hamburger-icon

Kliker.info

Nazif Gljiva : Nikad neću otići u Beograd!

Nazif Gljiva : Nikad neću otići u Beograd!

05 Juna
20:26 2011
 Nazif Gljiva neponovljiva je ličnost na estradnoj sceni – majstor svog posla, živopisan, hitmejker koji potpisuje legendarne pjesme, poput "Neću, neću dijamante", "Poljem se širi miris ljiljana", "Sarajevo, grade moj", "I zanesen tvojom ljepotom", "Sjećam se", "Snjegovi hladni dolaze", "Zlatne strune",  "Zaljubljenik vina" i brojne druge…

Nedavnom organizacijom koncerta Ace Pejovića u Sarajevu ponovo se našao u žiži interesiranja javnosti. Dakle, ne Pejović koji je napunio Skenderiju nego Gljiva kao organizator koncerta. To nam je bio povod za razgovor. Počeli smo sa Pejovićevim koncertom, a priča se protegnula kroz skoro čitavu karijeru i život ove estradne institucije, čije nam je najzanimljivije dijelove majstorski ispričao.

Sve je povezano

Koncertom Ace Pejovića u Skenderiji oboren je rekord posjećenosti. Mnogi kažu da je to više Vaša zasluga kao organizatora nego popularnosti Ace Pejovića.

– Aco Pejović je do 19. maja bio samo jedan pjevač koji je nastupao po diskotekama, restoranima i kafanama. Doduše, imao je jedan koncert u hali Pionir u Beogradu, ali kampanja nije bila ni približna ovoj. Smatram da sam na ovoj kampanji za Acu Pejovića, a mogao je to biti bilo ko drugi, postao doktor estradnih nauka. Prvo sam gledao kakve pjesme pjeva, onda sam stavio bajkovite naslove, poput "Čarobna muzička priča folk princa Balkana", "Koncert života"… Napravio sam dramaturški zaplet u džinglu od 35 sekundi. Jer, to ljudi smetnu s uma, zaboravljaju da je džingl prozor u svijet.Napravio sam mu emotivnu kampanju. Tražio sam od Pejovića i njegovog menadžmenta iz Beograda da se očituju poštuju li oni moj grad. Kada sam vidio da poštuju Sarajevo kao multietničku sredinu i da ga ne gledaju kao grad gdje žive samo Bošnjaci, i da Sarajevo posmatraju kao najsvetiji grad na Balkanu, tada sam mu počeo raditi kampanju. Kod mene je sve povezano. 

Kako to mislite?

– Nikada poslije rata nisam bio u Beogradu, vjerovatno neću nikada ni otići. A neću otići ne zato što su Beograđani četnici nego zato što sam pjevao pjesme u slavu i čast sarajevskih junaka, dječaka koji su ovdje poginuli, a koje je nevine pobila jugoslavenska vojska s brda. Ne tražim da se te pjesme za mog života vrednuju, ali one su u ratu, od 1992. do 1995., davale moralnu podršku stanovništvu i hrabrile junake da idu u borbu, da ne daju Sarajevo i BiH.

Ne mogu u Beograd otići zato što oni ubiju premijera, na hiljde kriminalaca se ubije između sebe… Tamo je godinama bio ulični rat. Ko meni garantira da 30 posto Beograđana, koji bi sutra opet pucali na Sarajevo, ne bi, možda, mene ubilo zato što sam pjevao "Branioci Sarajeva", "Armija BiH", "Heroji Mostara", "Zelene beretke", "Heroji su neka nova raja". Beograd je evropska metropola i kao grad je OK, ali onih 30 posto ljudi koji su kukolj u žitu, meni je sumnjivo. Zbog njih nikada ne mogu otići u Beograd i zbog majki šehida, kojima sam dao obećanje u pjesmama da ih nikada neću prodati.A to što svako može doći u Sarajevo, umjetnik, sportist, svaki dobronamjeran čovjek… Svi su dobrodošli u sveti grad, koji živi 24 sata dnevno i živi za ljubav i zbog ljubavi.

Nedostaje li Vam Beograd, jer ste tamo prije rata provodili dosta vremena?

– Pet godina sam bio u Beogradu. U hotelu "Metropol" imao sam zakupljen cijeli sprat. Vežu me emotivne uspomene za taj grad i cijelu Srbiju. Volio sam Jugoslaviju, kao i svaki normalan čovjek. Pogotovo zato što smo mi, iz BiH, na nju računali kao na svoju zemlju, bili smo pošteni prema JNA, koja nas je izdala i izvršili su ovdje teške zločine. To se jedino može oprati ako svi zločinci budu kažnjeni i izvinjenjima i poštovanjem nas, Bošnjaka, i svih ostalih koji žive u BiH.

Rekli ste da ste doktor estradnih nauka. Mislite li da Vam se može desiti da koncert koji organizirate propadne?

– Dokle god djelujem kao ovakav i uz određene medije koji me podržavaju, nikada ne mogu propasti. A mediji znaju da sam čovjek kojeg treba podržati, jer širim ljubav i šaljem poruke kroz koncerte. Kada pravimo koncert nekome iz Zagreba, Podgorice, a naročito iz Beograda, tako ga lijepo primimo i, kada mu pružimo svu našu ljubav, pokazujemo koliko su oni pogriješili prije 20 godina.

Ima li reciprociteta kada naši pjevači idu tamo?

– Nema. Jer, Srbija je tamni vilajet, a Beograd je nešto drugo. Beograd može primiti sam dva posto naših umjetnika. I samo Beograd. Možda tamo u nekim kaljužama, u nekim zabitima, može neki bosanski turbofolk proći u kombinaciji s njihovim pjevačima. Ali, nema reciproteta ni slučajno. Ali, za to nije kriva srpska estrada. Znate zašto? Zato što su se pojedini bh. mediji, koji su instalirani iz Srbije i Hrvatske, na svaki način trudili da u posljednjih 15 godina slome i ojade našu estradu.

Ipak, naša estrada je jaka.

– Halid Bešlić i ja smo bili dva stuba na koja se naslanjala bh. estrada. Jer su nam otišla dva jaka stuba – Goran Bregović i Zdravko Čolić. Ostali smo ja, Halid, Hari Mata Hari i Dino Merlin. Hari sa svojim timom nije mogao da kaže: "E, Gljiva je naš vođa." Ni Dino Merlin, koji je za neke pjevače na Balkanu sveti čovjek, nije smogao snage. Pogotovo zato što nam je umro Davorin Popović, Kemal Monteno izgubio se u nepoznatom pravcu. Ostao je i Tifa i pridružio se Peca (Fahrudin Pecikoza, op. a.) takav kakav je. Ispostavilo se da smo mi razbijena vojska. I sve je išlo dobro dok je Nazif Gljiva imao nekoliko miliona. Ali, kada je ostao bez novca… Jedino je Merlin čovjek koji postavlja pravila u posljednjih 12 godina. Kad smo 1993., 1994., 1995. pjevali u Njemačkoj, bio sam popularniji od svih njih zajedno, jer sam imao ratne pjesme, koje su bile hitovi.I preko "In Takta" su se udružili protiv mene. Protiv lava, kralja i, kao, mene rasturili. A ja nisam mogao gledati tu tugu i znao sam da će ostati samo Dino. I ostao je i Bešlić, jer su ga držale moje pjesme, koje su, faktički, svete pjesme.

Bacao "roleks"

Zbog čega Halid Bešlić i Vi ne sarađujete na njegovim posljednjim materijalima?

– Napravio sam Halidu devet albuma. I onda smo se, vjerovatno, zasitili jedan drugoga. I rat je učinio svoje. On je veliki i dobar čovjek. No, u njegovoj okolini imate ljude koji nisu dobronamjerni. Gledaju sitnosopstvenički. I ja sam u jednom trenutku počeo pjevati, što se Halidu nije dopalo. Volio je da izlazim na scenu, da se zezam, da skačem među publiku, da derem kaput, da bacam "roleks" u publiku… Ali nije volio da ja pjevam. Znao je da ono što on pjeva i poruke koje šalje, da sam to ja. Ustvari, Halid Bešlić je ukrao moju dušu i s tom dušom on putuje, pjesnički rečeno. I Halid se, kao pjevač narodne muzike, samo mene bojao. Jer, sam u jednom trenutku bio popularniji od njega. Nevjerovatno. To je onaj ratni period. Kada sam u ratu iz Sarajeva došao u Njemačku, na sceni bih pjevao "Branioci Sarajeva" i "Moja je zemlja BiH", on je čekao na red da pjeva i plakao. To je divna duša. Griješili smo mi svi.

Estradna ste institucija. Ali, ne samo zbog profesionalnih uspjeha, jer oko Vas su se uvijek ispredale neke priče – o beskonačnim kockarskim partijama, velikim dobicima, gubicima, "roleksima"…Je li to istina?

– Čovjek koji časti 200 ljudi u kafani, o njemu se mora legenda ispredati. "Euridika" – prestižni restoran i diskoteka u Beogradu. Bila je to večera za 300 ljudi, koja me je promovirala u kralja Beograda. Ja sam je platio. Volio sam slatki život. A to je kada putuješ, obilaziš svjetska mondena mjesta i družiš se s najvećim ljudima svijeta. Prošao sam sve najbolje destinacije, od Palma de Majorke, Monte Karla, Baden Badena, Pariza, Beča, San Rema… I moji šoferi pričali su legende o meni, kako se uklapam u društvo, foliram glumce, pričam im bajke, a na kraju im kažem da sam musliman i oni svi pobjegnu.Ja sam jednostavno rješavao probleme. Kažu: "Nemamo para", pa: "haj'mo u Italiju. Idemo  po farmerice", sitni lopovluci… Prije 45 godina Sarajevo je tako živjelo, poslije stege, zidova… Bilo je dosta sirotinje, dosta roditelja tadašnjih dječaka bilo je zatvoreno kao neki špijuni. Uvijek smo se sastajali ispred kina. Ja sam uvijek bio anđeo garavog lica, najljepši, najbrži, najbolji. Niko me nije mogao stići, prebiti ni pobijediti ni u čemu. Uvijek sam bio vođa.

Vaši daljnji planovi?

– Sila Boga ne moli. Bit će onako kako mi situacija i društvo nalažu. Da je pameti i da me uzme država i da radim ovo što radim jednom kafanskom pjevaču, Amerika bi bila smiješna za nas. A planiram da radim zajednički koncert Jelene Karleuše i Ace Lukasa.

Na koncu, želite li još nešto poručiti?

– Možda moje djece ima još po svijetu, male Gljive rastu. To je fer da kažem.

Moja unuka

Porodičan ste čovjek. Supruga, sinovi, unuka.

– Moja unuka Melisa ima 17 godina. Svira klavir. Zvao sam je da dođe u emisiju da odsvira sevdalinku, a ona kaže: "Nismo učili sevdalinke." Kako u BiH ne znaš svirati sevdalinku? Valjda smo toliko ludi da nas i dalje prave budalama.

Griješio sam prema supruzi

Kakvi ste Vi u svoja četiri zida?

– Supruga mi je najveći kritičar. Ona je veoma dobra, iz fine porodice Ramović, a po majci Hadrović. Ali, ja sam prema toj ženi pogriješio stotinu puta. Ja sam avanturist. U mladosti sam propustio neke stvari i onda sam želio da ih nadoknadim i izradio se. Putovao sam mnogo, a supruga je živjela svoj život oko djece. Svi smo mi, umjetnici, isti. Dođemo kući, supruga nam je i majka, i sestra, i žena, a kad putujemo, svašta se dešava. Kada sam bio mlad, bila je invazija. Jednostavno sam morao pokleknuti. Svi su. Mi možemo kriviti muškarce za neke stvari. I te žene trebaju snositi odgovornost. One znaju ako je neko oženjen. Ja sam je oženio prije 41 godinu. I sve te ljepotice su to znale, i da su svi oženjeni. Svi su imali prijateljice. Ne kažem da sam varao suprugu, Bože sačuvaj. Nego, to se lijepilo… Ne možeš odoljeti tome. To je prestrašno – iskren je Gljiva. 

Halid, Drina, ja…

– Halidu Bešliću sam 1984. godine napravio koncert u Skenderiji. Napolju je bilo 20.000 ljudi, unutra lom po plafonima. Jedva smo ga iz Njemačke dobili, pjevao je tamo u kafani. Zvao sam ga i rekao da sam napravio koncert "Neću, neću dijamante", a on kaže: "Ma gdje ću ja u dvorani?" Kažem mu: "Ma rasprodao sam dvije dvorane." Onda sam zamolio prijatelje da ga dovedu i, kad je vidio dvoranu, pitao je: "Ko ovo pjeva?" Pa, rekoh: "Ti, čovječe!" I onda je sve meni prepustio, jer je vidio da ga volim najviše na svijetu.

Drugi koncert imali smo u Derventi. Koncert je bio u 20 sati, a u 16 je bila puna dvorana. Faruk Drina je radio "Atomsko sklonište" i došao je da se dogovori s direktorom. Kad je vidio punu dvoranu, pitao je: "Šta se ovo dešava?", a direktor mu je rekao da je to koncert "Neću, neću dijamante". I rekao mi, onda, Faruk Drina: "Jesam lud što nisam radio ovu turneju." A ja mu nudio i on nije htio. Zvao me i za Acu Pejovića i rekao: "Nemoj raditi tog kafanskog pjevača, propast ćeš s njim, žao mi te i ovako si u dugovima." Ja mu kažem: "Drina, mene moj instinkt nikada ne vara, to će biti luda kuća."

On je otišao za Ameriku, rodio mu se unuk, a doći će ovih dana i ne znam kako će to sve preživjeti. Valjda će sve biti uredu. Nadam se, on i ja smo jarani.

Uspješnice kompozitora Nazifa Gljive

SARAJEVO, GRADE MOJ – Pisao sam je na mezaru svoje rahmetli majke. To je tužna priča, koja ima nedokučivu mistiku za običnog slušaoca. Ali, gdje god je čuju, padaju u nesvijet. Ona mrtve vadi iz groba.

HEJ, ZORO – Najveći hit u posljednjih 15 godina na Balkanu. Tu sam napravio priču kroz vrijeme, oslikao Bošnjaka, Balkanca, kako odlazi i kako mu djevojka maše i zna da se on neće vratiti. To je pakleni hit, u milionima restorana na Balkanu ona se svake subote po deset puta otpjeva.

NEĆU, NEĆU DIJAMANTE – Ona je preokrenula muziku. Ja sam kriv što je svaka druga vrsta muzike do tada zatrta. Kada je izašla, ta je pjesma pokorila cijeli Balkan. Halid i ja smo kroz tu pjesmu izveli malu revoluciju u smislu buđenja muslimana poslije Titove smrti. A prihvatili su je svi i mislili su da nas sve veže, a razorila je sve. Ona ima duboku poruku, koju nisu do danas skontali. I niko je ne može, osim Halida, otpjevati. Ne može ni kralj Šaban Šaulić.

I ZANESEN TOM LJEPOTOM – Pjesma koja je "Bijelo dugme" zaustavila u pohodu i zbog nje su uzeli četiri godine pauze. Bregović je tada u "Ilustrovanoj Politici" izjavio: "Pjesma je od Nazifa Gljive napravila najvećeg kompozitora svih vremena na ovim prostorima i ja mu skidam kapu i prestajem da pišem, moram se odmoriti." I odmarao se četiri godine, iznajmljivao je nama ozvučenje, družio se s nama.

ZLATNE STRUNE – Pjesma kojom sam Hrvatima, Slovencima i Germanima koji žive na prostorima, poručio: "Evo, vidi kako vam mi, iz Olova, Knežine, iz kasabe, šaljemo evropsku pjesmu." Pjesmu je snimilo jedanaest pjevača.

BEOGRAĐANKA (VRAĆAM SE MAJCI U BOSNU) – U hotelu sam gledao kada je Milošević 1988. održao govor na Gazimestanu i tada sam napisao "Vraćam se majci u Bosnu". Dao sam tada recepcionarki ključ i rekao: "Idem i ne vraćam se više u Beograd."

POLJEM SE ŠIRIS MIRIS LJILJANA – Ta pjesma je ponovo razorila sve. Upali smo u rat. Tada sam i ja snimio "Hej, Bosno moja". To je bila svojevrsna poruka da se vraćaju, da ratujemo. Nisam huškao nego sam instinktivno reagirao.Lejla Sarajlić- Ramović (Dnevni avaz)

Podijeli

4 0 komentara

  1. Buki
    Buki 24 Avgusta, 05:55

    Nazif Gljiva je najbolji estradni radnik na Balkanu I naj posteniji

    Odgovori
  2. djo
    djo 14 Oktobra, 15:28

    Majstore,znam,ali pouzdano znam….ti nisi napisao ,,vracam se majci u bosnu,,……

    Odgovori
    • Dr Leović
      Dr Leović 12 Januara, 13:04

      Ne samo da nije napisao, nego je pesma iz 1986. godine sa albuma Otrov. A on kaže da je napisao 1988. posle Miloševićevog govora na Gazimestanu, koji je bio 1989. godine.

      Odgovori
  3. Rade
    Rade 15 Februara, 08:39

    Sve i sve ali ime i prezime kao da je dosao iz crtaca Sundjer Bob kockalone. Takvi su mu i neki stavovi o zivotu.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku