Kliker.info

U Izbjegličkom domu u Berlinu Rom Nazif Mujić bori se za svoje mjesto pod suncem. Nakon što su mu njemačke vlasti odbile molbu za azil, on se uzda u početak Berlinalea i angažman direktora festivala Dieter Kosslicka. Nazif sjedi na podu sobe od 30 kvadrata, u kojoj živi sa svojom suprugom Senadom (33) i troje djece u izbjegličkom domu Gatow na rubu Berlina. U uglu lavabo, u sobi dva kauča i nekoliko razbacanih plastičnih stolica, šarene deke i jedan sto. Tu Nazif čeka na svoju sudbinu. Srebreni medvjed mu, osim lijepog sjećanja i uspomena nije donio ništa.

Osjeća se iskorištenim ali ne zna objasniti kako. “Drugi i dalje”, kaže, “prave filmove, zarađuju pare, a ja?”

Nazif je podnio molbu za azil i nada se da će nekako moći ostati u Njemačkoj sa svojom porodicom. Upravo za to se zalaže direktor Berlinalea Dieter Kosslick, koji je Mujića već posjetio u Izbjegličkom centru Gatow. I za Kosslicka je ovo neugodna priča, koje bi se rado riješio. Uprava Berlinalea je angažovala advokaticu da pomogne Nazifu. Ona ispituje pravne mogućnosti da Nazif sa porodicom ostane u Berlinu. Ali izgledi za to trenutno nisu dobri. Nazifova molba za azil je odbijena, za politički progon nema osnova a siromaštvo ne može biti razlog za dobijanje azila, kaže se u obrazloženju. Stoga Nazif i njegova familija moraju natrag u BiH.

Ali ni to više nije tako jednostavno. Jer u Nazifovom selu Poljice komšiluk i rođaci nemaju baš lijepe riječi za nekadašnjeg heroja. Nazifova braća Rašan i Hašim rade u komunalnom preduzeću za odvoz smeća.”Neko ga je loše nasavjetovao”, kažu oni i dodaju: “Ovdje je imao dobar posao. Kad god mu je trebao slobodan dan da da intervju ili da ga snimaju za televiziju, izlazili su mu u susret. Stalno je doduše čekao na novu ulogu, ali on nije glumac. Igrao je samo sebe u dokumentarnom filmu”, kaže njegov brat Hašim, koji već 27 godina radi kao smetljar, ne krijući primjesu gorčine. U njegovim očima je brat Nazif, koji je eto poznat u cijelom svijetu, prokockao svoju šansu. U proljeće 2013. dali su mu posao animatora na bazenu u Tuzli. “Radio je samo mjesec dana i dobio za to 650 KM poslije čega je dao otkaz”, kaže direktor Maid Porobić.

Sredinom juna 2013. je Nazif u komunalnom preduzeću “Rad” u obližnjem Lukavcu dobio novi posao. Mjesečna plata iznosila je 710 KM, što je za tamošnje prilike dobra para. Direktor “Rada”, Sabahudin Kasumović, pokazuje listu sa smjenama. “Nazif, na žalost, više nije dolazio nego što je dolazio na posao. Nakon Filmskog festivala se više nije pojavljivao, kaže Kasumović.

Tabla na ulazu u selo Poljice, na kojoj je pisalo, “Ovdje živi najbolji bosanski glumac”, je nestala. “Nazif je sa ženom i djecom otišao u Njemačku a nas ovdje ostavio. Nikoga nije briga šta će biti s nama”, kaže Alija Arapović, koji, podupirući se na jednu štaku, svaki dan ide u Tuzlu da prosi, kako bi mogao da se vrati kući sa nekoliko krompira. I Ismet Babić, Nazifov komšija, ne krije razočarenje. “On je bio naš predsjednik, predsjednik Roma i trebao je da se založi da nam se ovdje poboljša život. Ali on misli samo na sebe”, konstatuje Ismet.

Život teče dalje – bez Nazifa

“Život u selu Poljiceje težak. Čak i kad imaš posao”, kaže Nazif. On zna da su se ljudi u njegovoj domovini potrudili da mu bude bolje.

“Zahvaljujem opštini Lukavac”, kaže on. Ali sve to na žalost nije dovoljno. Kada je dobio srebrenog medvjeda mislio je da će se njegov život poboljšati. Ali sve se manje više odvijalo po starom. I upravo to on nije želio da prihvati.

Nazif ne razumije da je za Berlinale bio “super priča”. I to jedna od onih koje se tokom jedne kino-večeri veže za srce gledalaca.

“Napiši molim te da da ću u sljedećoj ulozi, koju mi neko da, dati još više od sebe, da mogu da pokažem još više emocija”, kaže Nazif.

Malo je međutim vjerovatno da će on dobiti još jednu šansu. Niti u filmskoj branši, niti u Poljicama – tamo gdje je nekada stajala tabla na kojoj je pisalo: “Najbolji glumac..” Umjesto toga na tabli sada piše: “Zabranjeno odlagati smeće.”