Kliker.info

Slavni pijanista Arthur Rubinstein jednom je prilikom rekao: „Ako ne vježbam samo jedan dan, ja to odmah osjetim na svom sviranju. Ako ne vježbam dva dana, to će osjetiti i kritika. A ako ne vježbam tri dana, stvar će primijetiti čak i publika.“ Eto šta u životu vrhunskih umjetnika znači svakodnevna rutina.

Piše . Ozren Kebo (Analiziraj.ba)

Na tragu ovog postulata je i nekoliko dana stara reakcija Malcolma Delaneya, košarkaša Barcelone, na odluku čelnika Eurolige da se ovogodišnje takmičenje po svaku cijenu privede kraju.

„Vi se šalite? Ljudi, shvatate li da sportisti koji su u karantinu nisu sposobni igrati košarku? Čak i ukoliko treniramo kod kuće, ne možemo šutirati na koš barem mjesec (…) Nisam siguran da oni koji se ne bave sportom uopće shvataju koliko je teško ući u pravu formu nakon pauze od samo sedmicu. Za ulazak u formu nakon mjesec neigranja bit će potrebno jako puno vremena…“

Tako stvari stoje na najvišim nivoima sporta i umjetnosti. Problem je da ni na drugim razinama ljudske djelatnosti nije bolje. Čovječanstvo je stalo, potpuno paralizirano, što je loše za njega, ali – kako stvari sad stoje – dobro za planetu i ostatak živog svijeta. Nakon 11. septembra 2001. godine u medijskom univerzumu bila je popularna patetična fraza „Poslije ovog više ništa neće biti isto“. Ni ovih mjeseci patetika nije propustila da – ostanimo još malo kod košarke – zakuca, pa imamo novu poetsku misao koja privlači pažnju svojim neotkrivenim potencijalom. Ona glasi: „Ovo je kraj svijeta kakvog smo do sada poznavali.“

Budućnost ni(je) naša stvar

Pogledajmo načas moguća tumačenja ovakve fraze. Yuval Noah Harari u knjizi „21 pitanje za 21. vijek“ – rađenoj kad na vidiku nije bilo nikakve pandemije – piše da niko ne zna kako će se stvari odvijati za pet, deset ili petnaest godina i da je svako predviđanje nezahvalno. Ipak, u toj knjizi ima jedna pogrešna prognoza – da je ljudska vrsta, zahvaljujući naučno-tehnološkom razvoju, zauvijek pobijedila sve pandemije. Evo sada vidimo da nije.

Tek smo u prvom mjesecu globalne blokade svega, a posljedice su nesagledive. I dok epidemiolozi dobro lutaju u pogledu uzroka, definicija i mogućih rješenja, ekonomisti su izgleda ovaj put saglasni – ekonomske posljedice pandemije bit će strašnije od zdravstvenih. Mada ni oni nisu baš neka struka kojoj valja bezrezervno vjerovati. U Njemačkoj, po nekim tvrdnjama, postoji tridesetak ekonomskih instituta čiji je zadatak da prate globalne trendove i nijedan od njih nije predvidio krizu iz 2008. godine. Centralno pitanje u ovom trenutku je kako kriza djeluje na većinu ljudi. Slično vrhunskom pijanisti, i potpuno nalik prvom safu svjetske košarke, stanovništvo diljem svijeta totalno je izbačeno iz dnevnih rutina i to već sada ima nesagledive posljedice. Neki se teško mire s karantinom, disciplina im, izgleda, nije baš jača strana. Ali disciplina nam je svima jedno od najvažnijih sredstava odbrane protiv virusa. Uljuljkan u blagostanje, bogatiji dio čovječanstva teško podnosi izbacivanje iz kolosijeka. S druge strane, vječito zabrinut za egzistenciju, i onaj siromašniji dio planete jedva devera sa zastojem i dodatnom dozom neizvjesnosti. To je dio populacije na čijim je leđima uvijek najveći teret.

U bosanskohercegovačkim uvjetima nekoliko je ograničavajućih faktora: vlast se, čast izuzecima, pokazuje u dobroj mjeri nespremnom da odgovori na sve aktuelne izazove. A čak i kad bi bila sposobna i spremna, struktura države je takva da smo u startu hendikepirani za efikasnost centraliziranih sistema. Šta građani u takvoj situaciji mogu uraditi? Nije baš da su u bezizlaznoj situaciji, postoji nekoliko ohrabrujućih činjenica. Uprkos onom inicijalnom kupovnom stampedu, namirnica i dalje ima, prodavnice nisu prazne. Većina stanovništva poštuje propisane mjere. Čak i kada kasne, vlasti makar prate najbitnije svjetske predostrožnosti. Tako dolazimo do nivoa porodice, i dalje „osnovne ćelije društva“, kako joj se tepalo u samoupravljanju. Tu „obični čovjek“ može uraditi najviše. Da bi imao puno pravo biti nezadovoljan vlastima, njihovom neažurnošću, bezidejnošću, koruptivnim ratovima, lošim ili pogrešnim mjerama, morao bi na mikro nivou, u granicama sopstvenih staništa i obitelji, pokazati da može bolje ono što oni ne mogu na makro odnosno državnoj, entitetskoj ili kantonalnoj razini.

Kao što, nažalost, iz sopstvenog iskustva znamo, ima i težih okupacija od ove. I rijetko kad je situacija totalno bezizlazna. Dovoljno za početak. Možda je ovo stvarno „kraj života kakvog smo do sada poznavali“, ali čovjek se kroz historiju pokazao kao adaptabilna zvjerka, toliko adaptabilna da je u borbi za opstanak ili uništio ili doveo na prag uništenja sve ostale oblike života. Sad je vrijeme da se pokuša preživjeti bez većih gubitaka za one oko nas. U tom pogledu uopće nije bitno samo da preživimo, nego i kako ćemo to izvesti.