Kliker.info

Izvjesna, poštovanja vrijedna, skupina građanskih aktivista u Beogradu ovih je dana pokrenula kampanju i adresirala je na tamošnje gradske vlasti da se jedna ulica (precizirano je i koja – smještena u centru glavnog grada Srbije) nazove po Srđanu Aleksiću, Trebinjcu kojeg su njegove komšije, sugrađani, srpski vojnici, svirepo, mučki ubili početkom 1993. godine dok je pokušavao spasiti od linča svoga sugrađanina, Bošnjaka Alena Glavovića.Ne treba sumnjati – pokojni Srđan dobit će ulicu u Beogradu: nakon Sarajeva, Novog Sada, Podgo­rice, Pančeva… i u Beogradu će se jedna ulica njegovim imenom zvati. Gradonačelnik Beograda je Dragan Đilas, predsjednik Demokratske stranke Srbije. Gradska komisija za spomenike Beograda saopćava da nema ništa protiv.Đilasov prethodnik na čelu DS-a, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić odlikovao je Srđana Aleksića

važnim državnim priznanjem: za Dan državnosti Srbije Aleksiću je posthumno dodijeljena “Zlatna medalja Miloša Obilića“. Tokom famoznog, medijski spektakularnog beogradskog obračuna predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Čedomira Jovanovića, lider srpskih Liberala ustreptalo, dramaturški nepogrešivo je sugerisao svom sugovorniku: “Promovišite vrednosti, opšteljudske, ali i srpske, za koje je život dao Srđan Aleksić, a ne vrednosti koje su branile njegove ubice“!Ljutit je i bijesan bio Dodik, ali ni tri mjeseca nisu prošla a on je u svoj banjalučki Kremlj pozvao Radeta Aleksića, ponosnog, stamenog, neutješnog Srđanovog oca i uručio mu jedno od većih, prestižnijih, entitetskih priznanja: “Orden časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“. Je li Dodik posthumno odlikovao Srđana Aleksića zbog toga što njegov čin građanske, ljudske hrabrosti cijeni i poštuje? 

Ili zato da bi bio “trendy“, da ne bi kaskao, bio off, zaostajao za Tadićevom Srbijom, Đukanovićevom Podgoricom, autonomaškim Novim Sadom i Pančevom, gradovima koji su se poklonili pred, samoubilačkim činom golobradog, plemenitog, ludo hrabrog trebinjskog mladića Aleksića?Beogradski redatelj Srdan Golubović, potvrđeno darovit i angažiran autor, snimio je igrani film Krugovi posvećen herojsko-tragičnoj sudbini Srđana Aleksića. Jedan od scenarista filma je Srđan Koljević, sin predratnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ratnog potpredsjednika Karadžićevog Predsjedništva Nikole Koljevića; koscenarista je bila njegova supruga Melina Pota Koljević; očito žena nije naše gore list. 

Na Sundance film festivalu, prije desetak dana okončanom samitu autorskog, neovisnog filma u Sjedinjenim Američkim Državama, Golubovićevi “Krugovi“ nagra­đeni su specijalnom nagradom žirija. Na novinarskoj projekciji ovih dana u Beogradu, “Krugovi“ su rasplakali probranu i pažljivo selektiranu publiku. Zvanična premijera filma bit će upriličena tokom kultnog beogradskog filmskog festivala FEST potkraj ovoga mjeseca. Prije toga će film biti odvrćen pred publikom na Berlinskom festivalu. Istinsku, pravu premijeru, definit­ivnu provjeru, kaže režiser Golubović, njegov će film imati u Trebinju; tamo gdje je sve i  počelo.Svašta je, generalno dobrog, uspješnog moglo ispasti od Srđana Aleksića. Bog ga, kažu ljudi koji su ga znali, za svašta dao: mogao je biti košarkaš, tata Rade mu bio trener, kao zemljak Dejan Bodiroga. Ili plivač koji bi podučavao Milorada Čavića; glumac od kojeg bi učili njegovi zemljaci, Hercegovci, Nebojša Glogovac i Sergej Trifunović. Nije išlo. 

U rodnom Trebinju Srđan Aleksić nema ulice, parka, osnovne škole, bazena, amaterskog kulturno-umjetničkog društva… koji bi se njegovim imenom zvao; ima samo porodični, intimni spomenik na kojem je neutješni otac Rade dao napisati: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Gradonačelnik Dobroslav Ćuk, istaknuti član Dodikovih nezavisnih socijaldemokrata, literarni i idejni klon ratnog hazjajina ovoga grada, osumnjičenog ratnog zločinca Božidara Vučurevića, obećava da će “gradske vlasti iznaći rješenje koje nikoga neće vrijeđati, niti iritirati“.Postoji, međutim, u Trebinju spomenik “Braniocima Trebinja 1991-95“. Na njemu su uklesana imena svih hrabrih branitelja Trebinja u tom presudnom, historijski prelomnom periodu, pored ostalih i jednog od četvorice ubica Srđana Aleksića. Preostala trojica su osuđena na tri puta po dvije i po godine – odležali su nepunih sedam godina; u svakom filmu, špageti vesternu Sergea Leonea, takvi drumski huligani koji nasmrt iskasape nedužnog dječaka bi bili obješeni ispred obližnjih platana! 

Prije tri-četiri godine, dok pokojni Srđan Aleksić nije bio “trendy“, dok njegov “herojski brand“ nije postao regionalno ogledno dobro humanosti, individualne časti i hrabrosti, molio sam prijatelja iz Trebinja, Srbina iz šarolike, multietničke, starinske familije od čije vam se izmiješanosti zamanta, da me odvede na Srđanov grob. “Pusti“, veli mi, otvarajući dvije idealno hladne “Nikšićke pive“, “samo će nas glava zaboljeti, ako već mora, neka nas od pive zaboli…“.Ispriča mi, za mirnodopske prilike urnebesno veselu priču, za ratne, istina, smrtonosnu: ćaća mu, negdje usred rata, negdje u čaršiji fino popio, pa tek pred ulazom u zgradu skonta da nema ključeva; ne može ući u stan. Svud su okolo rezervisti, srpsko-crnogorsko-lokalni koji brane Trebinje; ćaća ne smije prozvati (“imentovati“) suprugu – muslimanku – po imenu, nego se dere: “Halo gospođo, vi sa trećeg sprata, da vi, gospođo, možete li mi otključati ulazna vrata!?“ 

Imaju na spomeniku “Oslobodiocima Trebinja 1991-95“, podsjetila je na to uvažena kolegica Tamara Kaliterna, uklesana i imena oslobodilaca koji su likvidirali dvojicu suboraca Bošnjaka dok su se odmarali nakon višednevnog napada oslobodilačkih srpskih snaga na Dubrovnik.Kolegica Kaliterna to smješta u uhodanu balkansku zločinačku uravnilovku. Jesu li i te ubice “samo obavljale svoju ljudsku dužnost?“Raduje i ohrabruje regionalno posthumno, medijsko, umje­tničko, državno… konsenzualno slavljenje i nagrađivanje Srđana Aleksića i njegovog ekstremno herojskog, bolno pojedinačnog vriska protiv divljaštva, zla, nasilja; treba samo, istine radi, historije pogotovo, ozbiljno i temeljito zahvatiti zlo, njegove korijene, promotore, ciljeve i nakane. Možda je od Trebinja i iz Trebinja najlakše krenuti; u tom gradu čak su i zločinci uspjeli zadržati i sačuvati prst obraza i mrvu kakve-takve časti… Senad Avdić (Slobodna Bosna)