hamburger-icon

Kliker.info

Nataša Zimonjić – Čengić, majka Gorana Čengića: Da mi je samo deset minuta da ne mislim na njega

Nataša Zimonjić – Čengić, majka Gorana Čengića: Da mi je samo deset minuta da ne mislim na njega

05 Aprila
23:27 2014

natasaZC112Gradsko vijeće Sarajeva je ove godine priznanja “Graham Bamford” dodijelilo Goranu Čengiću i Srđanu Aleksiću, posthumno, za iskazanu izuzetnu građansku hrabrost, solidarnost, humanost i altruizam. Vrhunski sportista – rukometaš Goran Čengić tokom opsade Sarajeva ubijen je 14. juna 1992. godine kada je pokušao na Grbavici zaštititi komšiju Husniju Ćerimagića. Trebinjac Srđan Aleksić izgubio je život 21. januara 1993. godine braneći sugrađanina Alena Glavovića od premlaćivanja. Razgovarali smo s Goranovom majkom Natašom Zimonjić-Čengić.

DOBROTA Koliko god sam te, 1946. bila mlada majka, 17 godina mi je bilo i vjerovatno još se nisu ni razvili instinkti majke, bilo je očito svima, pa i meni, da je Goran nevjerovatno lijepa beba. Činilo mi se kao da me je gledao i smijao mi se i ja sam, odjednom, počela da plačem. Doktorica Biserović me je  pitala zašto plačem, pa beba je divna, a ja joj rekoh: Plačem zato što će ta beba jednog dana umrijeti. Odakle mi pomisao da će ta ljepota jednoga dana nestati, odakle taj osjećaj tamo gdje mu nije mjesto, ne znam, ali je bilo tako. I kada je beba stigla kući, unosila je radost svima, mojoj svekrvi, mojoj majci, mojoj zaovi. Ja sam iz velike porodice došla u isto tako veliku porodicu i uopšte mi to nije smetalo. Sve sam ih odjedanput zavoljela, a i oni mene. Svekrva je željela da dijete nosi ime Mehmedalija, po Fićinom ocu, i mi smo pristali. Onda, ne znam odakle, u rukama mi se našla "Jama" Ivana Gorana Kovačića. Moju sestru Kseniju na Majevici, gdje je bila bolničarka, zaklali su četnici, tuga za njom je uvijek bila prisutna, i mene je jako , jako dotakla. Odlučila sam: bit će Goran. Muž se složio i eto. Naš Goran se na kraju i poistovjetio sa Goranom Kovačićem, obojica su završila u jami. To je tako, sudbina…

RADOST Rodila sam još dvoje djece, krasne bebe, ali on je bio nešto posebno. I čim je počeo odrastati, odmah se uočila njegova osnovna karakterna crta: uvijek je želio pomagati drugima. Jedan se dan vratio iz škole i pita me: da li ima išta staro da obuče? Gledam ga u čudu i kažem da nema ništa dobro staro, ali ima nešto od lani. Ali, zašto mu treba? A on priča: došao je jedan dječak u razred, loše obučen, pa bi htio da bude kao on. “Čini mi se da se on loše osjeća”, objasnio je, a ja mu predložim da pozovemo dječaka kući, da ga lijepo obučemo. Goran, bilo mu je tada 11 godina, odgovori: “Ne mogu ja njega da ponižavam, majko, htio bih da to bude ovako.” Na svakog je mislio. I sada imam pisamce, na papiriću s linijama, u kojem mi piše: “Draga majko, po cijeli dan te vidim kako radiš vrijedno kao pčelica, ja ti ne mogu da pomognem, ali čim porastem u svemu ću ti pomagati.” Stvarno je tako i bilo. Kada je Fići i meni bilo 25 godina braka, probudimo se, pojma nemamo da je godišnjica, a on pred nas s velikim paketom. Fićo pita: “Šta je to sad, Gorane”, a on će: pa godišnjica! Nevjerovatno je bio pažljiv. Nikad nije prošao Bajram a da ne bi tetki Zumri kupio za kata materijal, i tetka Zumra se šalila: “Kod mene je neboder haljina zbog Gorana.”

Kao mali, stalno je zapitkivao kada će Roćku biti bolje, ima li neki doktor da bi ga izliječio. Igor se rodio ‘58, Goranu je bilo 12 godina, i imao je tri mjeseca kada je moj muž otišao po drugi put na Goli otok. (Tek sam nekidan saznala zašto je taj put otišao, zato što nije revidirao stav. Možete misliti, zbog stava koji više nikome ništa ne znači i koji više nikome ne može naškoditi, ako je i naškodio ikada.) Inače, kada sam se udala za Fiću, muž mi je rekao: “Molim te, obećaj mi da nikad nećeš dignuti ruku na dijete. Neću ni ja, ni na sestre, ni na dijete”. Bio je šest godina prije onog rata na robiji, ustaše su ga osudile i na smrt, pa ga je Tito zamijenio na Crvenim stijenama za nekog višeg njemačkog oficira i nasilje je mrzio iz dna duše. U našoj kući nikada nije bilo svađa, ružnih riječi, ogovaranja, psovki. A nije bilo ni kod mojih Zimonjića. Sjećam se, moje tetke, bile djevojke tada, nešto su pričale o ženi koja je prošla pored kuće, a one je vidjele s prozora. Djed se digao, zatvorio prozor i rekao im: “Nikada više da se to ne desi, čuo sam sve…”

BOLNICA Kako je bilo Goranu zbog očevog zatvora? Užasno, samo što Fićo za moju djecu nije odlazio na “službeni put” nego u “bolnicu”. Kada se vratio s Golog otoka, Igor je imao 3,5 godina. Jednom, čitao je novine, a Igor ga sve nešto zapitkuje i na kraju mu kaže vidjevši da muž i dalje čita: “Idi ti u svoju bolnicu.” Goran je na sve odgovarao osmijehom. Pričala mi je Fićina rodica kako je jednom šetala s njim i rekla mu: “E, moj Gorane, naš Fićo je zaslužio najmanje da ima ulicu u Sarajevu, koliko su ga mučili i nikoga nije izdao”, a Goran se nasmijao: “Ma, Bedro, kao da je to važno, ‘imamo’ mi Čengić-Vilu.” Uvijek je bio spreman na šalu. A, kada je se zaljubio u svoju Gordanu, to je bilo jednom za cijeli život. Prema sinovima je bio isti onakav kakav je otac bio prema njemu i braći mu. Često su ga viđali kako na jednoj ruci nosi Srđana, a na drugoj Vladimira. Kao da je grabio trenutke sreće, jer iznad njega je uvijek lebdio teški krst. UDBA je rekla, i to se revnosno provodilo, da dijete informbirovca ne može da napreduje. Goran je u gimnaziji pao iz njemačkog, ali ne zbog neznanja. Po mnogo čemu je osjećao da se prema njemu ponašaju drugačije nego prema djeci koja nisu imala, kao on, “oca izdajnika”. A Fićo je Goranu uvijek bio heroj i svaku lijepu riječ koju bi o ocu čuo kao vjetar bi donosio kući. Tako, vrati se s turneje u Skoplju i s vrata će: “Majko, neki čovjek me tamo pita da ti nisi sin Fiće Čengića, sa njim sam bio u borbi…” Bio je sretan zbog prepoznavanja, jer je fizički više ličio na mene.

Na njemu se nije vidio “bolni prtljag”, ali nije mogao biti neopterećen cjelokupnom tom atmosferom, čestim našim selidbama, stanovanjima sa po nekoliko porodica, a neke od njih su bile zadužene da nas, “izdajnike”, stalno podsjećaju “ko smo”. I iako smo mnoge ljude poznavali, valjda zato što je naša kuća bila zbog Fiće “obilježena”, rijetki su nam dolazili. U komšiluku je imao druga Nineta Pilipovića. Voljeli su se puno. Ja sam uvijek pokušavala što više skrivati od djece vlastitu patnju, pritiske, posebno u vrijeme kada su me tjerali da se odreknem Fiće, izbacivali iz partije. To je posebna priča, no moram i ovo reći. Tito je napisao knjigu “Borba naroda Hercegovine”, gdje u početnom pasusu stoji: “Sreo sam jednu bolničarku, velikih crnih očiju, koja je gorko plakala nad ranjenim komandantom.” To je bio Vukajlović. I Tito, zainteresiran za sve, pun duha, zamolio je novinare da mu otkriju ko je bila ta bolničarka. Jer, moja sestra Ksenija je bila zaista takva ličnost da je morala ostati u sjećanju. Prof. Fazlija Alikalfić, partizan iz Mostara, rekao je da je to sestra Nataše Zimonjić-Čengić i novinari su mi došli, a jedan od njih kaže: “Izvinite, je li ovo stan legendarnog Fiće?” A mi tada živimo sa tri porodice i ne znam kako bih sve to podnijela bez zaove i njenog muža, s kojima smo dijelili i dobro i zlo do kraja. (Goran je znao bolesnog tetka staviti u kola i u Hitnu ga na rukama unositi. Pita ga dr. Imamović ko mu je to, te vrti glavom: još niko mu nije tetka donio u naručju.) Dakle, kada je izašao tekst o Kseniji u Ilustrovanoj politici, napišem Titu pismo, opišem svu našu situaciju. Tito ubrzo odgovara: “Molim drugove u BiH, koji su nadležni, da se Fići dodijeli nacionalna penzija, Goranu stipendija i da se Roćko pošalje u Rusiju na liječenje.” Sve što sam ja tražila. Ništa od toga nije bilo, jer mi smo i dalje imali “specijalan tretman”. Eto, kada se Igor naprečac razbolio, htjela sam biti sa njim u bolesničkoj sobi, ali mi nije dozvoljeno. Drugim majkama jeste. I upravo tada zove me Raza Bijedić, pita kako sam. Bile smo dugo drugarice i radile smo zajedno. Sve joj ispričam, a ona odmah prepričava Džemi i ja čujem kroz slušalicu njegov glas: “Razo, šta čekaš”. Za deset minuta mi je javila da idem Braci Kosovcu, u IV, avionom ćemo za Ljubljanu. Igoru nije spašen život, ali to je bila za mene potvrda da još ima dobrih ljudi. Tačno šest mjeseci nakon Igorove smrti zove me Vlado Šegrt telefonom i kaže mi: “Nato, Džema i Raza su nestali. Avion se srušio!” Kako mi je samo bilo teško! Još čuvam njihov telegram kada je Igor umro. Ako me pitate za intuiciju, ne, ne vjerujem da je bila slučajna Džemina i Razina smrt…

ON JE BOŽIJI Goran je jako volio pse i otišao je prvo na veterinu. No, čim je vidio prvu krv, odustao je i otišao na medicinu, da bi na kraju studirao Likovnu akademiju. Uvijek je volio nešto stvarati. Za Igorov nadgrobni spomenik sam je pronašao ogromni kamen i s nekoliko ljudi ga postavio na groblju, gdje su sada i njegov i očev grob. A rukomet mu je bio najveća ljubav i zato sam bila sretna čuvši za ideju da dvorana u Novom Sarajevu nosi njegovo ime. Pamtim i njega ali i sebe iz tog perioda kad je igrao rukomet, jer sam išla na skoro svaku utakmicu. Zato što je on padao, a ja sam morala vidjeti je li se povrijedio. Jednom, kada sam instinktivno potrčala, rekao mi je, molim te, majko, nemoj više dolaziti i poslušala sam ga. Volio je i izrađivati fotografije. Fićo mu je jedva nabavio aparaturu i pomagao mu. Govorio je, smijući se, fino bogami, ja papir za sve rukometaše kupujem. A Goran bi pravio slike svim sportistima. Sjećam se jedne posebne slike Mirze Delibašića, u avionu. Sada se taj album nalazi kod njegovih sinova. Rukomet je žestok sport, ali on se nikad nije potukao, znao je samo razdvajati druge. Njegova ruka nije ni znala da udari i tetka Zumra bi reci: “Neće on dugo, dobrota tolika ne može opstati, on je Božiji”. Slušala sam je, sa zebnjom… Od saigrača volio je Memnuna Idžakovića. Pitala bih ga nekad kada ćeš ti igrati kao Memnun. Rekao bi nikad neću biti kao Memnun.

DANAS Kada se okrenem iza sebe, osjetim prvo strašnu tugu što on ne može vidjeti svoje sinove, a sve ono što sam u Goranu gledala, ja sada gledam u njima. Srđan je završio elektrotehniku, gotovo najveću ocjenu je dobio, već radi, Vanja studira pravo. Puni su emocija i nepresušne želje da pomažu. Vide li da neko nosi ceker, pritrče, kao što je i otac im. U njima se na neki način vraća moj Goran. Divno je imati unuke, ali sin, koji je otišao na takav način, nekada sve potisne i samo on ostane. Teško je to prevazići. Često pomislim da mi je samo deset minuta da ne mislim na njega. Posljednji naš susret? Djeca i snaha su već bili otišli u Beograd, a on mi je došao samo nakratko, obećavši da će sutra doći s nekim prijateljem. Dok je odlazio prema Ferhadiji, stajala sam na balkonu, slala mu poljupce, a on je meni mahao. To ne mogu nikad zaboraviti… Nagrade koje posthumno moj sin dobiva poštujem, hvala svima, ali svaku otplačem, pa i ovu sam, nazvanu po Grahamu Batfordu, Britancu koji se spalio zbog rata u Bosni, i koja je za mene i važnija od Šestoaprilske. Ipak je to pitanje života i smrti. Ali, nikad još nisam pomislila ni rekla, u sebi, zašto si to napravio Gorane, pokušao spasiti čovjeka, pa i ti izgubio život! Kako bih! I ja bih isto napravila. Samo, teško je sve to nositi. Sve te smrti, Goranovu, Ksenijinu, Stevinu, kojeg je moj otac podigao i koji je obješen tri dana pred oslobođenje Beograda. Nedavno me jedna žena zove i kaže da je otvorena arhiva Banjice. Rekla mi je da tamo ima i dosje moga brata, kako sam zvala Stevu Zimonjića, Tihog iz serije “Otpisani”. Pita hoću li doći da ga vidim. Ali, ja hodam jedva i po stanu, sa štakom. A ni u Fićinoj arhivi ništa bitno nisam našla. Sve što je bilo bitno, uklonili su…

Edina Kamenica (Oslobođenje)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Milica
    Milica 22 Aprila, 02:28

    Duboko sam potresena svim tim teskim usudom koji tako bolno svjedoci o tragediji koja se prelomila kroz zivot ove izuzetne majke i nepomirljivog borca za pravdu. Ovakvi ljudi, kao sto su ona, njen muz i njen sin velika su inspiracija i putokaz i nikad ne smiju biti zaboravljeni.

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku