Nervoza, nesigurnost, situacija je pred raspadom: Nije bilo pitanje hoće li, nego kada
Bilo je bjelodano da će se to dogoditi, samo je bilo pitanje kada. Iako je i to bilo nesporno, u velikoj i kompleksnoj krizi koja traži odgovornost, profesionalnost i sposobnost donošenja razboritih odluka.
Prije godinu dana, kad je Donald Trump proglasio Dan oslobođenja i nametnuo carine cijelom svijetu, vidjele su se naznake kraha sustava koji je postavljen oko jednog čovjeka i, zbog toga, ograničenog njegovim ograničenjima. Vanjski akteri, ljudi iz financijskog i poslovnog miljea, tada su ga zaustavili i obuzdali.
Model je to prvog mandata kad su u kabinetu postojali ljudi koji su sputavali Trumpa, zbog čega se u drugom mandatu okružio samo poslušnicima.
Kriza s kojom se Trump ne zna nositi
Napad na Iran, bilo je neprijeporno, pretvorio se u krizu s kojom Trump nije u stanju nositi se. Oko sebe nema ljude koji bi znali iznaći rješenja. Krah, fijasko je neumitan. Rat ide iz tragedije prema katastrofi koju prati farsa u liku američkog predsjednika koji nije u stanju shvatiti da se Venezuela i Iran ne mogu uspoređivati jer je riječ o različitim veličinama, što se uči u ranim godinama nastave matematike i stilistike.
Više vektora slilo se u istom trenutku u istoj točki, što je izazvalo tektonske poremećaje. Iran u potpunosti kontrolira Hormuški tjesnac i drži globalnu ekonomiju taocem birajući čije će brodove pustiti da isplove najavljujući da će to naplaćivati (dionice kineskih tvrtki koje nude prekogranična plaćanja porasle su jer se yuan koristi za plaćanje prolaz Hormuškim tjesnacem, piše Bloomberg).
Trump je rekao da SAD ima više mogućnosti otvaranja tjesnaca, ali nijedna nije ostvarena. Zato što ne postoji opcija koja ne bi nosila ogromne rizike. Pete Hegseth, ministar rata, radikalni religijski fanatik i bivši vojnik, s ove pozicije rješava svoje komplekse u odnosu prema višerangiranim časnicima: krajem rujna prošle godine okupio je u Washingtonu sve američke admirale i generale te im održao govor u kojem traži potpunu odanost, ratnički etos i vitak stas (da, i to). Njegov pristup politici banalan je: podržati sve što Trump kaže.
Rat protiv Irana razotkrio je sve ranjivosti takvog pristupa jer su se Trumpove izjave pokazale pogrešnima, netočnima, produktom njegove deluzije. Hegseth je tonuo sve dublje, nemoćan suprotstaviti se činjenicama i argumentima – iranski režim nije pao – a paranoju su izazvala govorkanja da će ga predsjednik žrtvovati zbog neuspjeha. U preduhitrujućoj akciji natjerao je tri iskusna vojna čelnika da odstupe, uvjeren da si tako stvara sigurnosnu zonu. Nedvojbeno je da vojni profesionalci upozoravaju na opasnosti, primjerice kopnene intervencije ili napada na naftnu infrastrukturu – mi stariji sjećamo se zapaljenih naftnih polja kad se Irak povlačio iz Kuvajta. Hegestha to ne zanima, on želi pobjedu. I Trump.
Kad stvari krenu po zlu teško ih je obrnuti. Iransko rušenje dvaju američkih borbenih zrakoplova, što protuslovi Trump/Hegseth tvrdnji da Teheran više nema protuzračnu obranu, simbolična je prekretnica koja potvrđuje da zračna kampanja ne može uništiti obrambene kapacitete ni vojske koja je toliko godina bila pod sankcijama (o tome je Jutarnji list pisao).
Ratna situacija se okreće u korist Irana
Riječ je o vojnom, ali, što je u domaćoj i globalnoj javnosti još i važnije, propagandnom debaklu koji pogoršava spoznaja da Iran hvata jednog člana posade. Islamska Republika vodila je umješnije obranu koristeći asimetrične mehanizme ratovanja nego što su SAD i Izrael, dvije moćne vojne sile, upravljale napadačkim operacijama.
U takvim okolnostima Iran u petak izvještava Pakistan da ne kani doći na pregovore u Islamabad. Zašto i bi, kad se ratna situacija sve očitije okreće u njegovu korist. Trump ostaje zatočen u svom mentalnom imaginariju pa u petak tvrdi da se pregovori nastavljaju. A onda Iran, da zbuni neprijatelja, u subotu javlja da bi mogao pregovarati, ali samo o zahtjevima koje je postavio, ne o američkim.
Katar javlja da ne želi biti novi posrednik. Zaljevske zemlje postaju svjesne da je izgledno da se uskoro suoče s Iranom koji možda nije neupitni pobjednik zbog teških razaranja koja je pretrpio, ali svakako nije poražen u ratu s najvećom svjetskom silom. Izraelski plan rekonfiguracije regije koji bi u Teheran doveo vlast sklonu Zapadu na rubu je kraha. Ishod američko-izraelskog sukoba mogao bi biti ojačani savez revizionističkih sila, Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje, uz slabljenje veza unutar saveza demokracija kojima je Trump cijelo vrijeme prijetio i vrijeđao ih da bi ih na kraju pozvao u pomoć. Što su, s pravom, odbile. Raspad matrice “mir snagom”, ali i “sila čini pravo”.
Hegsethovu paranoju podjaruju Trumpove smjene u kabinetu. Prva je pala Kristi Noem, ministrica domovinske sigurnosti, 5. ožujka. Izdržala je jedva godinu dana na položaju. Pam Bondi je otkaz dobila 2. travnja. Ni jedna od njih nije ostvarila što je Trump zamislio u svojoj deluziji, prva potpuno istjerivanje migranata, druga objavljivanje dokumenata o osuđenom pedofilu Jeffreyju Epsteinu, Trumpovu prijatelju. Ne samo ministar rata, svi su zabrinuti zbog mogućeg otkaza pa će biti još ograničeniji u radu sljedeći samo Predsjednikove riječi. Blokada sustava.
Javnost se protivi njegovim vojnim avanturama, unutar pokreta MAGA (Učinimo Ameriku Opet Velikom) pojavljuju se podjele jer dio traži fokusiranje na domaće teškoće, ne ratove tisuće milja daleko. Tek ćemo vidjeti reakcije na ponovljeni predsjednikov zahtjev da proračun Ministarstva rata poraste na 1,5 bilijuna dolara (sada je oko 900 milijardi), što bi vodilo ukidanju niza drugih programa (obnovljive energije, stanovanja i zdravstva) i povećalo deficit koji je bio najavio smanjiti.
Nervoza, nesigurnost, nema pobjede
Posljednje Trumpove objave na njegovoj društvenoj mreži Truth Social daju naslutiti nervozu i nesigurnost: pobjeda o kojoj je govorio postaje nedostižna, uključujući početak “zlatnog doba” Amerike koje javnost nikako da osjeti, a poraz ne može podnijeti. Ljudi s mentalni
Svijet je s pravom zabrinut jer SAD u unutarnjim previranjima predstavlja ugrozu prije svega na ekonomskoj razini. Ako Trump odluči nastaviti rat u Iranu, stvaraju se uvjeti prelijevanja, što bi vodilo spajanju sukoba s ukrajinskim preko Kaspijskog bazena te mogućem prodoru prema Srednjoj Aziji preko Afganistana, zbog čega Kina užurbano radi na prekidu sukoba Pakistana i talibana.
Harvardski profesor Stephen Walt smatra da je SAD već postao propala, predatorska država. “Što se uloga Sjedinjenih Država u svijetu sve više doživljava ne kao općenito benevolentna, nego kao aktivno štetna, to će mnogim državama biti teže ostati na strani Sjedinjenih Država, a stranim vođama će biti sve više isplativo suprotstaviti se Washingtonu”, piše u časopisu Foreign Policy. Iran je na korak da uspije.
(Jutarnji list)
Komentari