hamburger-icon

Kliker.info

Noćas spaljujemo iluzije : “Dosta je više, i previše. bilo, momci”

Noćas spaljujemo iluzije : “Dosta je više, i previše. bilo, momci”

19 Maja
22:00 2013
Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Bio je jedan pravoslavni pop prije rata u Sarajevu, Dragomir Ubiparipović se zvao, ne znam kako je tačno stajao, kolika mu je bila objektivna težina, kakav mu je bio status u crkvenoj hijerarhiji, strogo propisanoj nomenklaturi, ali zasigurno nije bio luzer, izopćenik, neko koga se nije pitalo: dapače! E, taj je solidno pozicionirani pravoslavni velikodostojnik u časopisu Glas Crkve (1988) napisao “lament nad Sarajevom” naslovljen “Kulturni i vjerski genocid nad pravoslavnim Srbima Sarajeva”: Genocid se, prema viđenjima i saznanjima popa (paroha) Ubiparipovića, ogledao kroz više-manje seriju eksplicitnih zavjera, subverzija koje su nužno vodile prema “genocidu nad sarajevskim Srbima” .

Recimo, pored ostalog, i na sljedeći način: “u sferi kulturnih i istorijskih spomenika naših vekovnih porobljivača Turaka koji su punih pet vekova unazađivali visoke domete hrišćanske kulture Balkana. Zapuštenost srpskih crkava”, upozoravao je Ubiparipović, “grobalja i muzeja srpske prošlosti i izostavljanje spomenika srpske prošlosti iz turističke ponude, nauštrb objekata iz turskih vremena”. Među brojnim dokazima sistematskog, planskog, sveobuhvatnog podmuklog genocida nad prav­o­slavnim Srbima u Sarajevu, Ubiparipović je naveo i medijski aspekt genocida nad sarajevskim Srbima: “Oslobođenje je”, zaključio je on u tom tekstu, “uskraćivalo pravo pravoslavaca time što je odbijalo da objavljuje smrtovnice ćirilicom i izbacivalo reči ‘opelo, parastos iz sadržaja smrtovnica’”.

Kada su “nadležne službe”, zadužene za održavanje mira, reda i poretka, sprečavanje vjerske i nacionalne mržnje, pokušale propitati paroha Ubiparipovića, pribaviti validne dokaze za njegove otrovne tvrdnje, iz vrha Srpske pravoslavne crkve je kazano da je Ubibarip osoba krajnje umanjene uračunljivosti. Navodno je nasrnuo na nekog pretpostavljenog vladiku, pokušao ga udaviti, u čemu su ga spriječili organi reda, gonjenja i zašto ne, represije.

E taj, kanonski ozakonjeni ludak, identificirani, locirani nasilnik, psihopata Ubiparipović se intenzivno tokom rata razletio po (istočnoj) Bosni, Bratunac, Srebrenica, Zvornik… raspirujući primordijalnu, bestijalnu mržnju prema pripadnicima druge vjere (islamske). U rijetkim trenucima predaha i čestim napadima zadaha, smogao je snage da napiše knjigu svoga života: “U predvečerje rata u Sarajevu”.

Paroh Ubiparipović u knjizi iskreno, prostodušno, svojim klimavim riječima dočarava nemalu, zapravo presudnu ulogu Srpske pravoslavne crkve u nabujaloj demokratizaciji, višestranačkoj stihiji u Bosni i Hercegovini, poglavito u genocidom impregniranom Sarajevu: ”Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ljudi SDS-a i za njihovu preporuku naro­du. U toj bezmernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka preterivanju. Išlo se daleko dotle da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocenama o njima samima – o tobože Bogom predoređenim mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kada su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsećaju ’da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski’”. I nastavlja, dobri naš paroh Ubiparipović, uprkos validnoj medicinsko-crkvenoj dijagnozi, unatoč promijenjenom terenu, aktivno djelovati sa ratobornim, zločinačkim reminescencijama.

Raznih je ratobornih, militantnih, paravojnih i paracrkvenih “Škorpiona”, blagosiljanih i uredno “ove-r­e­nih”, ispod duhovnog kišobrana Srpske pravoslavne crkve iznjedreno. “Škorpioni” su kako-tako, neadekvatno, ali, ipak, sankcionirani, na temelju jezivih snimaka pogubljenja nedužnih srebreničkih dječaka u Trnovu; ostalo je prilično nerasvijetljeno, nesankcionirano i nedorečeno šta da se procesno-pravno radi sa sveštenim licem jeremonahom Gavrilom Marićem, vojvođanskim alternativnim popom, podstrekačem u djelu, koji je blago­slovio, “osveštao” komandanta “Škorpiona” Slobo­dana Medića i njegov eskadron hladnokrvnih, profesionalnih, bezdušnih ubojica “Škorpiona”, koji su, po potrebi, trijebili sve što je nesrpsko, od istočne Slavonije pa do istočne Bosne.

Premalo je prostora da bi se ozbiljnije rasvijetlila strateška kadrovska gibanja i prestrojavanja Srpske pravoslavne crkve prije fatalnih jugoslavenskih ratova; trebalo bi podosta i vremena i prostora da se objasni zašto je i kako je Amfilohije Radović pomjeren u Crnu Goru, Atanasije Jeftić u Hercegovinu, Vasilije Kačavenda osnažen na široj sembersko-podrinjskoj subregiji. Neki, ne baš nepametni analitičari ta su kadrovska premještanja vezivali za teritorijalno prekomponovanje Jugoslavenske narodne armije. Može biti da je posrijedi klasična teorija zavjere, mada se, pri tome, ni neki elementi geostrateške agresorske logike ne bi trebali potcijeniti.

Prošlonedjeljni skup ekstremističkih, konzervativnih, suštinski retrogradnih duhovnih i političkih struktura u centru Beograda, koji je masovnost supstituirao antirežimskom žestinom i neproduktivnim radikalizmom, ogolio je tu pravo­slavno-pravovjernu vrhušku. Ne daju Kosovo, odnosno njegov najsjevjerniji, najsrpskiji entitet, kojeg su u Briselu izdajničke vlasti Srbije na pladnju ustupile šiptarskim satrapima predvođenim veletrgovcem unutrašnjim organima Hashimom Thacijem. Ništa Amfilohije Radović, sahranjujući “naživo” Vladu Srbije, nije kazao što već nije izgovorio, niti je neku novu žalopojku “opevao” umirovljeni, ali živahni, nestašni vladika Atanasije Jeftić. “I Đinđić je bio protiv nebeske Srbije, pa je završio onako kako je završio/zaslužio”, kazao je Jeftić.

Srbijanska, odnosno srpska država je na ovaj težak izazov, koji je nedjelju dana ranije nagovijestio hercegovački, naoko neukrotivi vladika Grigorije (ovlašteni preprodavač, monopolist vina, rakija…) reagirala onako kako to ozbiljne, sekularno uređene države rade: “Dosta je više, i previše. bilo, momci”. Srbijanska država je na vjerodostojan, odrešit način pokazala zube, kako se to nekada zvalo, “klero-nacionalističkoj” opoziciji okupljenoj oko morbidnih svemirsko-nebeskih popova, Amfilohija Radovića, Atanasija Jeftića.Taj duhovni dvojac, podebljan sembersko-tuzlanskim demo­nom Vasilijom Kačevandeom, te priručnim “psihopatom” iz Sarajeva Ubiparipovićem, decenijama je “tercao” političko-vojnoj invaziji Srbije na susjede.

Recimo i na sljedeći način: U maju 1995. godine, nakon prve hrvatske redarstvene operacije “Bljesak”, okupio se Sabor Srspke pravoslavne crkve, vijećao danima i donio teške, obvezujuće zaključke koje je servirao državnom vrhu Srbije. Pored ostalih ”Sabor SPC apeluje na sve odgovorne u ovom sudbonosnom trenutku da uprkos neviđenom pritisku svetskih moćnika odbiju da priznaju države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u njihovim veštačkim (“avnojevskim”) granicama sve dok se iznađe pregovorima mirno rešenje ovog tragičnog građanskog konflikta. Bilo bi to naknadno ozakonjenje akta nasilja, secesije, izvršene na štetu srpskog naroda…”.

Vidovito, pametno, dalekosežno, “nebeski” nema šta…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku