Kliker.info

Dok veliki bogati svijet uživa u novim dostignućima, željno čeka njihovu primjenu koja će svima život učiniti ljepšim i lakšim, građani Bosne i Hercegovine muku muče s pojmom samim. Postoji li nešto takvo na ovom ubogom pedlju zemlje?

Gdje je mjesto nauci u Bosni i Hercegovini i da li su izdvajanja za nauku dovoljna – pitanja su na koja odgovara prof. dr. Damir Marjanović, rektor Internacionalnog BURCH univerziteta u Sarajevu i ugledni istraživač u oblasti forenzike.

RSE: Profesore Marjanoviću, za početak: šta je ljepše raditi – biti rektor jednog internacionalnog univerziteta ili ministar obrazovanja?

Marjanović: Mnogo ljepše je biti znanstvenik i profesor, pa onda između ostaloga raditi neke stvari koje se tiču onoga što primarno radite – obrazovanje klinaca i klinceza. Ministarstvo je dobro raditi kao imate viziju, ako imate ekipu, ako mislite da nešto možete promijeniti.

RSE: Predavali ste na državnom, Univerzitetu Sarajevo. Već neko vrijeme ste rektor BURCH univerziteta. Ima li razlike između javnih i privatnih fakulteta u BiH u kvaliteti obrazovanja?

Marjanović: Ne bih se složio sa ljudima koji dijele univerzitete u Bosni i Hercegovini, posebno kada spominju kvalitet. Na neki način prave stereotipe, generaliziraju da su jedni kvalitetni ili nekvalitetni. Mislim da su profesori, programi, rektori i dekani, i privatnih i državnih univerziteta, upravo ti koji odlučuju i, između ostalog, obezbjeđuju kvalitet nastave.

Bit ću iskren, ima kvalitetnih privatnih, ima kvalitetnih državnih, a nažalost, ima i nekvalitetnih privatnih i nekvalitetnih državnih univerziteta. Mislim da članovi akademske zajednice nikako ne bi smjeli da prave distinkciju, bez obzira gdje da rade. Oni jednostavno moraju da daju maksimum od sebe. Kada profesor daje maksimum od sebe, kada radi svoj posao onako kako treba, onda je sasvim svejedno da li radi na privatnom ili državnom univerzitetu. Onda kvaliteta neće nedostajati.

RSE: U kakvom je stanju naučna djelatnost uopće u Bosni i Hercegovini?

Marjanović: Obrazovanje, znanost, to su sve ogledala društva. Nažalost, Bosna i Hercegovina se nalazi već dvadesetak godina u nekoj tranziciji, tako da su i obrazovanje i znanost u toj tranziciji. Ne mogu da se otmem dojmu da su upravo obrazovanje i znanost bile prve “žrtve” Dejtona. Sve ovo sada što nam se dešava jeste upravo zbog toga što posljednjih 20 godina ni obrazovanje ni znanost nismo ozbiljno shvatali.

Nažalost, nije se dovoljno ulagalo, nisu se pravile nikakve strategije, nisu se pravile nikakve stvarne revizije. Pravili su se neki kozmetički potezi i doveli su do toga da u ovom momentu, ako pitate naše “lidere”, “vođe”, “voždove”, zovite ih kako god hoćete, begove, nebitno je, kada ih pitate, niko vam neće reći da je prioritet u ovoj državi obrazovanje i znanost. Ili će možda u predizbornim pamfletima to spominjati, a poslije toga, kada trebaju da prave određene intervencije, normalno je da će na to zaboraviti.

Mogu da kažem da, s obzirom na to u kakvom je stanju bosanskohercegovački obrazovni sistem, u kakvom su stanju ulaganja u znanost, naši mladi momci i djevojke, mladi znanstvenici i budući mladi znanstvenici, još postižu jako dobre rezultate.

To me neodoljivo podsjeća upravo na priču kada smo imali košarkaše koji su prošli predkvalifikacije, svi smo jako ponosni na njih, svi govorimo da su to dobri rezultati, onda će se javiti neki skeptik i reći: “Da, ali tamo, osamdesetih, devedesetih bili smo prvaci Evrope”, a onda će ga neko podsjetiti da se tamo negdje, osamdesetih, devedesetih ulagalo u sport. Isti taj princip je ovdje.

Naši dječaci i djevojčice postižu dobre rezultate, uzevši u obzir uvjete u kojima rade. A da može bolje – može, a da mora – itekako mora.

RSE: Kad ste već spomenuli mlade – koliko su oni uopće zainteresovani za nauku? Nekako se godinama stiče dojam da se školuju uglavnom radi diplome i da poslije toga budu ‘onesposobljeni’ za konkretan rad.

Marjanović: Kao u svakoj sferi života, tako vam je i u znanosti, tako je u visokom obrazovanju. Vi nailazite na mlade ljude koji su različito motivirani da završe fakultet i koji imaju različite vizije svoje buduće karijere, života i svega onoga što budućnost donosi.

Moram priznati da u svakoj generaciji imam priliku da sretnem dobar procenat mladih ljudi koji imaju izuzetni potencijal i koji su izuzetno zainteresirani za znanost, i ono što je tada na nama, ono što mi kao znanstvenici, kao profesori uradimo jeste da tim mladim ljudima obezbijedimo uvjete u kojima će se oni dalje razvijati. Ima mladih ljudi, ima zainteresiranih, niti manje niti više u odnosu na neki razniji period, ali, mislim da im se mnogo manje posvećuje vremena, pažnje i mnogo ih se manje pravi stvarnim herojima, jer oni jesu stvarni heroji.

RSE: Poznato je, profesore, da je pred rat za nauku izdvajano čitavih 1,5 posto BDP-a. Koliko je to sada, odnosno – ima li uopće izdvajanja?

Marjanović: Ima izdvajanja, međutim, izdvajanja nisu ni približno tolika. Nemojte mi zamjeriti, a neka mi ne zamjere ni dužnosnici Kantona Sarajevo – kada smo radili neke analize, sve se svodi na nekih 0,4 posto, recimo budžeta Kantona Sarajevo, koliko mogu da se sjetim. E, sad, na nivou države BiH to je još manje.

Čak i ta izdvajanja koja se obezbijede kroz neki budžet, najveći je problem što nisu dobro usmjerena, zato što ljudi koji vode finansije pojedinih jedinica BiH, entiteta, kantona, kako god se to zvalo, oni ulaganje u obrazovanje i nauku smatraju potrošnjom, stavkom potrošnje. Tako najveći dio tih izdvajanja opet odlazi na neke stvari kao što su plate stalno uposlenih, itd.

Nema velikog, ciljanog izdvajanja, onoga što se zove ulaganje u napredak, u razvoj, u znanstvena istraživanja, itd, itd. Neki projekti povremeno budu finansirani sa nekih 10-20 hiljada maraka, što je izuzetno rijetko da se neka znanstvena institucija može da se prijavi na poziv nekog federalnog ili državnog ministarstva, pa da dobije deset ili dvadeset hiljada maraka. Obično kažu da je to neki maksimum koji možete dobiti.

“Nema ciljanog izdvajanja”

Uzgred, recimo, za prirodne znanosti, za genetiku, 20.000 maraka je izuzetno malo izdvajanje. Onda vam to neko da i nakon dvije godine očekuje neku veliku znanost. To se neće desiti. U svakoj strategiji razvoja znanosti, nije bitno onoliko što piše unutra, nego ono koliko se radi, da bi se takvo nešto realiziralo.

Mislim da odgovornost države i svih tih državnih nivoa nije samo da obezbijedi novac za nauku, nego da obezbijedi i uvjete u kojima će se stimulirati, recimo, velike kompanije koje imaju svoja predstavništva u Bosni i Hercegovini, još bolje – bh. kompanije, da ulažu u nauku, jer je to mnogo jeftiniji način da se dobiju neki povoljniji, bolji, kvalitetniji proizvod, nego da ga kupujete izvana.

U krajnjem slučaju, šta se dešava? Mnogi mladi znanstvenici odu vani, ostvare tamo svoje karijere i onda vi kupujete njihove skupe “proizvode” – to kažem pod navodnicima, jer njihova inovativnost, rezultati njihovog znanstvenog rada nerijetko dolaze na naše tržište po mnogo većim cijenama nego da su to oni ovdje realizirali.

Dakle, izdvajanja nisu dovoljna, daleko su od toga, 0,5 posto budžeta Kantona Sarajevo i ta izdvajanja nisu onako stimulativna, nego su prvenstveno za podmirivanje nekih osnovnih izdataka, kao što su plate, računi i sl., znanstvenih institucija registrovanih u Kantonu Sarajevo. U ostatku Bosne i Hercegovine ti podaci su relativno neprovjerivi, nisu nam baš lako dostupni, ali siguran sam da su daleko od onoga što bi trebalo da se desi.

​RSE: U razvijenim zemljama ideja je nekako najskuplja. Kako je to u Bosni i Hercegovini? Ovdje kao da se tjeraju oni koji imaju neku ideju.

Marjanović: Mi taj dio ne prepoznajemo. Mogu Vam reći da niste daleko od istine. Nije da se doslovno tjeraju, nego ne dajete čovjeku mogućnost da realizira tu svoju ideju u neki krajnji rezultat. I onda svaki potencijalni znanstvenik ili mladi čovjek koji ima ideju, otići će “trbuhom za kruhom”, ili – otići će tamo gdje mu se pruža mogućnost da takvu jednu ideju realizira.

Mi, nažalost, ne cijenimo taj naš najveći resurs, a taj resurs i dalje su mladi ljudi koji su navikli da u relativno malim uvjetima postižu velike rezultate. Jako teško možete pronaći neke institucije koje daju neke stipendije da ti mladi ljudi završe svoje obrazovanje.

Još rjeđe ćete naći instituciju koja je spremna da finansira obrazovanje svoga budućeg uposlenika i to po principu da jedan dio realizira ovdje, pa ako nije moguće u Bosni i Hercegovini završiti jedan dio obrazovanja, da ga pošalje vani, da mu stvori uvjete da se vrati nazad.

Nažalost, mi smo jako mala zemlja, mali broj stanovnika, naša demografska slika je svake godine sve gora, gubimo jako veliki broj sveukupno mladih ljudi, i onda olako prepuštamo i propuštamo da zadržimo mlade i briljantne momke i djevojke u Bosni i Hercegovini.

Naši “lideri”, naše “vođe”, nisu za to zainteresirani, jer od toga ne vide nikakvu trenutnu korist, što pokazuje da trenutna politika u Bosni i Hercegovini ne vidi dalje od vrha nosa, a jedino na koji način ih možda možete ubijediti jeste da im kažete: “Za dvadeset, trideset godina nedostajaće nam generacija ljudi, najproduktivniji dio jedne populacije, nećete na njih moći računati u budžetu, od njihovih doprinosa nećete moći isplaćivati vaše paušale, vaše penzije” – jer oni planiraju da ostanu na vlasti još najmanje trideset godina. I možda ih tek tada pomalo uplašite da počnu razmišljati o mladim ljudima.

To je osnovni problem – nedostatak vizije u cijeloj toj priči, nedostatak razumijevanja, u krajnjem slučaju. Nažalost, ni obrazovanje, ni nauka nisu prioritet našeg društva. Prioriteti naših lidera i prioriteti ovog društva se definitivno ne poklapaju.

“BiH gubi jako veliki broj mladih ljudi”

​RSE: Svoja neslaganja sa vladajućim strukturama uglavnom govorite javno, putem društvenih mreža, ali i komentara u medijima. Imate li posljedica zbog toga?

Marjanović: Nemam. Često u razgovorima dolazim – neću reći u konflikt, to nije konflikt, nego razmjena, sukob mišljenja, da li su mi nekad odbili neki projekat ili nešto zbog toga što sam rekao istinu, to nisam siguran. Mislim da nemam. Ako se već igramo tih demokratija, ako želimo da gradimo demokratsko društvo, onda moramo biti spremni da kritikujemo i da primimo kritiku.

Ja samo znam da vrlo često dođem u konverzaciju sa mladim ljudima koji se ne slažu sa mojim stajalištem, znamo provesti i pola sata, četrdeset minuta u diskusiji, u kritici, i u krajnjem slučaju, nakon toga, donesemo neki zajednički zaključak. Ako sam ja spreman da kritikujem i da me kritikuju, onda sam ja i spreman da imam hrabrosti da kritikujem ljude koji su na vlasti.

Ne vidim razloga zašto bi onda ljudi na vlasti to smatrali nekim neprijateljstvom. Neka to smatraju iznošenjem svoga mišljenja, koje je najčešće zasnovano na činjenicama koje ja imam. Kada mi neko ponudi mnogo bolje činjenice, bolje rezultate ili neke bolje informacije, ja ih vrlo rado prihvatim.

Dakle, mislim da akademska zajednica ne treba da se plaši da kritikuje. Isto tako, ne treba da se plaši da bude kritikovana. Ako prestanemo kritikovati i ako prestanemo iznositi svoje mišljenje, posebno mi, članovi akademske zajednice, koji za to i postojimo između ostaloga, onda definitivno mislim da ovo društvo ima problem.

Selma Boračić -Mršo (RSE)