Kliker.info

Znali smo i ranije, Pape je bio mnogo bolji igrač nego što je trener.Nije vajkanje, niti šta neobično, oni što smo ih voljeli najčešće nas tjeraju da im oprostimo svaku brljotinu, u ime starih vremena. To hvatanje na sentimentalnost ima smisla, niko nije imun na trenutak u kome je bio srećan. Jer, tren iscuri kroz prste, sjećanje je dragocjenost koja se grčevito stiska.

Piše: Boris Jovanović (Sportske.net)

Zbog toga sam pozajmio naslov pjesme, ne bih da riječi koje nižem shvatite kao optužnicu, ali ne mogu da se otmem utisku da je Safet Sušić arhitekta bosanskog poraza.Znam i složiću se, da profa sa Novog Zelanda što đake muči amebama i fotosintezom nije puki amater, bolji rezultat bi pokrio Papetovu nesavršenost. Ne zaboravite, ništa nije tako krhko kao afričko samopouzdanje poslije primljenog gola, crnu braću parališe loš rezultat.

Samo, ne bi promjenilo kakvoću stvari. Možda bi one bile prećutane, gurnute na dno police sa čarapama koje nikad ne nosiš, svejedno, pobjeda u fudbalu nije lijek za urođene slabosti.Znate šta najviše upire prstom na Papeta?To što su svi bili generali tokom bitke, ne poslije nje. Svi, osim onog koji stvarno ima čin, samog selektora.

Njegova Bosna je djelovala kao družina studenata u šumi. Znaju da su u opasnosti, ali ne i šta im prijeti i kako da se izvuku. Bez lijevog spoljnog igrača, sa Lulićem kao brojem “11” iz požutjelog albuma druga liga grupa “Zapad”, Pape je prineo nerazumnu žrtvu. Osam od deset napada Nigerijaca pokuljalo je kroz lijevu stranu bosanske odbrane čineći da se Spahić osjeća kao najusamljeniji čovjek na planeti. On je bio “Hrabro srce” tokom čitavog prvog poluvremena, doduše, znatno sporija verzija.

Kako rekoh, profesor biologije sa Novog Zelanda jeste otvorio vrata propasti, ali su Bosanci u nju poslušno potrčali. Asmir Begović je bio kao glineni golub, odbranio je osam lopti, nijedan golman u dosadašnjem toku prvenstva nije tako naporno radio kao meta u streljani.Ali, ovo je priča o Papetu. Za trenutak mi se učinilo da će skinuti masku i da će nam se ukazati Pižon, sa onim pričama o jakom rivalu, lošem vremenu i sreći, toj nevjernici što stalno izdaje balkanske reprezentacije.

Objašnjavao sam već, pozivajući Bukovskog za svjedoka, sreća je posao kao svaki drugi. Što se kvaliteta Nigerije tiče, kod Afrikanaca to nikada nije zbir pojedinačnih moći sportista koji brzo trče i imaju smisla za kombinatoriku. U konačnom proizvodu takve stvari obično završe kao feler, jer nedostaje navika da se kvalitet ponovi u više utakmica u nizu.

No, poslužiće Bosancima kao zgodno opravdanje, uvjek je lakše pogledati u nebo i pasti u sevdah. Da se snima “Dosije X” na Balkanu, slogan bi mogao da bude “Krivac je tamo negdje”.Pisao sam, čini mi se prošle zime, da je dovoljno da igraju fudbal. Mundijal slavi predivnu igru, za male reprezentacije je zamišljen kao festival na kome svi dobiju medalju za vrlinu.

Bosna je jedan dio meča protiv Argentine toga bila svjesna, no suviše kasno, tek kad je prošla fasciniranost mjestom i protivnikom,A onda je počelo razmišljanje o rezultatu, usud svakog balkanskog bakalina dok pune police preračunava u svoj profit, ne obraćajući pažnju na ono što se dešava sa druge strane pulta.

Niste li se, vi sredovječni, osjetili kao u uvrnutom eksperimentu, zamorci u vremenskoj mašini koja nas je vratila u 1982. i utakmice Jugoslavije sa Špancima i Hondurasom. U doba kad smo sve htjeli, nešto započeli i ništa doveli do kraja?

Poslije je ostala je legenda o lopovluku, sudiji koji je penal Špancima svirao oko centra i hospitalizacije vrijedan mit o moralnoj pobjedi.Za Bosnu počinje novo brojanje vremena, do neke nove prilike kada će, izvjesno je, sve otići u Honduras…