Kliker.info

Neutemeljeno je mišljenje da su Bošnjaci tek danas, na prijelomu stoljeća i milenija, postali politički svjesni Bošnjaci. Treba podsjetiti šta je, primjerice, govori dr. Mehmed Spaho u Novoj Evropi: „Mnogi zanemaruju što su se muslimani Bosne i Hercegovine okupili u jednoj političkoj stranci i što su joj dali vjersko obilježje. Iako je odmah u početku stvaranja naše države proklamovano s nadležnih mjesta načelo potpune ravnopravnosti svih državljanja, bez obzira na vjersku i plemensku pripadnost, iako je to načelo kasnije uneseno u osnovni zakon naše države, ono se nije kod nas primjenjivalo i mi smo morali odmah u početku našeg državnog ujedinjenja da osjetimo da to načelo za nas ne važi.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Ni život ni imetak, ni lična sloboda, čak ni vjerske svetinje muslimana, nisu bile, pa nisu ni danas zaštićene onako kako bi to moralo da bude u jednoj pravnoj državi. Ovu su glavni razlozi naše političke organizacije.“
(nav. prema: M. Mulalić, Orijent na Zapadu. Savremeni kulturni i socijalni problemi muslimana Jugoslavije, Beograd, 1936, str. 281-287.).

Dakle, ravnopravnost državljana bila je zahtjev i polazište bošnjačke političke organizacije u Kraljevini SHS. Politički pismeni ljudi Spahinog vremena, nakon 1918. godine, odmah su uvidjeli kuda naginje uspostavljena država, a njezino ime je govorilo čija je to država. Bili su izigrani i morali su se boriti za svoja prava, čuvati dostojanstvo, slobodu i vlastite vrijednosti. Zar danas u 2014. godini, stotinjak godina poslije, Bošnjaci na dijelu Bosne i Hercegovine nisu diskriminirani i obespravljeni? Velikosrpski režim genocidne tvorevine (Republic of Genocide) onemogućava ih u izučavanju vlastite historije, književnost, geografije, ne dopušta da u školama pišu i govore na bosanskom jeziku, pokušavaju ih pravoslavizirati i srbizirati, poništiti kao bošnjački narod i uništiti im dostojanstvo… Ovo je najveći aparthejd u današnjoj Evropi! A ko će se boriti za ravnopravnost i slobodu ovih Bošnjaka? Samo organizirana politička partija s jasnim ciljevima pred sobom!

U Bosni je poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, pa sve do 1960-ih bošnjačko pitanje ostalo otvoreno i neriješeno. Naravno, Bošnjacima je ostala i dalje otvorena mogućnost da se srbiziraju ili kroatiziraju, ali oni na to nisu pristali. Dvije sjednice CK SKBiH, 17. i 20. sjednica, također, bile su potaknute pitanjem bošnjačkog naroda i njegove ravnopravnosti unutar jugoslavenske zajednice. Na 17. sjednici, koja je održana 26. januara 1968. godine u Sarajevu, raspravljalo se o „nacionalnim“ odnosima u Bosni i Hercegovini (ispravno bi bilo reći „narodnim/etničkim“ ili „međuetničkim“ odnosima). Na sjednici je u diskusiji učestvovao Džemal Bijedić koji je smatrao da su „komunisti svjesni toga šta može da znači pogrešno tretiranje“ nacionalnog pitanja i pitanja ravnopravnosti naroda i narodnosti. Zato ih komunisti postavljaju kad se ne javljaju „u svom akutnom vidu“. Na 20. sjednici CK SKBiH, koja je održana 17. maja 1968. godine, usvojeni su „Zaključci o idejno-političkim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljem ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju međurepubličke saradnje“. U ovim Zaključcima govori se o ravnopravnosti naroda BiH, a to je usko vezano s ideološkim diskursom „nacionalne emancipacije“ koji je nametnut unutar partije s ciljem kontrole „političke periferije“ u koju je spadala Bosna u tadašnjoj državi. Podrška Bosni da se izvuče ispod šape tadašnjih centara (Beograd i Zagreb), kao dio Titove podrške planu jačanja „političke periferije“, značila je i podršku političkom „priznavanju“ i afirmaciji posebnosti „muslimanskog nacionalnog identiteta“. Bila je to, ustvari, politika „odozgo“, koja je često ostajala ambivalentna. (H. Grandits). Ova dvosmislenost afirmacije „muslimanske nacije“ već je bila uočena od strane mnogih aktivnih sudionika tih rasprava. Historičar Enver Redžić je 1970. godine, dakle, godinu dana prije popisa stanovništva 1971, izrazio otvorenu skepsu spram partijskog promoviranja „muslimanske nacije“ – jer „muslimanska nacija“ nije nešto što je izvorno bosansko, što potiče iz bosanstva u etničkom smislu, nije „zemaljsko“, neko povlači konotaciju da je importirano s Osmanlijama i nametnuto njihovom okupacijom Bosne. Koncept „muslimanske nacije“, dakle, suštinski ne priznaje posebnost Bosne i Bošnjaka. (v. Enver Redžić, Moje životne dionice, Svjetlost, Sarajevo, 2008, str. 95-96.) Jugoslovenski kontekst u kojem se događa afirmacija „muslimanske nacije“ opisuje Dušan Bilandžić na ovaj način:
„Tisućama godina poljoprivreda i seljaštvo činili su četiri petine (i više) proizvodnje, odnosno stanovništva, a onda su se za pola jednog ljudskog života prilike sasvim promijenile: milijuni ljudi napustili su selo i motiku i počeli raditi s modernim strojevima, milijuni su iz kuća s ognjištem i bez soba preselili u moderne elektrificirane gradske stanove… Iako je uspješan ekonomski razvoj Jugoslavije vremenski koincidirao s krizom političkih odnosa, mislimo da možemo eliminirati materijalne društvene probleme kao jedan od izvora političkih sukoba. Štoviše, relativno uspješan razvoj i promocija milijuna ljudi bili su važan element stabilnosti društva i faktor koji je ograničio političke borbe na uže segmente društva. »Mase« su potkraj 1960-ih godina upravo bile zahvaćene groznicom zarađivanja i trošenja: seljaci i radnici posvuda grade kuće, kupuju trajna potrošna dobra, bogatiji i vikendice, sve skuplje automobile itd. Veoma je intenzivan rad u radnom i u slobodnom vremenu, trka za zaradom, velika potrošnja, nagle i radikalne promjene društvenog položaja ljudi kao što su »pretvaranje « seljaka u radnike, tehničare, službenike aparata, šire su mogućnosti privatne inicijative itd. Sve je to vremenski koincidiralo s procesom socijalne
»destrukturacije« u toku kojeg su pucale neke naslijeđene birokratske stege i norme, što su mnogi osjećali kao »oslobađajući proces« od krutih oblika administrativnog upravljanja. Dakako, mnogi su baš u toj »destrukciji« vidjeli najveću opasnost, a neki i početak gubitka dostignutog društvenog statusa… Edvard Kardelj, najveći teorijski autoritet Partije u nacionalnom pitanju, stalno je ponavljao da su jugoslavenske nacije postale moderne nacije i da se od njih ne može tražiti da se ponašaju različito od drugih nacija u svijetu, koje ne podnose nadnacionalnu vlast. Na takvom pristupu je 8. kongres SKJ 1964. godine proklamirao princip da narodi Jugoslavije treba da raspolažu svojim nacionalnim dohotkom, što se mora realizirati preko sistema u kojem neposredni proizvođači raspolažu viškom rada… sredinom 1960-ih godina oblikovana je strategija društvenog razvoja, u koju su ušla dva nova i bitna cilja: moderna privreda, koju treba razvijati na djelovanju objektivnih ekonomskih zakonitosti („socijalistička“ robna proizvodnja) i afirmacija uloge republika u ukupnom društvenom razvoju (reforma federacije)…“ (Dušan Bilandžić, Historija SFRJ. Glavni procesi, Školska knjiga, Zagreb, 1978, str. 390-394.) Ali, jugoslovenska federacija daleko je iza nas. Danas pred nama stoje novi izazovi i mogućnosti oblikovanja društvenih sadržaja.

Bosanski književnik Skender Kulenović napisao je roman Ponornica u kojem je sudbina Bošnjaka situirana između dvije carevine – jedna je već otišla, a druga je nedavno došla i uspostavila svoju vlast. Kulenović opisuje „stari svijet“ koji je povijesno završio svoje postojanje i ustupio mjesto „novom svijetu“ u kojem se živi prema drugim pravilima i vrijednostima. Raspao se stari feudalni osmanski sistem, nepovratno i bolno, osiromašila je velika begovska porodica i osjeća se nemoć. Na novonastalu situaciju traži se odgovor, a jedna rečenica iskazuje posebno razumijevanje i odnos prema svijetu u kojem su zatečeni nekada moćni ljudi i njihove porodice: „Eto ih tamo, nek rade šta hoće“. Oni više ne sudjeluju u bitnim tokovima! Jedan svijet je nestajao pred očima savremenika kao „ponornica“ i prema njemu se moglo izražavati žal i tugu. Takva ponornica su trebali postati Bošnjaci u nadolazećoj državi „južnih Slavena“. Moguće je bošnjačku egzistenciju u 20. stoljeću uporediti s „rijekom koja ponire“. Bošnjacima je bila namijenjena sudbina nestajućeg „toka“, ponirućeg povijesnog sadržaja, ponornice koja nestaje s lica zemlje. Naprotiv, bez obzira na emotivne lomove i stradanja, Bošnjaci su izronili na početku 20. stoljeća u vlastitim kulturnim udruženjima i političkim strankama. Opirali su se pripremljenom „nestanku s povijesne scene“. Tokom cijelog 20. stoljeća bili su planski „prigušeni“ i navođeni da se „nacionaliziraju“ kao muslimanski dio srpskog ili hrvatskog naroda. Tada bi Bosnu bilo lahko podijeliti između velikodržavnih projekcija srpstva i hrvatstva. Ali, Bošnjaci su svoji i na svome!

„Ponornica“ je devedesetih godina dvadesetog stoljeća izbila na površinu. Postala je politički subjekt i faktor odlučivanja u Bosni. Devedesetih godina Bošnjaci počinju svoj novi preporod u politici, kulturi, obrazovanju, državništvu, ekonomiji, a njihov cilj je apsolutna sloboda naroda i nezavisnost države Bosne i Hercegovine. U početku je “ponornica“ razlivena po političkom „polju“ i vrlo neobuzdana u svome toku. Vrijeme kao mjera svega i ljudi od političkog takta donose joj, kao i svakoj drugoj nekad potisnutoj formi, kanalisanje i profiliranje. Političari uvijek misle da djeluju kako najboje umiju i znaju. Povezanost intelektualnog potencijala i političkih operativaca osigurava profiliranje u vrhunsku formu „političkog toka“ ili političkog djelovanja. To znači da je moguće da se napravi mnogo pogrešnih koraka, ali je isto tako moguće i neopisivo važno da se izvrše korekcije tih koraka u hodu ili u samom političkom djelovanju.

Aktualni politički trenutak u Bosni i Hercegovini podučava nas jednom povijesnom učinku. Svako daljnje usitnjavanje i fragmentiranje bošnjačkog interesa direktno vodi u nesposobnost da se donose bitne političke odluke u ime adekvatne i konzistentne bošnjačke politike. Drugim riječima, mrvljenje bošnjačkih političkih interesa vodi u političku nemoć, odnosno onemogućava da bošnjačka politka posjeduje snagu donošenja odluka i rješavanja nastalih problema. Zato je znak velike neodgovornosti, u aktualnom političkom stanju, ono razvlačenje narodnih interese po brojnim političkim strankama koje u suštini ne predstavljaju cjelinu bošnjačkog narodnog interesa. Većina političkih grupacija organiziranih u strankama ne dobija potreban izborni kapacitet da bi mogla osigurati provođenje općeg narodnog interesa ili općih vrijednosti. Iza tog političkog mnoštva različitih orijentacija, ustvari, prepoznaje se nedozrela posvađanost pojedinaca i grupacija. Sasvim je tragično i izgleda, na prvi pogled, neshvatljivo kako u povijesnom trenutku koji zahtijeva komunikaciju i dijalog, prevladava primitivna isključivost, svađalački mentalitet i neodgovorno egocentričko zadovoljavanje pojedinačnih sujeta. Ne smijemo, pritom, zanemariti da su interesi toliko jaki da zaslijepe poglede pojedincima i grupama. U tome nesretnom sadržaju, koji treba biti posebno promišljen, zaboravljen je ključni princip bošnjačke politike: interes Bosne i bošnjačkog naroda stoji iznad svakog pojedinca, grupe ili političke partije. Ovo samo znači da niko nema nikakvo povijesno ili ideološko pravo nad bošnjačkim narodom. Bošnjaci kao narod ne mogu biti predmet manipulacije ni jedne političke partije ili ekonomske, religijske, znanstvene i neke druge kulturne institucije. Niko ne posjeduje nikakvo ekskluzivno pravo nad bošnjačkim narodom. Zašto, dakle, pričati o objedinjavanju bošnjačkih političkih kapaciteta?

Ideja objedinjavanja dolazi kao prirodni refleks političkog uma u aktivnostima oko konstitucije bošnjačkog bića kroz kompleksne povijesne procese političkog djelovanja. Prije svega neophodno je upozoriti da ne postoji neka unificirana, homogena i neupitna sadržina koja bi označavala „bošnjačku politiku“ kao jednoznačan pojam. Ovaj pojam je semantički vrlo kompleksan, ali je jasno da je riječ o političkom promišljanju bošnjačkog bića i njegove političke ideje u modernom vremenu. Sigurno je dobra i možda spasonosna povijesno uspostavljena višeznačnost bošnjačke politike u 20. stoljeću. Radi se, prije svega, o jezičkom izrazu kojim se želi opisati različite pristupe nekim pitanjima oko konstitucije i uspostavljanja prepoznatljivog bošnjačkog kulturno-povijesnog, ekonomskog i političkog interesa u dvadesetom stoljeću. Bošnjačka politika je, u najširem smislu riječi, skup povezanih agendi u politici, ekonomiji, kulturi i drugim djelatnostima kroz koje Bošnjaci mogu ostvariti svoje narodne i nacionalne interese. Ona ne smije insistirati na jednoumnoj homogenosti bošnjačkog naroda ili ideološkoj stranačkoj dominaciji. Političko mišljenje je uvijek iznad političke stranke – ona ga naime samo provodi i pokušava ostvariti u jednom povijesnom času. Bošnjačka politika mora biti dinamički mišljenja i oslobođena nepromjenljivih paradigmi koje bi je prisiljavale da u izmijenjenim povijesnim okolnostima djeluje prema prevaziđenim shemama nekih dionica 20. stoljeća. Ona može da se ostvaruje kroz različite političke stranke i na različitima razinama kulturno-povijesnog djelovanja brojnih grupacija bošnjačkog naroda. Ona mora biti prilagodljiva, brzo mijenjati „tok“, pronalaziti nova rješenja i odgovore na novonastala pitanja, ne smije se zanositi definitivnim dostignućima, mora biti iznova osvježavana ljudski i idejno. Politička stranka treba biti potpun izraz određenog političkog mišljenja i u svome funkcioniranju treba pratiti promjene mišljenja i akceptirati ih u konkretnom političkom radu. Tako će stranka nadživjeti grupu koja je nju osnovala u određenom povijesnom sklopu s određenim sadržajima političkog mišljenja koji će se u drugom povijesnom sklopu promijeniti, jer su se bitno izmijenile povijesne okolnosti. Prihvatanje promjene jeste sasvim prirodno djelovanje u ljudskom političkom angažmanu.

Sasvim je jasno da se politička ideja ili koncepcija, kao rezultat aktivnog političkog mišljenja, ne može ostvariti bez jake i odgovorne političke partije. Interes bošnjačkog naroda jeste da postoji jaka politička partija koja će čuvati interes države Bosne i narodni interes Bošnjaka… Ovaj ideal može biti ostvaren s istovremenim procesom objedinjavanja kapitala i drugih vrsta interesa bošnjačke politike. Ne treba se zanositi da se jedan složen i važan proces može izvesti na razini „kulturnog romantizma“ i „amaterske dobrovoljnosti“. Za njega je potrebna idejna zrelost i usklađivanje silnica povijesnog sklopa. Prije svega, potrebni su ozbiljni i odgovorni ljudi s vizijama budućnosti. Niko danas među bošnjačkim intelektualcima i političkim predstavnicima ne smatra da to mora biti „homogenizirana“, „jednoumna“ i monolitna ideja koja će odozgo prisiliti na jedinstvo u akciji ostvarivanja bošnjačkog interesa. Svako razuman zna i prihvata činjenicu da jedinstvo mora proizaći kao rezultat otvorenog, strpljivog i dobronamjernog dijaloga brojnih bošnjačkih grupacija oko nekoliko bitnih pitanja. Ovdje je izuzetno važno potencirati dijalog između Bošnjaka radi povijesnih konzekvenci – niko poslije ne može reći da je neko drugi odlučivao o bitnim bošnjačkim pitanjima. To su bošnjački intelektualci pokazali već 1928. (Kongres muslimanskih intelektualaca u Sarajevu povodom 25 godina postojanja „Gajreta“ na kojem se čulo pitanje o zaostalosti muslimana) ili 1993. (Bošnjački sabor u Sarajevu) kada su „sami sa sobom“ odlučivali o svojoj budućnosti. Naravno, niko ne može biti izdvojen iz povijesnog konteksta i reći da je on izvan ili iznad njega – ali, on može u povijesnom kontekstu jasno obilježiti svoju poziciju. O tome se radi danas!

Bilo bi idealno kada bi se političke stranke borile i za opće dobro pored njihovih partikularnih političkih programa. Ali, nažalost, nikad nije tako! Politička djelatnost je vođena pojedinačnim partijskim i ekonomsko-grupnim interesima. Političke partije kroz koje Bošnjaci mogu ostvarivati svoje interese moraju uvažavati ovo partikularno (bošnjačko) i povijesni bosanski kontekst u kojem se nalaze. Bez te usklađenosti, koja je rezultat političkog mišljenja, pojavljuje se teška i opterećujuća disproporcija glasova, ljudi, ideja, interesa koja sve skupa vodi do anarhije i političkog haosa. Usredotočiti se na viziju Bosne i nacionalno-narodne slobode (nacionalna sloboda se odnosi na slobodu svih građana Bosne i Hercegovine, a narodna sloboda se odnosi na slobodu narodā u BiH) – to je pravi politički cilj političke partije u bosanskom kontekstu. Ovaj cilj je od neprocijenjive važnosti za sve nas ako imamo u vidu da velikosrpski antibosanski projekt poslije dejtonskog mirovnog sporazuma nije stao. On je nastavio s nesmanjenom žestinom i primitivnošću destruirati sve što predstavlja bosanstvo. Njegova je ključna intencija onemogućavanje i osporavanje sa-života različitih etničkih i religijskih zajednica koje su tu već stoljećima u odnosima i saradnji. On je strateški usmjeren protiv jake političke stranke s bošnjačkom orijentacijom i političkih stranaka u kojima zajedno djeluju Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali, da bi se pokazalo kako ne može biti zajedničke politike u Bosni i nudeći pritom najprimitivnije političke koncepcije rasizma, nacizma i ksenofobije pomiješane s radikalnim interpretacijama religijskog fundamentalizma i zloupotrebama religijskih simbola i sadržaja.

Objedinjavanje bošnjačkih političkih kapaciteta ne smije biti provedeno kao homogenizacija ili koncentracija moći u jednom vođi. To nije centralizacija koja bi vodila apsolutizmu monarha ili tiraniji. Dosadašnja paradigma da na jednom čovjeku počiva sudbina bošnjačkog naroda jeste, ustvari, pred-politički, plemenski refleks u vremenu gdje se preko političkih programa i timova ostvaruju određene političke ideje i zamisli. Naravno, u politici su potrebni brojni lideri koji su odvažni i odgovorni, ali oni su samo dijelovi timova preko kojih se transponira određeni politički program. Stoga je važno da uz timove postoje analitičko-istraživački centri koji donose procjene i interpretacije na osnovu kojih se može poduzeti operativno, taktičko i strateško odlučivanje. Bošnjaci moraju svoje političko-partijske i ideologijsko-orijentirajuće sadržaje sasvim slobodno liberalizirati, osloboditi radikalizirajućih stavova i koncepcija, te na taj način proširiti dimenziju političkog djelovanja s one strane jednosmjernih političkih „zastranjivanja“ u propalim ideološkim matricama. Isto tako, današnje političke opcije Bošnjaka, kakva je primjerice Stranka demokratske akcije, moraju slobodno graditi partnerske odnose sa svim društveno bitnim institucijama i uvažavati, naprimjer, da Islamska zajednica mora ostati autonomna i da ne smije poslužiti nekoj „političkoj grupi“ kao izborni servis. Na taj način se čuva dostojanstvo religijske institucije i daje šansa politici da bude „politička“, tj. ne dozvoljava se pervertiranje političke dimenzije u neke kvazi-političke i kripto-religijske forme djelovanja koje su nanijele nenadoknadive štete bošnjačkoj politici u 20. stoljeću. Političko djelovanje, dakle, mora biti zasnovano na političkim stavovima i mišljenjima, a nikako ne smije zloupotrebljavati religiju i religijske institucije. To je osnov slobodnog političkog mišljenja kod Bošnjaka. Naravno, treba imati na umu i činjenicu da su Bošnjaci dugo imali Islamsku zajednicu (utemeljena u današnjem smislu od 1882. godine) kao jedinu svoju instituciju oko koje su se svijali. Ona je podrazumijevala brigu za sve muslimane i iz takvog sadržaja je slijedilo i povjerenje u nju. Epohalna usmjerenost na religijsku instituciju se može razumjeti kao izraz njihove nemoći i neznanja, s jedne strane, ali i kao „kontekstualno“, sistemsko ometanje od strane austrougarskog i jugoslovenskog sistema i nerazumijevanje političkog kao ključnog za ovosvjetovni život zajednice ljudi, s druge strane.

Određena doza izgubljenosti i dezorijentiranosti sasvim je logičan rezultat sto i pedeset godina raspamećivanja bošnjačkog naroda hegemonijskim ideologijama i „znanstvenim istinama“ koje ih prate. To se neprestano mora imati u vidu kao i bošnjačka nezainteresiranost za politiku ili strah od politike. Postoje brojne ličnosti iz srpske i hrvatske kulturno-znanstvene konstrukcije koje produciraju nevjerovatne priče o Bosni i Bošnjacima. Nažalost, Bošnjaci se još uvijek nisu adekvatno, kritičkim umom i znanjem, oduprili tim mitomanskim konstrukcijama, a često ih sasvim ne razumiju u njihovoj strašnoj pervertiranosti koja suštinski negira bošnjačko biće. Ponekad ih i sami ponavljaju kao da se radi o apsolutnim istinama. Iz stravičnih suočavanja sa političkim umišljajima i koncepcijama antibosanstva iz kojih bi mogla nastati „višetomna enciklopedija srpskog zanosa“ (M. Tomanić) možemo iščitati patološku usmjerenost politike, kulture i pravoslavne (svetosavske) religije spram Bosne koja se izlijeva iz nacionalističke ideologije „svi Srbi u jednoj državi“ kao cilja velikosrpskog ekspanzionizma. Nastupio je za Bošnjake taj povijesni trenutak suočavanja sa „zlim duhovima“ i vlastitim mitovima. Velikosrpska osvajačka opčinjenost Bosnom potiče iz 19. stoljeća i provalači se kroz historiografske i militarne konceptualne sheme koje su postale „istine“. Naročito je historiografija prednjačila u konstruiranju „historijskih prava“ srpskog nacionalizma nad Bosnom. Isto se počelo dešavati u drugoj polovini 19. stoljeća s hrvatske strane. Dugo je destruktivni srpsko-hrvatski projekt „nacionaliziranja“ Bošnjaka i desupstancijalizacije Bosne onemogućavao slobodno bošnjačko političko mišljenje, odnosno potpunu slobodu bošnjačkog naroda. Danas moramo upozoriti da su pred nama uobličene i zgotovljenje sramne i zloćudne kvazi-znanstvene podvale o bosanskom srednjevjekovlju, stećcima, vladarima, povijesti, jeziku, narodu… koje nemaju nikakve ozbiljne veze s naukom i historijskim činjenicama. Ove antibosanske podvale nalazimo kod Vjekoslava Klaića (njegova sporna teza o stanovništvu kazuje da u Bosni živi najvećim dijelom jedan te isti narod, i to „hrvatski narod“), Ive Pilara, Frana Milobara (razvio lažnu tezu o „hrvatskom državnom pravu na Bosnu“), Josipa J. Stadlera (u bošnjačkim katolicima probudio hrvatstvo od 1900. godine), Dominika Mandića (sporna teza o etničkoj struktri srednjevjekovne Bosne), Većeslava Holjevca (koji je 1968. pisao o iseljavanju „Hrvata muslimana“ u Tursku), Franje Tuđmana, Dobrice Ćosića (laž kao princip srpskog djelovanja u politici), Milorada Ekmečića (razvio lažnu tezu u historijskoj znanosti da je „Bosna stara srpska zemlja“ i da su Bošnjaci „vještačka nacija“), Vase Čubrilovića (Bosna nema svoj „matični narod“), Vladimira Ćorovića, Vuka S. Karadžića i mnogih drugih koji još služe kao reference „naučnih istina“ u našem vremenu. Mnogi znanstveni pristupi i danas su opterećeni ovim uvidima i neznanstvenim tvrdnjama iza kojih su se, oni koji su ih smišljali, „pobjedonosno smijali nad svom tom našom „manjinskom“ i „azijatskom“ katastrofom, uvjereni da gledaju posljednji njezin čin“. (Skender Kulenović, „Jedna žalost i jedna potreba“, Putokaz, Zagreb, III / 1939, str. 1-3). Kulenović je bez milosti kritizirao bošnjačku inteligenciju koja je zanemarila svoje obaveze i zaglibila u besplodnim diskusijama koje ne daju odgovor na bosanska i bošnjačka pitanja. Ona inteligencija koja šuti pred kvazi-znanstvenim podvalama koje se nameću kao istinite, ustvari, i nije inteligencija. Vremenom je bošnjačka svijest o sebi doista narasla i oblikovala se u bošnjačku političku ideju. U njenom okviru razvija se novi kritički diskurs. Bošnjaci počinju sa suočavanjem i dezavuiranjem falsifikata o njima i njihovoj historiji, postojanju, o ratu koji je vođen protiv njih. Danas je evidentno da se u bošnjačkom političkom mišljenju odvija proces kritičkog raskrinkavanja primjesa bošnjačke „islamističke“ naivnosti koja je komplementarna s dva antibosanska projekta tokom cijelog dvadesetog stoljeća. Smisao antibosanskog djelovanja dva velikodržavna projekta jeste u tome da se Bošnjaci kao stari narod Bosne pretvore u religijsku skupinu koja je otkinuta od zemlje i države Bosne i Hercegovine. To je smisao lažne teze da je Bosna „srpska i hrvatska zemlja“.
Bez objedinjenih političkih potencijala bošnjačkog naroda teško će biti izvesti borbu Bošnjaka za ravnopravnost na cijeloj teritoriji države Bosne i Hercegovine.