partnera na bošnjačkoj strani. A SDA se, veli Čović, opredijelila za Demokratsku frontu. Drugi je, opet, vezan za izjavu Izetbegovića – a navodno se sličnu izjavu moglo čuti i od Komšića sama – kako ponuđeno Čović ne treba odbiti i zbog “činjenice da je gospodin Komšić spreman ponuditi ono što Zlatko Lagumdžija nije bio spreman, a tu je i kompletan dio koji se odnosi na Hrvate u federalnoj vladi”.

Ako je, da ne duljim, sve navedeno točno, Komšić riskira da završi na način kako je završio i Lagumdžija – da prihvati poziciju još jedne od bošnjačkih nacionalnih partija. A u tom slučaju, nema spora, razočarao bi najznačajniji dio onih koji mu na posljednjim izborima, među njima i moja malenkost, ukazaše povjerenje. Stoga mu javno poručujem – ne svrstavaj se u nacionalne torove, budi ono što si obećao – stranka bosanskohercegovačkih građana. U protivnom, i sam ćeš biti odgovoran za dovršetak nacionalnog raslojavanja Bosne i Hercegovine – i kao države, i kao društva.