Kliker.info

Godinama i sam zastupam tezu kako rješenje za svoje probleme ne trebate tražiti kod drugih. I kako ključ za to možete biti jedino vi sami. S tim se, istina, slažem i danas.No, vrijedi li ta logika bez izuzetka? Koliko do jučer i na to bi pitanje odgovorio potvrdno. A danas? Što vrijeme odmiče, ruku na srce, sumnje su mi sve učestalije. Uostalom, argumente za njih ne treba tražiti po svijetu – tu su nam, kod vlastite kuće, u zajedničkoj nam domovini.

Kako, recimo, probleme riješiti tamo gdje ne postoji minimum suglasnosti ni u vezi s pitanjem spremnosti na život u istoj državi – o formama tog života da se i ne govori? Kako se sa zajedničkim problemima hvatati u koštac u zemlji u kojoj se sve rjeđe može registrirati dan bez negiranja bilo kakvog elementa koji njezine građane povezuje? Nekoć sam, priznajem, upirao pogled u svjetske centre moći, ono što se ovdje označava kao međunarodna zajednica.

Bez nje, uostalom, zaustavljeno ne bi bilo ni međusobno ubijanje u prvoj polovici devedesetih – o pravu povratka na svoje i život bez strahova od mogućnosti fizičke eliminacije da se i ne zbori. Želio sam vjerovati kako će ona, ta ista međunarodna zajednica, učiniti i još ponešto.Kako će, primjerice, na mjesto Daytonskoga vremenom nametnuti ustav koji promovira principe normalna, ljudskog života – one koje imaju i kod vlastite kuće. I da će, sve to skupa, iz drijemeža pokrenuti vrijednosti koje ovu zemlju, i ljude u njoj, spaja stoljećima.

To se, nažalost, nije dogodilo. Dapače. Hlađenje za sudbinu ove zemlje postajalo je sve prepoznatljivije. Kada od nje, međutim, ruke i formalno počinju dizati SAD – a to se dogodilo odlukom ove zemlje da bh. problem prepusti evropskim „dušebrižnicima“ – čitava priča dobiva konture, i to sve većeg jada.Takav dojam nije upitan već pet-šest godina – a sa svakom novom godinom je sve uvjerljiviji. Početkom dvijetisućitih, uostalom, visoki predstavnici su gotovo pa svakodnevno koristili ovlasti koje im je dao Daytonski sporazum – i dogovori koji su, a u funkciji njegove provedbe, zaključivani kasnije. Prisjetimo se, uostalom, iz politike eliminiranih imena koja su se javljala kao kočnica promjenama – i stabilizaciji zemlje.

Prisjetimo se, potom, nametnutih zakona s istim ciljem – i pozitivnih učinaka koje su – kao, primjerice, onaj o jedinstvenim registarskim pločicama – za sobom ostavljali.A onda, kao da se svijet od svega toga i sam uplašio. Iako, može biti i drugo – da je promjena kursa posljedica sukobljavanja međusobno suprotstavljenih evropskih geopolitičkih interesa, posebice od kada je dodatni prostor tome otvorilo i zvanično povlačenje iz stabilizacijskog procesa SAD. Zamislite, uostalom, vrijeme do 2005. godine – i reagiranje visokih predstavnika u situacijama otvorenog negiranja zemlje, onog kako danas slušamo svakog božjeg dana.

Korištenje bonskih ovlasti tada je slijedilo kao jedino logičan odgovor. I od toga su strepili svi – i gospodari rata i oni koji su logikom destrukcije nastavljali nakon njega. A danas? Prijetnje te vrste su s horizonta potpuno nestale. Ako bi se, recimo, sutra one i pojavile, teško da bi ih itko ozbiljno više i shvaćao. Puno je vjerojatnije, zapravo, da bi bili doživljeni kao pucnji iz prazne puške – jer oni to godinama ionako već jesu.

Na to, među inim, upućuje i istup visokoga predstavnika nakon prošlotjednog zasjedanja Vijeća za implementaciju mira. On konstatira, on tvrdi, on informira, on podržava. Ali, molim vas lijepo – što, koga, zašto? Jer, gospodin, neovisno je li toga svjestan ili ne, više nikoga ne uznemiruje, ne uzrujava. Potpuno suprotno, institucija u koju su pogled upirali svi, i od koje su političari strepili, danas je predmet najobičnijeg podsmijeha – i političara i obična svijeta.

U centrima evropske moći se na sve to, sam Bog zna i zašto?, pokušava parirati čudnom logikom – prijetnjama, recimo, suspenzije BiH iz Vijeća Evrope. Prošli je tjedan, uostalom, po drugi put na stolu prijedlog takve rezolucije – i otvorena je procedura s ciljem da se početkom slijedeće godine može organizirati i glasovanje o njoj u Evropskomu parlamentu.Evropu, vele, brine neprovođenje presude „Sejdić-Finci“, brine ih korupcija i organizirani kriminal, nefunkcionalna struktura Federacije, neslaganje oko raspodjele nadležnosti među različitim razinama vlasti, brine ih nema što nije.

Sve što navedoše je, ali i još koješta, na našu nesreću, točno. Ali, naivno je vjerovati kako u funkciji promjena može biti i predložena forma političkog pritiska. Misli li ta gospoda – gospođa Doris Pack prije svega, jer ona je podnositelj prijedloga i najnovije rezolucije – da ovdašnje moćnike brinu prijetnje, pa i ona suspenzijom države iz Vijeća Evrope? Misli li ona, primjerice, da će time izazvati nervozu Dodika? Pa, on čini sve kako bi svijet uvjerio u neodrživost BiH. S tim ciljem je, vjerovali ili ne, koliko sutra spreman iskoristiti i usvajanje Packove rezolucije o suspenziji BiH. Ako cijenjena gospođa misli drugačije – vara se.Jer, ovdje se nema posla s evropskom nego, naprotiv, s plemenskom logikom. Kojoj, usput, nepromišljenim izjavama, poput one kako je međunarodna zajednica stvorila BiH – što je potpuno netočno, najgnusnija izmišljotina – na ruku ide i ona sama. Jer, ta priča k'o kec na deset ide i predsjedniku RS-a. Uostalom, već godinama je on i sam ponavlja.

Bilo kako bilo, iskustvo prethodnih godina upozorava da u spremnost evropskih centara moći ne treba polagati specijalnu nadu. I da su, što se njih tiče, širom otvorena vrata razmahivanju duha destrukcije i u neposrednoj budućnosti – logici, recimo, nepriznavanja države i njezina potkopavanja na svakom koraku, sve širem prostoru spodobama koje se ponose činjenicom da su sljedbenici filozofije „za dom spremni“ – i koje drže lekcije čitavom svijetu, svima koji se tu filozofiju drznu osloviti onim što ona stvarno jeste, mnogima njima sličnima.Gdje je izlaz – i ima li ga? Ima li, uostalom, slamke spasa za koju se još uvijek može uhvatiti? Je li to možda povratak na bh. prostor glavnog „krivca“ za prekid posljednjega rata – SAD? Od uvjerenja te vrste, priznajem, ni osobno nisam daleko. SAD, naprosto, imaju odgovornost za procese koji bi BiH mogli obilježiti.Jesu li, međutim, one spremne gledati procese kojima se poništava sve ono za što su se prethodnih dvadeset godina zalagale? Ne vjerujem. U prethodnih desetak-petnaest dana to je, uostalom, nekoliko puta i dano do znanja.

Prvo se, prisjetimo se, na portalu New York Timesa oglasila Kati Marton – istaknuta novinarka i, što je još važnije, supruga Richarda Holbrookea, tvorca Daytonskoga sporazuma.BiH je, upozori ona američki politički vrh, ponovno u opasnosti. Trenutna grupa bosanskih političara me, veli, „podsjeća na one koje sam poznavala u Daytonu“. A međunarodna zajednica sve to, kao i 1992. godine, nezainteresirano promatra. Sve to američkoj administraciji nalaže da se – jer se Evropa pokazala nesposobnom – ponovo umiješa.Netko bi mogao reći da je istup gospođe Marton emotivno soliranje osobe koja u novim procesima prepoznaje poraz onoga što nekoć poduzimao njezin životni suputnik. No, izgleda da nije. Pokazalo se to, uostalom, brzo nakon njezina javnog istupa. Tek koji dan nakon nje na bh. problem svijet upozori i zvaničnik State Departmenta – direktor Odjela za južnu i srednju Evropu. Čini se, poruči on, da politika EU ne djeluje u slučaju BiH.