hamburger-icon

Kliker.info

Nedžad Latić : Bakir Izetbegović je sebe doveo u životnu opasnost!

Nedžad Latić : Bakir Izetbegović je sebe doveo u životnu opasnost!

15 Maja
07:17 2017

Kada je goluždravi i dugovrati SDA-ov horoščić Semir Efendić zakukurijekao kako podržava ideju sazivanja vanrednog kongresa SDA, referirajući se na zamjenika predsjednika SDA Adila Osmanovića, jasno je bilo da i „zeleni termiti“ žele pojesti svoga „Truta“.

Piše : Nedžad Latić (TBT)

To što je goluždravi horoščić Efendić dobio takav degenek od nekih kolumnista da mu više zadugo neće naum pasti da zakukuriječe, manje je bitno od spoznaje da je još jedan nadobudni političar iz SDA-ovog podmlatka tako, vjerovatno, okončao svoju političku karijeru.

Njegov politički background je zanimljiv jer je izdanak tzv. malezijske grupe i kao takav imao je podršku kako samih selefija još više AK-partijaša. Njega i Abdulaha Skaku osobno je podržao Tayib Erdogan kao bošnjačke političke uzdanice. Skaka jest postao gradonačelnik, ali je i njegova karijera, Allah-birum, završena. Usahnut će na toj fotelji poput fikusa, posramljen zbog svoje političke neukosti kao i Efendić.

SDA – groblje talenata?!

Ništa ni u boljoj ni u goroj situaciji nisu ni druge SDA-ove junoše, poput Salmira Kaplana, Senada Šepića, Salke Zildžića itd. Nije lahko razumjeti situaciju u kojoj se Kaplanu i Šepiću, koji su bivali ministri nauke i kulture, danas prijeti da će morati ići na biro za zapošljavanje. Znači li to da je SDA postala groblje talenata? Ne, prije bi se reklo da je SDA zbog svoje nepotističke politike prema mladima postala utočište uhljeba.

Koliko je ljudi, na primjer, čulo za ministra prosvjete, obrazovanja, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona Rašida Hadžovića, i aktualnog predsjednika Političke akademije SDA? Malo! A Hadžović je samo zato što je bio turski student/stipendista postavljen na čelo Politike akademije kako bi je pretvorio u AK-akademiju, što će reći u ideološku Erdoganovu ispostavu!

Kada Adil Osmanović ovu priču proširuje kako je rekao „da su to, uglavnom, ljudi dovedeni da slušaju, a ne da kreiraju politiku“,  onda daje i odgovor zbog čega ovako neslavno završavaju uzdanice bošnjačke politike.

Osmanović stoga smatra kako će biti sve više zahtjeva za vanrednim kongresom stranke, ali nije siguran hoće li Glavni odbor SDA, koji donosi tu odluku, biti na visini zadatka. Za četiri visoka dužnosnika ove stranke koji su sankcionirani i isključeni iz Kluba zastupnika SDA u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, Osmanović kaže da su to ljudi “s kičmom, sa stavom, koji se ne daju ucjenjivati, koji misle svojom glavom, zbog čega ih treba poštovati”.

Ne bih se složio sa Osmanovićevim personalnim ocjenama o ljudima „odmetnute četvorke“, jer ni njega samog ne krase takve osobine. On je, uostalom, sam sebe demantirao na sjednici Predsjedništva SDA kada su jednoglasno iz stranke izbačeni Sokolović i Ahmetović. Dakle i on je glasao za njihovo isključenje iako ih je javno hvalio!

Osmanović je sigurno tako glasao da bi pritajeno sa Šemsom Mehmedovićem i Safetom Softićem pokušao iznutra djelovati ne bi li izdejstvovao vanredni kongres SDA, na kojem bi eventualno pokušali smijeniti Bakira Izetbegovića sa liderske pozicije. Ali to je uzaludan posao tako da je bespredmetno o tome i raspravljati.

Mnogo, mnogo ozbiljnije prijetnje po Izetbegovića dolaze izvan stranačkih krugova, koje možemo nazvati omiljenim Erdoganovim terminom „paralelnim strukturama“. Bukvalno, Izetbegoviću prijete moćne grupacije koje se ideološki i interesno vežu za SDA, ali su nezadovoljne politikom Bakira Izetbegovića. Radi se o selefističko-erdoganovskim mrežama i (para)džematima koji za svoje vjersko-kulturološke pa i poslovne aktivnosti imaju finansijsku podršku iz arapskih zemalja i Turske. Ove grupacije u ideološkom smislu imaju mnogo ambicioznije ciljeve od inertnog rukovodstva SDA i stoga su postale nestrpljive i sumnjičave prema samom lideru Izetbegoviću. Ove grupacije zahtijevaju radikalniji i borbeniji, pa čak i militantniji odnos prema političkim protivnicima, odnosno neprijateljima Bosne i Bošnjaka. Zbog sufinanciranja izvana ove grupacije nisu toliko osjetljive na socijalne probleme sa kojima se suočavaju njihova sabraća po vjeri, koliko su osjetljivi na ideološko-političke razlike drugih političkih i vjerskih svjetonazora. Svaki oblik dijaloga i suradnje sa drugima za njih je kalkulantska, pa čak i izdajnička politika, kako njih samih tako i muslimana uopće.

SDA-ove „paralelne strukture“

Mnoge interesne grupacije umrežene su u tajkunsko-kriminalne lance/halke preko SDA. One su u vrijeme vladavine Sulejmana Tihića skoro ovladale SDA-om. Ako se uspije sudski „otvoriti“ policijska akcija „Pandora“, ona bi mogla poslužiti kao ilustrativan primjer ove teze. To je bilo doba političkog uspona SDA-ovih tajkuna Alije Budnje i Mirsada Kukića, na primjer.

Tako je na „krilima“ selefijskog radikalizma i tajkunsko-mafijaške pohlepe, SDA skrenula opakim kursom! Sam Izetbegović je priznao da je izložen prijetnjama. Ubijeđen sam da one dolaze iz ovih krugova. On je čak to potvrdio opisavši oružje kojim mu se prijeti. Navodno ga je vrebao snajperista iz komšiluka i jedna osoba kod koje je pronađen eksploziv. Ko to danas može imati snajper u kući? Samo mafija! A, ko se to opasuje eksplozivom da bi ubijao? Samo fanatici iz redova selefija! Prema tome, unutarstranačka previranja u SDA-u su benigna pojava u odnosu na izvanjske prijetnje po samu stranku i njenog lidera. Motivi kod ovih „paralelnih struktura“ su mnogo jači od onih za koje se bore frakcije. Mafijaške strukture su postale nervozne i razjarene nakon hapšenja Amira Zukića jer su uvidjeli da ne mogu uživati zaštitu kod Bakira Izetbegovića na način kako su uživali kod Sulejmana Tihića. Nije ovdje riječ da je Izetbegović pošteniji i politički korektniji od Tihića, i da ne tolerira korupciju, već je riječ o tome da Izetbegović više ne kontrolira pravosuđe u onoj mjeri u kojoj je to mogao i činio Tihić.

Potom, Tihić nije imao nikakve simpatije prema Erdoganu, ali za to nije imao ni simpatije prema Iranu. On je bio ideološki bezbojan, pa čak i odbojan, kad je u pitanju politika prema islamskom svijetu. Međutim, Izetbegović se drznuo posjetiti Iran gdje mu je iskazana srdačna dobrodošlica. Sa stanovišta državne politike to uopće nije bio njegov loš potez.

Ipak je to njegovo putovanje u Iran, zemlju š'ija, vjerujem, rasrdilo selefijske fanatike, a još više njihove saudijske patrone, da su mu to uzeli kao smrtni grijeh. Jer isti motiv je imao onaj fanatik koji je zaprijetio reisu Kavazoviću da ga treba objesiti na Baščaršiji.

Doda li se svemu ovome medijski rat koji udruženim snagama vode proselefistički portal SAFF, i neokomunistički portal Slobodna Bosna, protiv najtiražnijeg dnevnog lista Avaza, u kojem dominira tema političkih ubistava, onda zloguko proročanstvo da „zla krv ne miruje“, Bošnjaci moraju razumijevati da se imperativno nešto mora poduzeti u cilju smirivanja zlih duhova. Ponajprije u njihovoj temeljnoj stranci koja baštini njihove nacionalne i religijske ideale! Ako već nije prekasno!

Podijeli

Jedan komentar

  1. Dino
    Dino 16 Maja, 20:30

    Opet Nedzad jede gov**! Drugo nista i ne zna.

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku