Kliker.info

Opet autobusi iz Albanije, puni žena, odjevenih u robu sa mirisom lavande i cipele sa najvišom štiklom. Opet žene koje se na rivu spuštaju držeći jedna drugu pod ruku, da se ne okliznu. U drugoj ruci stišću karanfile, koji im ne pomažu u nastojanju da održe ravnotežu.

Piše :  Andrej Nikolaidis (Žurnal)

To svaka žena zna: ljepota nije praktična. Ali je lijepa. Iza njih, sa stomačinom koja je vazda u ofsajdu, ide mrzovoljni vozač autobusa: sad će on sašit’ pivo i pet ćevapa, pa nek gospođe šetaju kol’ko im je onoj stvari ćeif.

ŽENE SU NEKADA RADILE

Majstor je autobus parkirao kod ruševina hotela „Galeb“. Dvadeset godina dovodi žene u Ulcinj i do danas mu nije jasno zašto je taj hotel srušen. Hotel radio, oni ga minirali.

Konobar na rivi ispričao mu je da je neko iz Podgorice tu odlučio izgraditi stanove za prodaju, pa su zbog njega u prah i pepeo survali u živ i zdrav hotel. Pedeset metara od „Galeba“, na putu za poluostrvo gdje je nekada bio hotel „Jadran“, stoji bilbord koji najavljuje skori početak gradnje „luksuznog hotela sa marinom“. Otkad vozi za Ulcinj, taj je bilbord tu. Ima, brat-bratu, decenija i po da je i na rivi, odmah dolje, lijevo od stepeništa, najavljena izgradnja hotela.

Mogao bi tako misliti vozač. Moglo bi biti i da je neka njegova rođaka (mnoge su albanske porodice nakon rata ostale podijeljene: jedan dio kod Tita, jedan dio kod Envera) radila u hotelu „Galeb“. Žene su, naime, nekada radile. Nije tada bilo govora o zastupljenosti žena u politici i javnom životu, partije se na kongresima nisu obavezivale da će trećina njihovih poslanika biti žene, malo je ko čuo za riječ „feminizam“, a kamoli znao šta to znači. Ali žene su radile. Išle su na posao i zarađivale su.

Tako je bilo: nismo znali za „ljudska prava“. Samo smo ih imali.

Na primjer pravo na rad. Bez prava na rad svaka priča o ljudskim, shodno tome i ženskim pravima, posve je besmislena. Stoga su ovdje, gdje su sve bivše fabrike, hoteli, robne kuće i stovarišta dati u ruke tajkunima, a radnici poslani kući, da tamo, u svetosti porodičnog doma, nezaposleni muževi zlostavljaju nezaposlene žene, Prvi maj i Osmi mart najmučniji dani u godini. Ne možeš disati od cinizma situacije, pritisne te kao nadgrobna ploča.

KOLIKO PARA, TOLIKO I MUZIKE

Tako ne misli vozač, nego ja, dok prolazim kraj njega i kolone sljavljenica. Što će nadalje sa njima biti, nije teško pretpostaviti. Nema mnogo toga što čovjek može raditi u malom primorskom gradu, pa još zimi. One: šetnja po rivi, potom obilazak nekoliko butika koji još rade, kolači i boza u centru, ili kolač i kafa uz more. On: ćevapi i pivo. Možda će na televizoru pogledati prilog o nasilju nad ženama u Palestini.

„Podaci kažu da je trećina udatih Palestinki žrtva porodičnog nasilja“, reći će spiker. „Kao da je kod nas bolje“, reći će u prolazu konobar.

Predveče, okupljanje pred autobusom pa vožnja natrag, kući. Kako je bilo, pita vozač i sjedne za volan ne čekajući odgovor. A, koliko para toliko i muzike, kaže glas iza njegovih leđa. Prije nego što krenu, vozač pogleda u retrovizor. Žene izgledaju umorne: kao da jedva čekaju da Osmi mart završi.

Na izlazu iz grada, vozač se sjeti da ženi nije kupio poklon za praznik. Kupovao je i on cvijeće i kopije parfema na pijaci, sve dok mu jednoga dana nije rekla da prestane da baca pare na gluposti – bolje da kupi nešto za kuću, ionako jedva skrpe kraj sa krajem. Zato će parkirati ispred supermarketa i kupiti teleću koljenicu. Neka to ona sutra ponese kćerki koja ima malo dijete i muža propalicu. Za dijete nema ništa zdravije od dobre supe od kosti.

Baš tako bi moglo biti.