Kliker.info

Površna ravnodušnost kojom je premijer Hervatske prošetao Hercegovinom ne ostavlja nade da će europska Hrvatska s regijom onako kako bi morala: senzibilno ali pravedno, obaviješteno ali odlučno, diplomatski ali s odgovornošću. Nijednu od tih osobina Milanović nije pokazao – a morao je. Zar uistinu ne zna – ili čak ne želi znati – da su Stolac, Čapljina i Mostar najveća hrvatska ratna sramota, da su zbog tamošnjih razaranja i logora šestorica visokih hrvatskih časnika već devet godina pred Haškim sudom, pa da je i sam vrh hrvatske države kriminaliziran zbog zločina počinjenih u tom trokutu lijepe zemlje a nesretnih ljudi? 

»Ovdje povijest nikada nije bila bez izazova, pa tako ni u zadnje vrijeme. A neće biti niti ubuduće. Ali šanse su tu i mislim da ćemo ih iskoristiti«, lakonska je rečenica kojom je Milanović prokomentirao prvi posjet hrvatskog premijera Stocu. Ali što su, zapravo, ti »izazovi« iz »zadnjeg vremena«? Istina, u Hrvatskoj se oni lako i rado zaboravljaju, ali eto, u sedamnaest točaka sažela ih haška optužnica protiv Prlića i petorice vođa Herceg-Bosne.»Vlasti Herceg-Bosne i HVO-a u srpnju 1993. provele su masovnu koordiniranu kampanju protjerivanja, čišćenja i prisilnog premještanja bosanskih Muslimana iz raznih dijelova Hercegovine, uključujući i općinu Stolac.Nakon što su najprije uhapsili i zatvorili većinu muškaraca, bosanskih Muslimana, pripadnici HVO-a su žene, djecu i starce, bosanske Muslimane, sistematski raselili iz njihovih domova i na kraju ih protjerali na područja pod kontrolom Armije BiH ili u druge zemlje, i to preko Republike Hrvatske. Tokom protjerivanja civila, bosanskih Muslimana, pljačkali su njihovu imovinu«.

 Rezultati? »U drugoj polovini rujna 1993, rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a pružili su uvjerenja predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu da u općini Stolac nije ostao nijedan jedini Musliman, te da je HVO to područje naselio Hrvatima iz srednje Bosne, koje je nastanio po muslimanskim kućama«.Posljedice su užasavale još godinama poslije rata. U općini Stolac sravnjene su sve džamije, neke od njih spomenici iz Otomanskoga doba. Otomanska je arhitektura zbrisana. Grad-spomenik Počitelj, netaknuti otomanski dragulj na samome obodu davnog carstva, spaljen i razoren, a na njegovim prilazima zabijeni drveni križevi. Sve se to s mukom počelo mijenjati tek dugo nakon što je Tuđmanov HDZ 2000. izgubio vlast. Podjele u Stocu i danas su duboke, škole razdvojene, ljudi izmučeni. 

Ništa od toga Milanović nije zapamtio, ništa vidio, ništa spomenuo. Bošnjake je spomenuo samo jednom, u najopćenitijem i najmanje obvezujućem kontekstu; o Hrvatima je govorio svugdje i neprestance. Susreo je franjevce, a potom i mostarskoga biskupa Perića, poznatoga tvrdolinijaša, e da se ne bi zamjerio ckrvi. Pa zašto nije susreo i muslimanske vjerske vođe, zašto ne i povratnike u Stolac? Nagađati nećemo, premda ne bi bilo teško. Ali istina je očita: hrvatski je premijer nastupio civilizacijski nezrelo i politički nadmeno, očiju širom zatvorenih, propuštajući još jednom pokazati da Hrvatska bar nastoji razumjeti što je, zapravo, učinjeno te 1993. godine.  Boris Pavelić (Novi list)