Ozren Kebo : Ozren Kebo: Seksualni život Slavoja Žižeka
Piše : Ozren Kebo (Gracija)
Slavni filozof pokazao je koliko muškarac može biti slab, što je možda najveći dokaz snage koji jedno muško danas može ponuditi.Slavoj Žižek, najegzotičniji i vjerovatno najpopularniji filozof današnjice, ne bi bio ni egzotičan ni tako popularan kada ne bi poznavao tajne medija i kada ne bi duhovito manipulirao tim tajnama.
Nedavno mu je u posjetu došla novinarka iz Britanije, sa željom da popričaju o njegovoj novoj knjizi, što će reći o Hegelu i novim čitanjima starih filozofskih tekstova. Umjesto toga, Žižek joj je sve vrijeme pričao o svom privatnom životu. Pritom ne samo da je demistificirao privatnost kao nešto o čemu se ne priča javno, nego se istovremeno, onako usput, poigrao i s nekoliko ukorijenjenih mitova za kojima svi posežu.“Znate čega se plašim”, kaže Žižek u pomenutom intervjuu. “Ovog postmodernog, permisivnog, pragmatičnog stava prema seksu. To je strašno, oni tvrde da je seks zdrav, da je dobar za srce, za cirkulaciju, da vas opušta. Čak idu tako daleko da kažu kako je ljubljenje također dobro jer razvija mišiće lica – to je strašno, zaboga.”
Novinarki je priznao da svoje veze može nabrojati “na prste jedne ruke”, jer mu je cijeli taj posao naporan. “Ne mogu imati seks za jednu noć. Zavidim ljudima koji mogu; to bi bilo sjajno. Osjećam se dobro, hajdemo, hopa-cupa-da! Ali za mene je to nešto nevjerovatno intimno. (…) Sve moje veze – zbog toga ih je bilo tako malo – bile su unaprijed osuđene na neuspjeh iz perspektive vječnosti. Hoću da kažem, mislio sam da će potrajati.”
Tako je govorio Slavoj Žižek, čovjek koji svoje veze može nabrojati na prste jedne ruke. Pet ili manje. Iza sebe ima tri propala braka i podli sarajevski duh sigurno bi prokomentirao da je filozof svaku svoju trebu i oženio. Žižek, pak, ovim autoironičnim priznanjem relativizira i ismijava najistrajniji i možda najgluplji muški mit, onaj o urođenom zavodničkom karakteru muškog spola, čiji pripadnici svoju muškost ovjeravaju brojem osvojenih žena. Što je taj broj impozantniji, to je i mužjakova vrijednost veća. Cijena mu raste sa svakim novim trofejom, što nije slučaj i sa ženskim rodom, kod kojeg je situacija radikalno drugačija. Što više osvojenih muškaraca, to je društvena vrijednost ženke niža. Tako da unutar čovječanstva kao ciljne grupe imamo protivrječan proces: da bi se jedna njegova polovina uzdigla, druga neminovno mora biti unižena. Ženska borba za emancipaciju u mnogim je segmentima dostigla impozantne nivoe, ali u ovom nije daleko odmakla. Tu smo na terenu jednog od posljednjih bastiona krkanske muškosti. Ako on padne, onda pada krkanluk kao fenomen, što bi ugrozilo osnove muške filozofije.
Zato, kada jedan od istaknutijih predstavnika muškog roda javno prizna da mu za nabrajanje ljubavnih veza ne trebaju prsti obje ruke, on ne samo da udara po prostačkom mitu nego i otvara mogućnost da se cijela stvar razmotri na nov način. Zašto bi muškarac gubio cijenu ako je u životu imao malo veza i zašto bi mu rejting rastao ako ih je imao mnogo? Istina, ne isključujemo ovdje ni mogućnost dvostruke lukavosti. Priznati sopstvenu nekompetentnost u osvajačkim strategijama može biti vrhunska osvajačka strategija. Jer neko koga nije strah to priznati sigurno pršti od samopouzdanja, što uvećava njegovu privlačnost. Priča o uspješnom alfa mužjaku, gutaču ženki, olinjala se od silne upotrebe. Filozof je to dobro uočio. Izvrni normu, budi poseban i eto ga. Pažljivo pročitajte Žižekovu izjavu i vidjet ćete da je zapravo šarmantna, da osvaja, u krajnjoj liniji – zavodi.
Žižek se dotakao i još jednog mita – braka kao vječne kategorije. U 21. vijeku, kao što znamo, brak je uspješno propao. Što ne znači da je nestao. Ne, samo je evoluirao do neprepoznatljivosti. Nestao je onaj njegov višestoljetni temelj, ona robovska zakletva o vječnoj ljubavi koja, istina, većinu nije obavezivala, ali jeste sputavala. Danas je brak nešto sasvim drugo, recimo hobi, sport, zabava za slobodno vrijeme. Ljubav traje tri godine, kaže jedan relevantni literarni uvid. Brak dvije-dvije i po. Mladi ljudi u brak ulaze sa željom da se malo provedu, da vide kako to izgleda, da naprave svadbu kako bi i oni jednom bili važni. Ulaze u njega sa hiljadu živopisnih motiva, jedino što nemaju na umu je da će tu ostati vječno. Brak je danas privremeno stanje duha i tijela, eksperiment za koji svi znaju da je unaprijed osuđen na neuspjeh, ali ga prakticiraju što zbog radoznalosti, što zbog konvencija. Današnje generacije pravi su antipodi Slavoju Žižeku, oni ne bi mogli spavati s nekim ako bi znali da je to zauvijek. Pa da kompletiramo definiciju: ljubav traje tri godine, brak dvije-dvije i po, a seks godinu-dvije. I hajmo dalje.
Ljudi danas ljubavne veze tretiraju i konzumiraju u skladu s duhom vremena: brzo, površno, relaksirano, višekratno, neobavezno, hirovito. I ta je površnost izrasla u univerzalno pravilo. Ljubav i brak ne smiju trajati duže od najnovijeg automobilskog modela – tri, u ekstremnim slučajevima i pet godina. S novom porodicom ili novim partnerom javlja se i potreba za novim autom, a evo baš imamo najnoviji model s 1400 kubika u kojem je upakovan motor od 180 konja. Svi oni brakovi koji su se odužili na više decenija udaraju na same temelje kapitalističke civilizacije, proizvodnih odnosa i interesa krupnog kapitala. Dugovječan brak svojevrstan je – da prostite – pokret otpora. Ova ideja jamačno bi se svidjela deklariranom ljevičaru Žižeku, ali isti je sjebao već tri braka.
Komentari