Kliker.info

Neočekivan rast Bernieja Sandersa u američkim izborima za Demokratskog kandidata za američkog predsjednika vezan je uz velik broj mladih pobornika. Radi se o milenijalcima, generaciji koja je rođena između 1980. i 2000., i koji su za voditelje predizbornih kampanja najteža demografska skupina u današnjim Sjedinjenim Američkim Državama. Sandersov pristup je u tom smislu genijalan, jer se okrenuo najvećem događaju za američko društvo – Super Bowl.

Glavni godišnji susret američkog nogometa (National Football League) ove će godine slaviti pedesetu godišnjicu, a već dugo služi za komercijalni spektakl u kojemu su važniji oglasi i marketing nego sam sportski događaj. Prema istraživanjima marketinških agencija, Super Bowl uobičajeno dobro rezonira među milenijalcima, jer 75 posto njih ima pozitivno mišljenje o tvrtkama koje podupiru aktivnost u društvu, 80 posto će birati njihove proizvode, 90 posto njih koristi internet, a 80 posto se uključuje na društvene mreže dok gledaju sportska događanja.

U taj se obrazac dobro uklapa senator iz Vermonta Bernie Sanders, sada glavni protukandidat dijapazonu zanimljivih Republikanskih kandidata, koji razvijaju niz desnih strategija u politici i gospodarstvu, potpomognute desničarskim medijima kao što je Fox News ili niz radijskih provokatora. Klasična politička konstrukcija manje vlade, manjih poreza i jače obrane obilježavaju filozofiju Republikanske stranke već generacijama, ali ovakav jednostavan pristup izostavlja iz slike pitanja o okolišu, građanskim slobodama, vojnim intervencijama ili financijskim regulacijama, sve oštra pitanja za republikansku prošlost.

Sanders je sada jedini predsjednički kandidat koji podupire minimalnu plaću od 15 dolara po satu za sve Amerikance (trenutna nacionalna minimalna plaća je 7,25 dolara po satu). Kad bi se izračunala trenutačna federalna minimalna plaća, to bi iznosilo 15,080 dolara godišnje, što je daleko ispod federalne granice siromaštva za bilo koje kućanstvo s djecom. Većinom minimalnu plaću dobivaju žene, često nebjelkinje i mlade žene. Zbog toga mnoge feministice podupiru Sandersa, a ne Hillary Clinton.

S druge strane, Demokratska stranka smanjuje svoj liberalni ton, a nedavno je predsjednik Bill Clinton, koji vodi Vijeće Demokratskog vodstva, izrazio da Demokratska stranka treba napustiti mnoga svoja prethodna ključna načela kako bi se prilagodila onom dijelu američkog biračkog tijela koje se okreće desnici. Današnji Demokrati su više zabrinuti zbog mogućnosti uspješnih napada desnice. Posljedično je stranka pokušala podržati neke desničarske ideale, u promicanje jačih regulacijskih okvira za zaštitu okoliša i financijski sustav. Često Demokrati ostanu šutljivi kada se javnost dotakne pitanja građanskih sloboda, špijuniranja tajnih službi, te upotrebe američke vojne sile u svijetu. Korak kojim su Demokrati krenuli prema tom smjeru zapravo je potpora američkoj invaziji u Iraku.

Bernie Sanders je političar koji želi izazivati desne poglede na američku unutarnju i vanjsku politiku. Nije savršen, izdanak je starih Demokratskih ideja, ali ukazuje na određene koncepte koji su danas tek u politološkim udžbenicima. Radi se o moralnoj vertikali vrijednosti koji vode liberalni duh, a koja je u prošlosti izazivala toliko divljenja prema SAD-u. Danas toga više nema, a ponešto zvuči anakrono i neuvjerljivo kada Sanders doista smatra da je za preživljavanje američke demokracije potrebno uposliti vrednote kao što je neprestana potraga za socijalnom pravdom, potreba za smanjenom i dobro prosuđenom upotrebom oružanih snaga, te potreba za zajedništvom.

Sandersove riječi nisu stvorene da budu prihvaćene jednako kod svih, niti su do sada iskušane na izborima, ali jedna je stvar točna – bio Sanders u pravu ili ne, on zastupa uvjerenje za koje smatra da su prave i poštene vrijednosti. I iza njih stoji, bez obzira da li će imati mogućnost da ih pretvori u zakon ili ne. Drugim riječima, Sanders je idealist koji ne prihvaća staru američku politiku pragmatizma. Time tvori snažan raskorak prema svom najljućem protukandidatu Hillary Clinton, čija je karijera senatora iz New Yorka obilježena mediokritetom i pragmatizmom. Njezina uloga kao ministrice vanjskih poslova nije imala niti jedan konkretan veliki uspjeh i već je pala u posvemašnji zaborav. Njezina cijela karijera obilježena je pragmatičnim vrludanjem, bez principijelnog stava.

U borbi protiv Hillary Clinton, Sanders pokazuje značajnu prednost u unutarnjoj politici, ali još mora poraditi na vanjskopolitičkim stavovima kako bi osvojio nominacije i kako bi se razlikovao od Clintonove i republikanskih kandidata. Nije čudno da se Sanders u tome vodi platformom koja uključuje njegove uobičajene vrijednosti. Pristup vanjskoj politici zasniva se na poštivanju suvereniteta drugih nacionalnih država s neprikosnovenom podrškom za ljudska prava. Time se Sanders želi približiti onim načelima i vrijednostima koji bi opet mogli opisivati SAD kao uzornu zemlju u svijetu, unatoč dugotrajnoj baštini intervencija u drugim zemljama i kršenjima ljudskih prava, posebice u islamskom svijetu. Utopija? Težina ovih riječi pokazuje se u Sandersovoj šutnji oko vanjske politike.

Ono što Sanders kaže jest da je potrebno tražiti što više koalicijskog djelovanja, i ključna doktrina Sandersove vlasti bi bila da SAD ne mogu više djelovati same, nego da moraju sudjelovati u koalicijama. Ali s tom doktrinom bi se složio i Dick Chaney! Koalicija je bila na djelu kada se srušila stabilnost Iraka i stvorila nova slika Bliskog i Srednjeg istoka gdje je sve manja prilika za dugoročnu stabilnost. Ono što Sanders ipak sugerira, ali ne razvija do prepoznatljivosti, jest da se SAD okane politike promjene režima u drugim zemljama. To bi bilo revolucionarno!

Sanders bi svakako nastavio Obaminim putem približavanja prema američkim tradicionalnim protivnicima kao što su Iran i Kuba. Clinotova, za razliku od Sandersa, kritizira Obamin stav prema Iranu i opire se otvaranju diplomatske komunikacije i danas. U sve to, Sanders je čvrsto uvjeren da nije moguće nakon uspostavljanja takvih odnosa šutjeti o ljudskim pravima. Pojam američke zabrinutosti oko ljudskih prava tek je floskula kojom se američka diplomacija služi ne bi li spriječila razvoj odnosa prema nekoj državi. Primjerice, nema olakšica kubanskom embargu prije nego se ostvari napredak u ljudskim pravima. S druge strane, kritizira se stanje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, ali su SAD spremne stati uz totalitarnu monarhiju. Vođene geopolitičkim ili gospodarskim interesima SAD su ignorirale snažna kršenja osnovnih ljudskih prava svojih saveznika diljem svijeta, čime je Washington izgubio povjerenje milijuna ljudi koji bi inače bili skloni prihvatiti američke ideale i vrijednosti. Problem je najizraženiji ponovno u islamskom svijetu.

Sanders planira proširiti trgovačke i kulture odnose s drugim zemljama u nadi da će dobiti potporu progresivaca i mladeži, ali jedino s onim zemljama koje se brinu za svoj narod. Saudijska Arabija je izvan njegove slike u kulturnoj suradnji. Umjesto nje, međunarodna trgovina bi se zasnivala na načelu najfavoriziranije nacije, odnosno bilateralni ekonomski odnosi bi se temeljili na njihovom poštivanju ljudskih prava vlastitih građana. Poveznica između ljudskih prava i trgovine ujedno bi ojačala Sandersovu progresivnu platformu ekonomske pravde, odnosno umanjila bi moć ekonomske elite u utjecaju na donošenje političkih odluka. Istovremeno, Sanders mora iznaći način kako može uvjeriti svoje birače u rješavanje najtežih izazova današnjice kao što je međunarodni terorizam.

Potezanje mnogobrojnih pitanja koje je Sanders postavio u kampanji doista bi mogli uzrokovati tektonske poremećaje na američkoj političkoj sceni ako bi Sanders pobijedio u nominacijama Hillary Clinton. Njezino je mišljenje da, nakon afroameričkog Obame, predsjednica je idući korak u američkoj demokraciji. Istina je da su SAD anomalija u svjetskom trendu, posebice jer je Amerika vodila globalnu bitku za jednakost žena još u sedamdesetima, ali do sada nije imala na čelu Bijele kuće ženu. To stavlja SAD-e u paternalističku kategoriju država kao što su Kina i Rusija, te daleko iza Brazila, Indonezije, Pakistana, Bangladeša, da se ne spominju europske zemlje. Ali, Clintonova jedino kao žena ima mogućnost iskazati svoju Demokratsku stranu. U ostalim politikama, ona je više Republikanac nego Demokrat, s obzirom na snažnu militarističku i korporativnu stranu.

Od 1991. Hillary Clinton nema pravog doticaja s narodom u izvršnoj vlasti jer se bavila vanjskom politikom ili je bila pod zaštitom tajne službe. Putem korporacija, poslovnih udruženja i sveučilišta dobiva golem novac (i do 400 tisuća dolara po govoru!), a njezin muž dio je omražene skupine ‘jedan posto’ bogatih. S obzirom na to, Hillary izgleda kao snažna elitna žena, iz moćnih i bogatih političko-poslovnih krugova, koji su zapravo izgubili doticaj s glasačima.

Zbog toga, za američku političku klasu bi Hillary bila bolja opcija. Njezin mandat bio bi obilježen prilagodbama i kompromisom, što bi vodilo cjelokupnu američku politiku prema desnici. Ako bi Sanders postao američkim predsjednikom, Demokratska stranka bi se vratila u dodir sa svojim izvorištem, ali bi njegov mandat bio sasvim sigurno obilježen najžešćim unutarpolitičkim borbama koje su SAD vidjele zadnji put tek tamo negdje prije predsjedničkog mandata Ronalda Reagana. Pitanje je koliko bi utopističke ideje Bernieja Sandersa doista prošle u američkom establišmentu, ali primjer Baracka Obame pokazuje da, čak i ako je predsjednik osamljen, može promijeniti neke ustaljene smjernice američke politike.

(Kliker.info-Advance)