Kliker.info

Broj muslimana u Banjaluci smanjuje se iz dana u dan. Tako sada Teofiku Kušmiću, kamenorescu, koji proizvodi muslimanske nadgrobne spomenike, potencijalne mušterije valja tražiti – u dijaspori. „Do prije nekih godinu do dvije imali smo puno posla, nismo stizali napraviti pauzu ni od pola sata, a onda je odjednom  stalo, kao da je od danas do sutra nestalo ljudi. Sad imamo puno praznog hoda, stojimo i po pola dana, i ako uskoro nešto ne smislimo, biće gusto“, kaže Teofik Kušmić, zvani Kiko, banjalučki kamenorezac, koji se specijalizovao za proizvodnju muslimanskih nadgrobnih spomenika.Njegova kamenorezačka radnja nalazi se u naselju Gornji Šeher (danas Srpske Toplice), kojeg je do prošlog rata naseljavalo uglavnom muslimansko stanovništvo. Početkom devedesetih godina većina stanovnika ovoga naselja su, kao i ostali banjalučki muslimani i katolici, bili primorani napustiti rodni grad. Vratili su se uglavnom samo oni starije dobi, tako je računica demografskog problema sa kojim se danas susreće kamenorezac Kušmić, prilično jednostavna, piše deutsche welle.
 
Sa svakim mrtvim sve manje muslimana
 
Neposredno nakon rata preko 80% banjalučkih muslimana bili su stariji od 60 godina, i vodeći se zakonima prirode, oni Kikine mušterije mogu biti još svega nekoliko godina. „Ovdje u Banjaluci je sve manje muslimana. Neću da kažem svakim danom, ali sa svakim mrtvim ih je sve manje i manje. Jer nema novih. Djeca se ne rađaju i samo mortalitet raste. Nataliteta skoro i da nema. Ja mislim da se stvarni broj muslimana u Banjaluci i ne zna i da se tu ‘šica’ podacima. Govori se o nekih četiri do pet hiljada, ali ja sumnjam da je to toliki broj. A u ovom poslu je normalna ta stvar: što manje ljudi imaš, manje ljudi i umire i onda automatski imaš i manje posla“, objašnjava Kušmić.Slično govori i jedan od njegovih dugogodišnjih radnika, Muris Karat. „To je tačno. Naroda zaista nestaje. Na primjer, kod nas u Vrbanji se vratilo puno ljudi, nekih 150 do 200 domaćinstava. Ali oni stari nestaju, a ovi mlađi se ne žene, ne osnivaju se porodice, više su se ljudi odali kafanama i hodanju“, kaže Karat.
 
Dijaspora odlučila ostati vani i sahranjivati svoje umrle u tuđini
 
Donedavno su Kikine mušterije bili i ljudi iz dijaspore, koji su svoje najmilije, nakon što bi preminuli u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj, gdje se nakon rata nastanila većina protjeranih Banjalučana, sahranjivali u rodnom gradu. U međuvremenu se, međutim, i to promijenilo i ljudi svoje preminule sahranjuju u mjestima u kojima žive i rade. Kao razlog navode želju da im budu bliže, i da češće mogu posjećivati njihove mezare; izgleda da je većina te dijaspore odlučila zauvijek ostati vani, kaže Kiko. „Jer ako on kaže da je razlog da mu roditelji budu bliže, onda to znači da se on nikad više ne planira ni vraćati ovamo, on misli ostati tamo. Samo što je to onda u suprotnosti sa onim što ti ljudi pričaju dok su ovdje u Banja Luci.“Bilo kako bilo, za ovog banjalučkog kamenoresca posla je sve manje, i nastave li se stvari razvijati ovim tempom, Kiko će, kaže, početi smišljati alternativu: „Posla će sigurno biti još neko vrijeme, a onda ćemo se prebaciti na nešto drugo, jer ja što se tiče drugih vjera, u godini dana napravim možda dva spomenika za Srbe i Hrvate, a to je tanko. Ali eto, za sada ima posla za ovaj obim ljudi, ne možemo povećavati, ali sigurno će se u budućnosti smanjivati, jer će obim posla uvjetovati broj zaposlenih.“
 
Pošiljka spomenika autobusom Banja Luka – Švedska
 
No kako god jedna strana posla jenjava, tako se, zahvaljujući valjda specifičnosti bosanskog čovjeka, uvijek otvaraju i neke nove mogućnosti. Iako većina ljudi u dijaspori svoje stare u međuvremenu sahranjuje tamo gdje žive, poneki od njih nadgrobni spomenik poruče ipak u Banjaluci, priča jedan od Kušmićevih radnika, Muris Karat. „Ja sam razgovarao sa jednim rođakom, on je kod nas naručio dva spomenika za Švedsku. I kaže mi da ga ta dva spomenika ovdje koštaju kao pola jednog tamo u Švedskoj. Znači jeftinije je, a i ti preminuli dobiju na neki način dio Bosne, dio grada u kom su proveli najveći dio svog života“, kaže Karat.A onda njegov šef Kiko spominje i autobusku liniju kojom se jednom mjesečno, kako kaže, „razmjenjuje roba“, na liniji Švedska-Banja Luka. Čudo Božje, priča Kušmić, šta sve ljudi jedni drugima šalju; peći, šporete, ormare, krevete, bijelu tehniku. „A kad se autobusom mogu slati ormari i šporeti, onda, majka mu stara, mogu i bašluci“, smije se Kiko. Usput rečeno, za ona dva, koje je poručio Karatov rođak u dalekoj Skandinaviji, karte su već kupljene!  (Kliker.info-DW)