Kliker.info

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost je u New Yorku  govorila o Orlandu, politici, miru i objasnila zbog čega će se okrenuti pisanju o ljubavi.

„Odrasla sam u selu poslije rata i u tom selu su živjele skoro samo žene“, počela je Svetlana Aleksijevič priču o svom životu, uz objašnjenje da je skoro svaki četvrti muškarac iz njenog rodnog mjesta poginuo u pokretu otpora. „Ne sjećam se drugih pitanja u mom djetinjstvu sem pitanja o smrti i gubitku, i bilo je jasno da knjige koje su ispunjavale moju kuću nisu bile zanimljive kao razgovori koji su se dešavali van nje“, dodala je.

Čuvena dobitnica Nobelove nagrade za književnost sinoć je u razgovoru u njujorškoj biblioteci istakla da je gotovo sigurna da su traume iz djetinjstva bile pokretačka snaga za njeno pisanje, prenosi britanski Guardian. Ona tu nije mislila na takozvanu nefikcijsku prozu niti novinarsko izvještavanje. Govorila je o događajima u njenoj ličnoj historiji koji su njen put usmjerili ka životu hroničara politike i patnje.

Kad je diplomirala novinarstvo već je znala čime će se u svom profesionalnom životu baviti. Bile su to priče „običnih ljudi“ o njihovoj prošlosti, one koje nisu bile na spisku zahtjeva urednika novina. Nobelovu nagradu je dobila 2015. godine i to je bio prvi put da je ta nagrada dodjeljena piscu iz Bjelorusije.

U razgovoru sa novinarkom i autorkom Mašom Gessen , Aleksijevič je pričala o ljepoti svojih autorskih formi, opasnosti demonizacije Putina, smrtnosti i umetnosti.

Veći dio rada Svetlane Aleksijevič posvećen je prerađenim uspomenama, i „malim egzekutorima“, kako ona naziva milione koji su osuđivali druge i kasnije morali da žive pored onih koje su slali u gulag. Politika, onda i sada, često gubi iz vida te „apsolutno normalne, obične ljude“.

„Uvijek smo živjeli u tom svijetu zbrke, u kom su dobro i zlo pomješani“, rekla je Aleksijevič. „Danas stalno govorimo ’Putin! Putin! Putin!’, i viđam karikature u kojima je Putin oslikan kao Putin. Ali moramo da govorimo o kolektivnom Putinu, Putinu koji je u svakom čovjeku“.

Opasnost današnjice, prema Svetlani Aleksijevič, nisu osobe poput Putina, čak ni poput Aleksandra Lukašenka, predsjednika Bjelorusije koji ju je gonio dok nije pobjegla iz zemlje (ali joj je ipak čestitao na Nobelu).

Zapravo, Aleksijevič brine zbog patriotskih mitova, zbog karaktera „crvenog čovjeka“, koji prepoznaje i u svom ocu. On je studirao novinarstvo, borio se u Drugom svjetskom ratu i do kraja života je ostao komunista. Podizao je djecu tako da vjeruju da žive u najboljoj zemlji na svijetu, i da treba da budu spremna da daju svoj život za nju prvom prilikom kad to bude potrebno.

Ipak, kad se Aleksijevič vratila sa reportažnog posla o ratu između Sovjeta i Avganistana, rekla je ocu: „Tata, mi smo ubice. Ovo nije velika zemlja o  kojoj si nam govorio“. Nije imao odgovor. On, „iskren i pametan čovjek“, počeo je da plače jer je znao istinu.

Aleksijevič se nada da će raščistiti zablude čitave te mašinerije moći kroz razgovor sa običnim ljudima, koji ona smatra drugačijim poduhvatom od tradicionalnog novinarskog rada. „Dolazim im kao prijatelj, dolazim kod njih kao susjed u vremenu“, objasnila je svoj pristup sagovornicima. „To nije intervju. Mi pričamo o životu“.

Njeni sagovornici dijele intimne priče sa njom koje nikad nisu „samo o Černobilju“ ili ratu. One su i o životu, ljubavi, izdaji i često o temama za koje je autorka rekla da ih drugačije ne bi otkrila.

Kako je istakla, ona uvijek ostaje svjesna takozvane mračne strane umetnosti, jer uvijek postoji opasnost od estetizacije patnje.

„Umjetnost se uvijek nekako svede na njuškanje i slušanje“, kaže Svetlana, osvrćući se na jednu priču Lava Tolstoja.

Prema priči, kad je Tolstoj radio svoje istraživanje za „Smrt Ivana Iljiča“, on bi odlazio u domove poznanika i ostajao tamo dosta dugo, čekajući i gledajući kako ljudi umiru. U jednom trenutku, jedan stariji čovjek ga je istjerao riječima: „Gubi se, ti zlotvore. Ovo je moj lični posao i uradiću ga sam! “

„Ali zbog jednog takvog postupka, ova genijalna priča je napisana“, zaključila je Nobelovka. „Mislim da ne bi trebalo da se zavaravamo da je umjetnost posebno moralna stvar.

Maša Gessen, primijetivši da je specijalnost Svetlane Aleksijevič „razgovor sa ljudima koji traže bezbednost“, pitala ju je i za mišljenje o ubistvu 49 ljudi u gej klubu u Orlandu, koje se dogodilo prošlog vikenda. Kako su mnogi pripadnici LGBT populacije došli su u SAD u potrazi za sigurnošću, Gessen je željela da čuje šta Aleksijevič misli da se sada sa tom sigurnošću dešava.

„Mislim da je taj osjećaj sigurnosti možda izgubljen, ali i da je iluzija“, odgovorila je Aleksijevič. „U Bjelorusiji  smo imali ženu koja je bukvalno pobjegla u Izrael zbog sigurnosti i onda u Španiju. Baš u Španiji joj se dogodilo da se nađe u središtu užasnog terorističkog napada. Realno, ne postoji mesto na koje možete da pobjegnete“.

Sada, nakon pisanja o nuklearnoj katastrofi i bolu, Aleksijevič se okreće drugačijoj tematici – ljubavi, u „svakoj mogućoj varijaciji“. Na neki način, pisanje iz ugla ljubavi se i ne razlikuje mnogo od pristupa koje je praktikovala u ranijim knjigama:

„Želim da istražujem šta se dešava sa ljudima koji žive bez nje“, rekla je.

(Kliker.info-Nedjeljnik)