Kliker.info

Prateći vijesti o hapšenju Nasera Orića, ratnog komandanta Srebrenice, prisjetio sam se knjige Miloša Ilića, autora knjige Sociologija kulture i umjetnosti, koju je za izlazak na ispit kod profesora rahmetli Muzafera Hadžagića valjalo temeljito prostudirati.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

U dijelu koji tretira humor kao društvenu kategoriju pročitao sam refleksiju o jednoj karikaturi na kojoj vještica nekom svom „pacijentu“ proriče sudbinu ne uočavajući u tom proricateljskom transu policajce koji su joj došli s leđa u namjeri da je zbog zakonom zabranjenih rabota uhapse. Ta karikatura me i danas-dan doima kao podesan obrazac za razumijevanje niza prilika i neprilika, koje obiluju iznenađenjima svake vrste, bez obzira na mjesto i vrijeme.

Evropske institucije, pogotovo pod patronatom države, u našim očima su sinonim za red i poštovanje zakona, idiličnu atmosfere u hiperrealističnom izdanju koja isključuje grešku, mogućnost bilo kakvih havarija koje bi ugrozile funkcioniranje jednog bezmalo savršenog mehanizma. Opće mišljenje je da da je u tamnošnjem ambijentu zakon definirao i pokrio sve oblasti društvenog života, od isključivanja same mogućnosti utaje poreza, do precizno definiranih prostora na kojima kućni ljubimci mogu izvršiti malu i veliku nuždu.

Zašto se hapse samo bh. patriote

Kako je u toj dojmljivoj atmosferi, u kojoj sve frcera kao „švicarski sat“ moguće uhapsiti čovjeka kojeg je Haški tribunal oslobodio svih optužbi? I kako to da su svi dosadašnji slični „slučajevi“ uočljivo vezani samo za bosanskohercegovačke patriote?

Ne zaboravimo da je na sličan način uhapšen ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić, u Austriji general Armije BiH Jovan Divjak… Prisjetimo se, cijela diplomatska strka začinjena sučeljavanjem pravnih eksperata i njihovih pro e contra dokazivanja krivice ili njenog odsustva, uz medijske talambase, pratila je kako Ganićevu londonsku tako i Divjakovu bečku “ekskurziju”.

Objektivno gledajući, temeljno pitanje nakon svega je: u čemu je problem? Jean-Philippe Brandt, portparol Kantonalne policije u Ženevi, javno obznanjuje da je Orić uhapšen na osnovu naloga izdatog po potjernici Srbije koja datira iz prošle godine, a u Interpolu kažu da je potjernica za njim stavljena van snage te njegovo ime izbrisano iz baze podataka. Nesuglasje je više nego očito. Kako je moguće da je Interpol o tom stavljanju van snage potjernice za Orićem obavijestio institucije vlasti u BiH a nije Švicarsku?! Jesmo li to mi važniji i prioriteniji zbog naše zagrijanosti za pristupne pregovore, dok za Švicu u Evropi ne mare zbog njihove nezainteresiranosti za ulazak u Evropsku uniju?

Greške postale pravilo

Možda i jesmo, ko će ga znati. Samo, ono što je po srijedi jeste činjenica da mi uvijek izvlačimo deblji kraj. Javnost je ubijeđena da je čin Orićevog hapšenja svojevrsno slanje poruke iz „nevidljivih“ centara moći. Sve manje je onih koji, i pored zadivljujućih impresija o savršenoj uređenosti evropskih sistema, vjeruju u tzv. „proceduralnu grešku“, sintagmu za kojom se sve češće poteže.

Zato, dođe li do njegovog puštanja na slobodu uz popratno obrazloženje da je u pitanju „proceduralna greška“, bosanskohercegovačke vlasti će se morat daleko energičnije nego što je to slučaj bio ranije morati odrediti. Zaista treba jasno reći da sa tim lakrdijama konačno treba prestati. Iz prostog razloga što su „proceduralne greške“, postale pravilo za svakog po imenu zvučnijeg patriotu ove zemlje koji kani preći granicu. Proceduralna greška u Bosni ima daleko prihvatljiviju definiciju. Ovdje se lijepo kaže: „Kad prde ne vrati“.

Dok se vlasti energičnije ne odrede, na bosanskohercegovačkim patriotima je da se jasno opredijele između dvije solucije – evropskih nesuglasica ili “Kljuićevog zakona”.

Da budemo jasniji i precizniji, i uzgred da podsjetimo javnost: nekadašnji član Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić više puta se sličnim povodima izjasnio da slijedi vlastiti zakon: „Krećem se isključivo po slobodnim teritorijama“.