Kliker.info

Zadesio se tako drugog dana Denis Bećirević kod Lagumdžije u gostima, zasjeli oni i zapili se do nekih doba, kad eto ti Mileta Dodika, mortus pijanog iz birtije, ali svratit će on do svog druga Zlatka da malo s njim zamezi. Vidi Zlatko da sad valja ponuditi krevet Miletu, ali u Zlatka se krečila spavaća, pa reče Miletu da ostane na konaku, ali će na jednom kauču morati spavati sva trojica. U neka doba na tom kauču nategnu Mile Denisa, praši na sve strane, Denis gurka Zlatka, al’ ovaj se pravi da spava i ne mrda. Ujutro se Mile diže i ode, a Denis će Zlatku:

– Pa bolan, Zlatko, ti i ja partijski drugovi, ti predsjednik SDP-a, pa kakav si ti moj lider kad me Dodik pred tobom pojeba.
– Slušaj, Denise, – mirno će mu Zlatko, – kad ti Dodik u kuću dođe, neko mora bit’ jeban, pa bolje ti nego ja.

I ne lezi vraže, pretvori se vic u zbilju, Dodik se razgoropadio nad Zlatkovim javašlucima sa Trajnom misijom BiH u UN-u, pade zahtjev za smjenom ministra-predsjednika SDP-a, sastaše se dvojica vajnih socijaldemokrata da šta dogovore, a Denis umjesto bez dupeta ostade bez funkcije zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Revnosni bazardžan Zlatko tako proda još jednog svog pulena, a šta je uz njega dao onako gratis da bi se očuvao na poziciji i još malo besciljno lutao svijetom – ne zna se. Moralo je biti nešto krupno, jerbo Zlatko Lagumdžija, ponosni maturant mičigenske gimnazije i učesnik i govornik na mnogim internacionalnim konferencijama „kao političar i kao stručnjak“ ( valjda jer to dvoje u BiH ne ide zajedno ) ne pravi jeftine dealove, ali ih pravi tako da ispostavljeni račun gotovo uvijek plati neko drugi, pa bio to pokojni Adil-beg ili država Bosna i Hercegovina.

Trampio je Zlatko važne državne institucije i agencije za svoju poziciju ministra vanjskih poslova, jer Zlatko dobro računa: izborna pobjeda iz 2010. posljednja je šansa ovako degradiranoj Socijaldemokratskoj partiji da svog šefa uputi na putešestvije svjetskim morima u kojima će, kao onomad inertni i notorno nesposobni novopečeni Hrvat Alkalaj, upecati kakvu zgodnu funkcijicu pri Ujedinjenim Nacijama ili u bespućima evropske birokratske vrhuške. Stoga Zlatko nije odviše mario ni za svojedobnu grožnju stranačkim kongresom 2014. godine, niti za razvlačenje formiranja državne vlasti, niti za stotinu drugih političkih gafova i de facto po državu destruktivnih poteza koji su, zapravo, konzekvenca proračunatosti.
A proračunatost Zlatka Lagumdžije je očigledna.

Svaki čin SDP-ovih prvoboraca Zlatko će Lagumdžija brzo promovirati kao sopstveni, a one dojučerašnje političke istomišljenike odbaciti poput balasta koji ga vuče natrag u bosanskohercegovačku memlu, i to baš u trenutku kada se odlučio posredstvom aktuelne funkcije težiti i obezbijediti međunarodne angažmane. Tako je odbačen Emir Suljagić nakon gnjevne aklamacije Islamske vjerske zajednice, tako je odbačen Željko Komšić kao cijena današnjeg sporazuma i podrške sa Čovićevim HDZ-om, tako je odbačen Denis Bećirević kao nuspojava sporazuma sa SNSD-om, a sve te interne partijske obračune ( koji zapravo i nisu drugo nego posljedice Lagumdžijinih pogubnih izbora ) SDP-ova propagandna mašinerija proglašava nesklonošću partijskih članova da žude za foteljama. Takvim proglasima Lagumdžija se osigurava od možebitnog javnog protesta odbačenih partijskih drugova, jer ih stavlja u pat poziciju: ili će šutke prihvatiti takav slijed događaja, ili će se buniti i biti u očima javnosti okarakterisani kao političari koji, ipak, samo žele zadržati pozicije, čime bi svoje daljnje derogiranje u partijskoj hijerarhiji učinili izvjesnijim i podložnijim šefovom satrapskom nalogodavstvu.

Strahoviti poraz SDP-a na općinskim izborima partijskog lidera nije odviše kosnuo. Lagumdžija je dobro znao vjerovatnoću takvog izbornog ishoda. Zna Lagumdžija da je okarakteriziran kao glavni krivac što se godinu i pol čekalo na formiranje državne vlasti. Zna Lagumdžija zašto je svojedobno vodio krvničku borbu protiv HDZ-a, a danas pristaje uz iste, zašto je svojevremeno kritizirao poteze SDA, a danas ih ponavlja, zna zašto se do jučer sukobljavao s Dodikom, a danas obezbijedio njegovu podršku za smjenu ministara Stranke demokratske akcije, zna Lagumdžija zašto je tako brzo i ado progutao sve napise „Dnevnog avaza“ i svo blato kojim ga je Radončić svojedobno zasipao. Zna Lagumdžija zašto je odbacio gore imenovane, zna zašto nije bitno da li se SDP intenzivno percipira kao nepotistička ( la famiglia Nikšić! ), foteljaška partija, autokratski režim nametnut partijskom članstvu, suma nestručnih kadrova postavljenih na neadekvatna mjesta i nesposobnih riješiti tekuću problematiku na bilo kojem nivou vlasti. Zna Lagumdžija, jer da ne zna, nijedan stranački šef ne bi mirno podnosio i prihvatao da partija na čijem je čelu potone u ono blato za koje je nacionalistički orijentiranim stranka ma bilo potrebno daleko više vremena od pišljive dvije godine koliko je prošlo od zadnjih općih izbora.

Znaju i građani.

Da ne znaju, da ne proviđaju, i da ne mare, SDP bi uistinu protegnuo svoj minuli izborni trijumf i na općinske izbore, a građani bi oduševljeni požurili dati svoj glas najbrojnijoj socijaldemokratskoj partiji u Bosanaca i Hercegovaca. Ovako, SDP se brzinom munje srozao i proizveo narodni gnjev, a budući da je vodstvo SDP-a istoznačno sa Lagumdžijinom personom, to nesporno proizilazi da je upravo taj individuum prouzročio finalni pad i konačno gašenje jedinog socijaldemokratskog glasa koji je imao istinski odjek u državi. Danas taj glas slabi, socijaldemokratija je u hropcu, SDP nezaustavljivo tone. Ipak, bitno je da „lideru sutrašnjice“ ta sutrašnjica spremi dobru međunarodnu sinekuru, dok to što Bosna i Hercegovina raspolaže samo čemernom današnjicom nije važno.