Kliker.info

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ne znam kako to biva kod generacija koje su odrastale normalnije, ali za mene su uspomene na vrijeme kad sam išao u šesti i sedmi razred osnovne škole ostale kao specifične šifre posljednjeg upamćenog vremena Mira (namjerno pisanog velikim početnim slovom).

Dobro, to je valjda dob kad ionako nastupa onaj (arturklarkovski) "kraj djetinjstva", ali za moju generaciju je to, eto, koincidiralo s raspadom domovine i početkom rata. I često se sjetim nekih amblema te epohe. Nedavno sam se sjetio kako je te 1989. i 1990. godine svako malo, u terminu za TV dramu ponedjeljkom u osam naveče, emitovana ekranizacija nekog Nušićevog predloška. Išli su, sjećam se, u tom ciklusu i "Narodni poslanik" i "Gospođa ministarka" i "Ožalošćena porodica" i još neke drame, ali je na mene i moje školske drugove, pamtim dobro, najveći utisak ostavio "Svet". Glumili su, između ostalih, Petar Kralj, Gorica Popović, Ivana Žigon, Mira Banjac, Branka Petrić, Zoran Cvijanović (skoro svako od ovih imena, danas, sa ovom pameću, zove na digresiju dostojnu zasebnog eseja), a u režiji Dejana Ćorkovića.

Priča o porodici koja uništi svoju idilično srećnu egzistenciju "zbog sveta" uzalud se prepuštajući, kao u proširenoj varijaciji one doskočice "da se nije rodio ko je svakom ugodio", masi zapravo neželjenih akcija i postupaka čiji cilj nije zadovoljenje nekog ličnog poriva, nego pokušaj da se zadovolji ukus sv(ij)eta, štono kažu – čaršije (medijskim nebom tada nisu toliko agresivno harali takozvani lakanovci pa nam je bila neznana fraza Veliki Drugi), bila je obrazac u koji je bilo lako projektovati i neke lokalne aktere. Kao lajtmotiv za svoje besmislene i glupave postupke, odgovarajući na postavljeno ili nepostavljeno pitanje zašto rade takve stvari, protagonisti ove drame koristili su frazu "zbog sveta". Ta fraza, izgovorena baš tako, ekavski, za nas "mrtve" bosanske (i)jekavce, koji smo ekavski govorili samo "Zvezda" kad bismo mislili na fudbalski klub, postala je ezoterična lozinka, jedan od onih citata kojima skoro da si zaboravio izvor. Kad neko iz tvoje okoline radi nešto što ti se čini neprirodnim i nelogičnim, nešto što nije u skladu s njegovim karakterom, pa sa zajedničkim znancima tražiš uzrok ili razlog tome, jedan od odgovora koji se mora uzeti u obzir jest da je to zbog sv(ij)eta.

Riječ "svet" za Nušićeve junake predstavlja bezimenu masu njihovih sugrađana i bližnjih. U političkom (novo)govoru današnjice ta ista riječ najčešće označava takozvanu "međunarodnu zajednicu". Ako čovjek danas analizira konkretne poteze zapadnobalkanskih političkih elita, gotovo nužno se prisjeti Nušića; oni sve to rade (samo) "zbog sveta". To što su prošle sedmice, poslije silnih "krugova pregovara", delegacije Beograda i Prištine parafirale nekakav sporazum očito je činjenica koja se različito koristi u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Iz perspektive SNS-a, kao ključne vladajuće stranke u Srbiji, zbog sv(ij)eta se valja predstaviti kooperativno, a zauzvrat se očekuje da se u unutrašnjoj politici dobije zeleno svjetlo za desničarsku renesansu. Na sličan načinu se ponašaju i lideri bosanskohercegovačkih stranaka, uvijek spremni za neki eventualni kozmetički dogovorčić, ako će ih to ostaviti u sedlu vlasti, pa da u praksi rade sve suprotno od takozvanih evropskih standarda.

Ipak, kad bi sve to ostalo na nivou operativne dnevne politike, ni po jada, što se kaže. Primarni je problem u tome što je poetika "zbog sveta" ušla u sve, kako se to kaže, društvene pore. Ne tiče se to, dakle, samo politike, nego i, recimo, umjetnosti. Veliki broj filmova, naprimjer, ne proizvodi se s ciljem da se vlastitoj publici, publici sopstvene kulture i sopstvenog jezika, ispriča neka priča, nego se proizvodi "zbog sveta" – da se prikažu na festivalima, s kojih se eventualno donese i neka nagradica pa se poslije trubi o "filmu kao ambasadoru naše kulture u sv(ij)etu". Poseban je paradoks u tome što se ti filmovi ipak primarno prave od novca poreznih obveznika umjetnikove domovine, odnosno, drugim riječima, novcem iz džepova upravo te publike koju je tako slatko i tako elitistički prezirati. Pa se "zbog sveta" prave različite konferencije i seminari na kojima se, kao, suočava s prošlošću i propagira pomirenje. Potroše se dnevnice, raspišu se novine, donatorima se dostavi press clipping, a stvarni rezultat: ništa. Razlog za to je jednostavan: ne postoji unutrašnji poriv da se to radi, kao kod Nušića – sve se to radi "zbog sveta", uz jednu znakovitu razliku; kod Nušića, naime, porodica koja počne da radi neke stvari "zbog sveta" samu sebe unesreći, ovdašnji pak "zbogsvetojevci" sami sebe usrećuju, a sve oko sebe unesrećuju. Nije to mala razlika.