Kliker.info

Da nije razlike u obilježjima i manifestativnih oblika ispoljavanja vjeroisposvijesti većine članstva, golom, ljudskom oku ne bi bile vidljive razlike između budućih koalicionih partnera u mostarskoj vlasti, Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice.

Piše : Emir Imamović (Bljesak)

Čovićev HDZ poodavno je pokazao kako doživljava demokratiju: kao poredak u kojem svi mogu birati i biti birani, ali ovi drugi, ukoliko prvi podbace, imaju zadatak osigurati vlast Hrvatske demokratske zajednice. Tako su i nastale i praktično nestale stranke poput HDZ-a 1990 ili HSS-a, koje postoje čisto da HNS na prvu ne izgleda kao nastavak HDZ-a drugim sredstvima.

Na drugu, treću i ostale, taj Hrvatski narodni sabor ionako postoji da Čović u Kosaču ne ide samo na koncerte upriličene povodom kakvog praznika. Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije druge političke organizacije doživljava kao amortizere manjkavosti demokratije koja, majku li joj, omogućava čudljivom biračkom raspoloženju da, primjera i aktuelnosti radi, umjesto Salemu Mariću ili Zlatku Guzinu, osigura neko mjesto Irmi Baraliji ili Armanu Zalihiću.

Da je kao što nije, pa da HDZ-u za natpolovičnu većinu treba pet-šest ruku u Gradskom vijeći i da ih, sve redom, ima Hrvatska republikanska stranka, prvo bi Čović očekivao da mu se Slaven Raguž servira bez priloga, a ako bi ga ovaj odbio, njegovi bi megafoni čelnika HRS-a proglasili izdajnikom, narodnim neprijateljem i, u slučaju nužde, bivšim pripadnikom El Mudžahidina koji se u toj jedinici borio malo pod imenom Abu Mostari, malo kao Abu Dabi.

Situacija je, kao što znamo, drugačija: SDA i partneri su na lokalnim izborima u Mostaru ostvarili slabiji rezultat od očekivanog i sada od Bh. bloka očekuju da ublaži štetu i usput se politički samoubije. Nisu, naime, građani i građanske Mostara za kandidate i kandidatkinje Naše stranke i SDP-a glasali zato da na vlast dođe SDA, već su, glasajući za Bh.blok, glasali protiv HDZ-a i HRS-a, te SDA i DF-a; baš kao što su i birači Republikanca – što Slavenu Ragužu ne treba crtati – glasali protiv SDA, DF-a, Bh.bloka, ali i HDZ-a.

Izbore, da i tu lekciju ponovimo, ne dobija nužno ona stranka koja osvoji najviše glasova, već ona koja je u stanju skklopiti parlamentarnu većinu, a nju u Mostaru nemaju ni relativni pobjednici, dakle HDZ, niti drugi savez po snazi, odnosno Koalicija za Mostar. Opozicija sa devet zastupnika – SNSD će, bez sumnje, biti dio vladajuće grupe – niti ima snage, niti kakve ideološke bliskosti da bude nešto više od konstruktivne smetnje ili parlamentarne ikebane.

Od objave prvih rezultata izbora u Mostaru, pa do evo ove minute, samo društveno-političkim radnicima u medijima nije (kao) bilo jasno da je HDZ-u najpoželjniji partner upravo SDA, dok SDA bez HDZ-a ne može ništa. Očekivanja da će Bh.blok sam od sebe napraviti budale, nisu samo uzaludna, već su i lažna. U prevodu na jezik kojim se prečesto i pogrešno govori: NS i SDP su trebali odbiti počiniti izdaju kako bi Stranka demokratske akcije imala opravdanje za svoju, već planiranu u prvoj postizbornoj noći, ako ne i prije.

Riječ izdaja, naravno, treba shvatiti uslovno, a ne bukvalno. Kod nas seizdajnicima smatraju i oni što više drže do vlastitih principa nego do tuđih planova i interesa. Hrvatska demokratska zajednica još uvijek uživa dovoljno podrške među bosanskohercegovačkim Hrvatima da njenom predsjedniku nije problem, manje ili više otvoreno, pozivati SDA u još jedan savez i usput trpiti optužbe slabašne opozicije.

Stranka demokratske akcije je u daleko goroj situaciji jer, jednostavno, ima jaču opoziciju unutar bošnjačkog biračkog tijela, ali je još dalje od realnosti – one realnosti u kojoj je i povećalom teško naći nekoga ozbiljnog koga bi moglo iznenaditi koaliranje sa HDZ-om u Mostaru ili bilo gdje drugo. Nije, o čemu smo pisali više puta, SDA izgubila na posljednjim lokalnim izborima ni zbog vlastitog političkog sadržaja, niti zbog vječne ljubavi s HDZ-om ili iznuđenog preljuba sa SNSD-om – izazvanog ranijim porazima SDS-a u Republici Srpskoj – već zbog ponašanja svojih dužnosnika, njihovih štićenika i najbliže familije.

Bosni i Hercegovini, preciznije u dijelu Federacije i u Banja Luci, olovkom nisu kažnjeni nacionalisti već kleptomani i nasilnici. To što Izetbegović hoće da vjeruje kako je glasove izgubio zbog Čovića i Dodika, a ne zbog Asima Sarajlića i Fikreta Prevljaka je njegov problem. To što očekuje da i drugi misle isto, već je ozbiljan prilazak istoj takvoj dijagnozi. Dragan Čović ima hiljadi i jednu manu, ali glup nije.

On zna da sa HRS-om i SNSD-om može dogurati Marija Kordića do mjesta gradonačelnika, a usput u Vijeću dobiti pakao: slabašnu većinu koja bi ovisila o zdravstvenom stanju Velibora Milivojevića i u kojoj bi mu Slaven Raguž mozak popio na slamku. O saradnji HDZ-a i Bh.bloka, naravno, nije ni razmišljao – svjestan je da bi trajala onoliko koliko treba da se dogovore o nemogućnosti dogovora.

Gotovo ista je, bez obzira na broj mandata, pozicija SDA. Sve i da s Bh.blokom uspiju, a neće, montirati Guzina na Bešlićevo mjesto, imat će Vijeće u kojem previše ovise o onima od kojih su jedne izbore izgubili, dok su ih na drugim, mostarskim, pokrali. Natezanje oko izbora gradonačelnika Mostara je igrokaz kojim se odgađa i opravdava predvidljivi rasplet.

Onaj u kojem je izvjesna, nazovimo je, stabilna nestabilnost: komotna većina koju zajedno imaju HDZ i SDA naduravat će se, znamo, oko ama baš svega, osim oko pitanja svih pitanja – tokova novca u proteklih dvanaest godina i posljedičnog skrivanja tragova koji pokazuju kako ovdje, kao i drugdje uostalom, iza svake političke agende stoji neki ekonomski sadržaj, s tim što se u Bosni i Hercegovini pod tim podrazumijeva i klasičan lopovluk.

njega u Mostaru niti je bilo niti će ga biti bez vječitih partnera iz interesa koji, evo, malo osvježavaju brak prije nego ga opet učvrste na radost mnogobrojnih navijača koji su im svojim ručicama osigurali najviše mandata i kontinuitet iživljavanja.