Kliker.info

Biti uhapšen i završiti na Manjači 1992. godine, bez sumnje bio je jedan od najvećih užasa tokom ratne 1992. godine. Za jednog čovjeka to je mnogo, a još gore je bilo onima koji su imali nesreću da uz njih u logoru završi i njihovo dijete.

Kost i koža                 Ibro Bahunić iz Kozarca doveden je sa svojim 18-godišnjim sinom Mesudom i svaki dan mu je bio drama.Dovedeni smo u prvu štalu-prvi logor. Dijete mi je ležalo na betonu do mene, dobio je dizenteriju i drhtao neprestano. Prvih 6 dana nismo dobili ništa jesti. Vidjeli ste slike kosti i kože logoraša. Možda vam je nepoznato, ali kada su nam oči upale u duplje zbog mršavosti, mnogi su tada privremeno oslijepili. Nikad neću zaboraviti te momente kada sam pipajući dolazio do svog sina, jer ga očima nisam mogao vidjeti – kaže Bahunić.Preživjeli su obojica, ali je supruga Subhija doživjela nervni slom, pa se i danas liječi. Ovo je samo jedna od stotina potresnih priča koja se mogal čuti tokom obilježavanja osamnaeste godišnjica raspuštanja logora Manjača, nedaleko od Banjaluke.

 Tim povodom okupili su se brojni logoraši, da se prisjete koračanja stazama terora, ali ovaj put podignute glave, kao i da  upoznaju javnost da ni do danas na ovom mjestu nije podignuto bilo kakvo spomen obilježje. Manjača je danas "Centar za razvoj i unapređenje sela" stočna farma javnog dobra grada Banjaluke. Jednom godišnje logorašima je dozvoljeno da je obiđu, ali od materijalnih stvari na Manjači mogu samo cvijeće položiti, koje biva bačeno čim oni odu.Od zatvora do kuhinje, sa rukama na potiljku, koračao je i Alija Bilić.Nije se smjelo pisnuti u stroju. U kuhinji nas je čekao jedan dnevni obrok. Kruh je dijeljen na 42 čovjeka. Tu u koloni izvukli su jednog logoraša. Na livadi sa naše lijeve strane, vojnik ga je zaklao i šutnuo mu glavu pred našim očima. Mi smo nastavili šuteći koračati prema kuhinji – govori Bilić, pokazujući gdje se to desilo.Prvi put na Manjaču došla je i Rufija Kesedžić. Ona je i zgubila na Manjači, a poslije se udala za jednog logoraša. O Manjači je imala košmare i prije nego ju je vidjela.

Ubistva i batine         Izgladnjelost ubistva i batine, bili su najredovniji prilozi logorašima, a između toga mnogi logoraši kažu da su im najgore bile batine, kao što ih je dobio logoraš Hakija Islamagić. Kundacima, cijevima, čizmama i kolčevima udarala su ga petorica. Zatim su ga položili da ljubi zemlju. Ljubi zemlju i govori čiju zemlju ljubiš! "Vašu, četničku",odgovorio je Hakija, a zatim ponovo dobio strahovite batine. Na ponovljeno pitanje, kazao je da ljubi jugoslovensku zemlju, i opet zbog pogrešnog odgvora njih petorica ga zaskoče. I nakon trećih batina Smajo Islamagić odgovara čiju zemlju ljubi. "Ljubim Srpsku zemlju živa i zdrava bila", povika iz razbijenih usta. Na to će čuvari oduševljeno "E, vidi kako znaš, sad si za primjer drugim logorašima"! Poslije toga su nastavili batinati druge, i kada im je bilo dosta, prvo su upitali logoraše ima li neko da ne želi više batina. Siroti Hakija Islamagić je jedva digao dva prsta, i onda opet bio prebijen, jer je trebao dići tri.

Zelene jabuke             Među bivšim logorašima koji obiđu Manjaču svake godine veliki je broj onih koji su po raspuštanju logora ostali da žive u inostranstvu. Ahmi Ljutiću nije teško da pređe hiljade kilometara samo da vidi i da se sjeti.Došetao sam do jednog čuvara pored žice. Iza njegovih leđa zelena jabuka rodila k'o nikad. Progutam knedlu i zamolim ga "Daj mi šest tih jabuka, a ti uzmi pa me 6 puta odari kako god hoćeš! Na to mi stražar dadne jabuke i kaže "Evo ti ih bez batina, ali  ako daš drugome, znaj da ću te ubiti", priča Ljutić.Kada se vratio u štalu, svi su primjetili jabuke u njegovim džepovima. Ahmo ih je podijelio sa sapatnicima, ali uz ošto upozorenje da, aku budu primjećeni da jedu, njemu zbog zelenih jabuka glave nema.(Kliker.info-San)