hamburger-icon

Kliker.info

Peter Gallbraith :Za Bosnu bi bilo bolje da SAD nisu spriječile pad Banje Luke!

Peter Gallbraith :Za Bosnu bi bilo bolje da SAD nisu spriječile pad Banje Luke!

27 Marta
06:16 2011

Prvi američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt (Peter Gallbraith) izjavio je u intervjuu za "Dnevni avaz" kako još razmišlja je li bilo dobro što je Vašington izvršio pritisak i spriječio da snage Hrvatske vojske i Armije BiH uđu u Banju Luku. Prema njegovim riječima, za Bosnu bi bilo bolje da su Karadžić i Mladić potpuno poraženi. Gallbraith, koji je u vrijeme agresije na BiH bio jedan od ključnih američkih diplomata u regionu, ističe kako je Dejtonski ustav grozan, te zašto je aktuelna vojna intervencija u Libiji rezultat lekcije koju je Zapad naučio u BiH.
 
Moram Vas na početku upitati nalazite li u ovoj odlučnosti da se implementira zona zabrane letenja nad Libijom neke bosanske refleksije: Plaća li to sad Gadafi i Miloševićeve račune?
 
– Sasvim jasno, naučili smo nešto iz iskustva u Bosni. I ovo je sada najčistiji mandat UN-a, da se zaštite civili od nekog tiranina, konkretno, u Libiji od Gadafija. Bosanska rezolucija (Vijeća sigurnosti br. 781, op. a.) bila je u usporedbi s ovom jedna vrsta torture jer je bilo puno kočničara da se ona provede, posebno u vezi sa zaštitom sigurnosnih zona. Treba se samo prisjetiti Bihaća, koji umalo nije postao Srebrenica, koja, kao i Žepa, na sramotu, nije zaštićena. Ova UN-ova rezolucija je, vjerovatno, i zato mnogo jasnija, iako to uopće ne znači da će u Libiji biti drugačije.
 
Zakašnjela odluka

Šta to znači? Je li ova intervencija u Libiji došla u pravo vrijeme?
 
– Čini mi se da je došla suviše kasno. Ne znam, ali čini mi se da je rezolucija donesena samo prije deset dana, Gadafi bi možda bio prošlost. Ovako, ostaje nam da sačekamo i da vidimo.
 
Prije 15 i više godina Amerikanci su tražili odlučnu akciju u BiH, a Evropljani nisu bili entuzijasti. Sada se desilo obrnuto oko Libije! Zašto?
 
– Mi koji smo radili za administraciju predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) željeli smo tu akciju u BiH, ali naša vojska je bila protiv nas. Generali su bili protiv.
 
I Vilijem Peri (William Perry), koji je kao šef Pentagona proglasio da su "muslimani izgubili rat u Bosni"?
 
– Ma, vjerujte mi, Peri nije bio najveći problem. On je bio OK! Ali, uz naše visoke oficire, i Evropljani su nam stalno prigovarali.
 
Ko je od Evropljana najviše prigovarao?

– Svi oni koji su imali poteškoća da se opredijele "na koju će stranu". Znate, nije možda čudno što su Rusi bili historijski uz Srbe. Ali, Fransoa Miteran (Francois Mitterrand) je prema njima pokazivao otvorenu naklonost, vlada britanskog premijera Džona Mejdžora (John Major) također je doprinijela tom oklijevanju. Oni nisu vjerovali i nisu voljeli Klintona u početku. Oni su voljeli Buša starijeg kao američkog lidera, smatrajući da je njegovo međunarodno iskustvo nedostižno. Imali smo situaciju u kojoj su mislili da je naša administracija nemarna, što se podudaralo s mišljenjem naše vojske. Danas, u slučaju Libije, imamo, u najmanju ruku, puno deklarativnije evropske lidere. Naravno, Libija je na njihovom kućnom pragu, kao što je bila i Bosna.
 
Ali, Bosna nije imala nafte?
 
– Naravno, Vi imate pravo to reći. Ali, reći kako je nafta uzrok ove intervencije u Libiji, prema mom mišljenju, pogrešno je. Jer, poslije ovoga nafta neće biti jeftinija, nego skuplja. Radi se, ipak, o ratu opozicije s libijskom vladom. Naša podrška libijskom narodu ne znači kako mi očekujemo da narod preuzme kontrolu nad eksploatacijom nafte u Libiji. Ne razumijem, dakle, taj "argument" nafte, osim činjenice da nafta zaista postoji tamo.
 
A šta kažete na to da neke evropske vlade, kao ona u Velikoj Britaniji, nisu željele pomoći Bosni jer je ona bila dominantno muslimanska?
 
– Da, mislim da je tako. Bio sam u stalnim razgovorima s pokojnim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
 
Jeste li bili svjedok takvih diskusija?
 
– Samo s predsjednikom Tuđmanom. Nije to bilo dominantno razmišljanje u Evropi. Činjenica da je Bosna bila muslimanska bila je važna samo za neke Evropljane. Ne mislim, zapravo, da je to tačno za bilo koju od zapadnoevropskih vlada u cijelosti. Jedino je Tuđman pokušavao da me ubijedi kako je Hrvatska istočna granica Zapada, da je islam u Bosni "vrh islamskog koplja" zabodenog u Evropu. I da se bosanska vlada i bosanski muslimani mogu očuvati kao civilizirani pomoću krsta. To je, prema njegovim riječima, bio krst koji je Hrvatska trebala nositi.
 
Šta ste mu Vi govorili na to?
 
– Ja bih mu na to rekao, ustvari uvijek je to bila veoma smiješna konverzacija, znate, gospodine predsjedniče, ja sam ipak iz Vermonta i nemam vaše iskustvo historičara. Morao sam glumiti lažnu skromnost pred njim, jer on uopće nije bio veliki historičar. Rekao bih mu: Jedino što vam mogu reći jeste kako američki narod gleda na to. I kad američki ljudi vide Mladića i Karadžića, Srbe koji bombardiraju Sarajevo, mi onda za te ljude mislimo da su barbari. Naravno, on bi se smijao, jer i on je mislio za njih da su barbari. A, kada bih mu u nastavku rekao: Znate, kad Amerikanci vide da Mate Boban i Slobodan Praljak bombardiraju Mostar, onda mi i za njih mislimo da su barbari, Tuđmana bi veoma razočarale moje izjave. Na kraju bih mu rekao: Kad vidimo ljude u redu za vodu ili da u kolonama idu na svoj posao i kako se na njih puca iz snajpera, gospodine predsjedniče, mi mislimo da su ti ljudi kao mi. Da su to zapadnjaci i da su ti zapadnjaci muslimani. Te riječi Tuđman nikad nije volio. Iako je to bilo sasvim tačno, njemu to nikad nije postalo jasno.
 
Zbog čega je onda američka administracija odlučila da prizna ime Republika Srpska kada se zna na kojim je temeljima takva "republika" nastala i ko joj je kumovao?
 
– Morate razumjeti da smo napravili ovu odluku u vrijeme rata. Kada gledate unazad, stvari izgledaju drugačije. Ali, u datom trenutku se nađete pred veoma teškim izborom. A taj izbor se nije ni dogodio u Dejtonu, već u Ženevi, u septembru 1995. Bio sam tamo kad se to desilo…
 
Koga treba za tu povijesnu grešku okriviti? Koga najviše?
 
– Želim Vas podsjetiti šta je bio "dil", jer svi uporno zaboravljaju šta je bio drugi dio tog "dila". Dakle, dogovor je bio da će Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri RS prihvatiti da budu dio države BiH. A to je bilo za dio trgovine. RS je priznata kao federalni entitet u okviru jedinstvene međunarodno priznate države BiH i njenih međunarodnih granica! U to vrijeme, računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno. Niko nije bio sretan zbog toga. Mi smo bili načisto da su RS vodile masovne ubice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje RS utemeljeno na etničkom čišćenju i masovnom ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritoriju, imali vojsku, a mi smo željeli da završimo rat. I to je bilo to cjenkanje. Oni su pristali da ostanu u jedinstvenoj BiH, te da RS bude samo konstitutivni dio toga.
 
Kad je to ime RS u pitanju, koliki su otpor prema vama imali predsjednik Izetbegović, ambasador Šaćirbegović i drugi?
 
– Pa, njima se to nije sviđalo. Ali, koliko se mogu prisjetiti, nije postojao jak otpor tome

Je li uopće bilo otpora?
 
– Nije postojao! Mislim, nije im se to sviđalo, protivili su se, nisu to željeli, ali i u RS su morali prihvatiti da su oni dio BiH. I kao što to često biva s mirovnim sporazumima, nijedna strana ne vjeruje u ono što govori. Mislim da Srbi dugo nisu mislili ozbiljno da su prihvatili BiH kao suverenu međunarodno priznatu državu za svoju zemlju. Kao što ni vlada u Sarajevu nije vjerovala da RS treba biti entitet. Ali obje strane su se složile s tim.
 
Kraj rata

Zar niko od vas u američkoj administraciji nije mogao pretpostaviti kako će ti isti Srbi u BiH učiniti sve da sve ove godine blokiraju državu i da urade sve na afirmaciji RS kao posebnog entiteta? Je li vam to bilo jasno u Dejtonu?
 
– Jeste! Siguran sam da smo to još onda mogli pretpostaviti. Mi nismo nikada govorili da se dogovaramo s civiliziranim ljudima. Znali smo da radimo s masovnim ubicama, ali i bjelosvjetskim lažovima. Ne mislim da su s time što su dobili ime RS i "prihvatili BiH" oni promijenili svoj karakter. Ali naš cilj bio je da zaustavimo rat koji je odnio 200.000 života.
 
Znači, Dejtonski ustav nije dobar?
 
– Ma, Dejtonski ustav je grozan ustav kada je riječ o izgradnji države. Ako govorite o izgradnji civilnog društva ili moderne evropske države pomoću njega, to je grozan ustav. Cilj Dejtona je bio zaustaviti rat! Jer, rat je ipak gori od tog groznog dogovora. Zato su Izetbegovićeve riječi na potpisivanju sporazuma kako je "ovo nepravedan mir" sasvim tačne. Ali, nastavak rata je čak nepravedniji od toga!
 
Zašto su SAD zaustavile ofanzivu udruženih bosanskih i hrvatskih snaga na Banju Luku u ljeto 1995. godine?
 
– Dobili smo instrukcije Nacionalnog vijeća sigurnost (NSC) da kažemo Hrvatima da zaustave ofanzivu prema Banjoj Luci. Toni Lejk (Lake), koji je bio glavni Klintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, od prvog dana imao je taj instinkt da treba zaustaviti rat i u tome je bio podržan od generalštaba naše vojske. Na koncu, i državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher), koji je osjećao animozitet prema Holbruku, želio je kraj rata odmah.
 
Kako se to zbilo?
 
– Tog dana je Holbruk rekao generalu Vesliju Klarku (Wesley Clark) da ode kod hrvatskog ministra odbrane (Gojko Sušak, op. a.) i zatraži obustavu ofanzive. A onda smo se Holbruk i ja privatno sreli s Tuđmanom i Suškom. U jednu ruku, mislili smo, ako Banja Luka padne, to bi bio značajan poraz za fašiste, masovne ubice, imali bismo drugačiji mir u kojem ove dvije kategorije ne bi uzele učešće. Nešto slično kao u Njemačkoj, u kojoj nije dozvoljeno nacistima da budu dio mirovnog procesa! Ali, mučile su nas dvije stvari, koje su krenule drugim putem. Prvo je bio humanitarni razlog, imali ste Srbe iz hrvatske Krajine i Srbe iz zapadne Bosne koji su pobjegli u Banju Luku. Treba imati u vidu da ste već imali neke Hrvate koji su sistematski činili zločine u srpskim domovima u hrvatskoj Krajini. Niste im mogli vjerovati šta bi oni činili ukoliko bi zauzeli Banju Luku. I, na koncu, imali ste populaciju Banje Luke koja bi se mogla pretvoriti u izbjegličku kolonu od 200 do 300 hiljada izbjeglica. Znači, jedno haotično stanje.
 
Kažete da je nepovjerenje u Tuđmana uzrokovalo da zatražite prestanak vojnih operacija na Banju Luku i da se odlučite za mir "po svaku cijenu"?
 
– Znajući već u to doba Tuđmana, njegove opise Banje Luke kao hrvatskog grada, a i Vi znate za njegovo crtanje mape BiH na salveti, na kojoj je predložio zamjenu Tuzle i Banje Luke, plašio sam se da, ukoliko Hrvatska zauzme Banju Luku, ona je nikada neće vratiti. Kad smo otišli da razgovaramo s Tuđmanom i Suškom, rekli smo im da ne zauzimaju Banju Luku, već da oni trebaju zauzeti Kozarac i Prijedor. Iako im je general Klark rekao da zaustave ofanzivu čak i tamo, oni su shvatili da trebaju slušati Holbruka i mene. Na kraju, oni su još malo napredovali, ali nikad nisu zauzeli Prijedor. U međuvremenu, bio je dogovor da oni to prepuste Armiji BiH, ali se Armija BiH nije uspjela organizirati. To je prava priča šta se dogodilo.
 
Pa je li Vam sada žao zbog toga?
 
– Svih ovih godina pitam sebe jesmo li tada napravili pravu odluku. Čak ni danas nemam odgovor na to pitanje. Mislim da bi krajnji rezultat u Bosni bio mnogo bolji da su RS, odnosno Karadžić i Mladić bili potpuno poraženi. U drugu ruku, ako bi bilo na desetine hiljada ubijenih ljudi u tome, u toj hrvatskoj ofanzivi, bilo bi to teško opravdati. Tuđman je umro za nekoliko godina i Hrvatska je otišla u drugom pravcu. Ali, zamislite da je Hrvatska osvojila Banju Luku, zamislite da je Tuđman to realizirao kao dio Hrvatske, nacionalistička snaga Hrvatske bila bi jača. Veoma je teško ocjenjivati historiju po principu "šta bi bilo da je bilo". Ali mogu vam ovdje priznati da mi je od svih stvari koje sam radio u životu taj razgovor između Holbruka i mene, te Tuđmana i Šuška najteže pao. Nema sumnje da je taj naš razgovor promijenio tok historije na vrlo značajan način.
 
Je li bilo teško ubijediti Izetbegovića da zaustavi napredovanje Armije BiH prema Banjoj Luci i koliko je u to vrijeme zaista ona bila moćna?
 
– Ja sam bio u Zagrebu i Holbrukov posao je bio da u Sarajevu o tome razgovara s Izetbegovićem. Predsjednik BiH se protivio obustavi vatre i mislim da je Holbruk izvršio veliki pritisak na njega da pristane. Ali, realnost je da Armija BiH nije bila sposobna da nastavi ofanzivu i trebala joj je zaista hrvatska pomoć.

Montgomeri je pokazao svoje neznanje

Šta kažete na tvrdnje ambasadora Vilijema Montgomerija (Montgomery) da Dejton samo potvrđuje da Bosnu treba podijeliti i da BiH nema nikakvu, a kamoli evropsku budućnost?
 
– Mislim da su te tvrdnje neodgovorne. To je čovjek koji je radio 15 godina za američku vladu i nikada te stavove koje sada zastupa nije prenio svojim nadređenima. Te stavove on nije mogao smisliti tek kad je napustio vladu. Očito da je on imao te poglede još dok je radio za američku vladu, ali nije o tome govorio, a ambasador ima obavezu da prikaže svoju otvorenu procjenu situacije. Ne slažem se s njegovim stavovima. On time pokazuje veliko neznanje o tim pitanjima i da je prošao kroz rat, da je vidio mrtve i ranjene u BiH, sigurno ne bi tako o tome pričao.
 
Neslaganje s Holbrukom

Kako onda tumačite navode pokojnog ambasadora Holbruka koji je rekao da su se u Vašingtonu odlučili za ovakvu strukturu BiH jer, da nije bilo tako, "teroristi koji su napali Ameriku 11. septembra 2001., umjesto u Afganistanu, spremali bi se za te napade u Bosni?!"
 
– Holbruk je to napisao?
 
Da, u "Washington Postu" u svojoj kolumni!

– Znate da gajim veliki respekt prema Diku Holbruku, ali izražavam svoje duboko neslaganje s tim ako je on to napisao. Ne vidim tu nikakvu vezu s kreiranjem RS u BiH. Možda možete napraviti argument da bosanski rat nije završen 1995., on bi vjerovatno bio produžen možda do ove 2011. i još bi trajao. Onda bi takav zli rat, kao i svako drugo mjesto koje je haotično, moglo biti mjesto u kojem ekstremisti mogu operirati. Pitanje imena RS nema ništa sa zaustavljanjem terorista. Ime RS je samo "cijena" koja je "plaćena" da u ono doba bosanski Srbi odustanu da budu dio Srbije i da postanu dio međunarodno priznate države BiH.  Erol Avdović (Dnevni avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku