Muharem Bazdulj : Vidovdan 2014. u Belo Horizonteu
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Kad je o skraćenicama međunarodnih asocijacija riječ, Bosna i Hercegovina očito bolje kotira kod onih što se kliču FIFA i UEFA, negoli kad je riječ o famoznoj EU. Kraj prošle sedmice obilježen je briselskim sastankom bosanskohercegovačkih političkih lidera sa evropskounijskim mentorima, odnosno fudbalskom utakmicom u Zenici između reprezentacija Bosne i Hercegovine i Grčke, a u sklopu kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo koje će naredne godine biti održano u Brazilu. Briselski sastanak za cilj je imao prevazilaženje ključne blokade koja stoji pred Bosnom i Hercegovinom na putu za sticanje statusa zemlje-kandidata za punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Radi se, naravno, o slučaju Sejdić – Finci. Informacije o rezultatima sastanka su ponešto kontradiktorne i teško je reći da li se tu bilo ko može smatrati pobjednikom. Kad je o fudbalu riječ, situacija je mnogo jasnija. Pobijedila je reprezentacija Bosne i Hercegovine. Mediji već punom parom pišu o "brazilskom snu", mada dežurni skeptici govore kako sportski uspjeh samo zamazuje oči nesretnom puku ogrezlom u bijedu i beznađe.
U intervjuu koji je dao Jeleni Milanović, a objavljenom u Oslobođenju, Jelko Kacin, potpredsjednik delegacije Evropskog parlamenta za jugoistočnu Evropu (i, u ovom mandatu, svetac zaštitnik lokalnih dežurnih skeptika autokolonijalne provenijencije), poručio je građanima Bosne i Hercegovine da "ne mogu sanjati i živjeti od iluzija". Ima nečeg interesantnog u fiksaciji evropskih političkih posrednika da građanima Bosne i Hercegovine, ali i Balkana generalno, zabrane da sanjaju, odnosno da im snove predstave kao nešto nepoželjno. "Don't dream dreams", kazao je tamo negdje 1993. godine David Owen, u najgorim danima bosanskog rata, tako da Kacinova izjava od dvadeset godina kasnije djeluje kao jeftina parafraza, jedva čujan cinični odjek. Iste te 1993, međutim, o Bosni je mnogo tačnije i mnogo relevantnije, i ne namjeravajući to, govorio, i to avant le lettre, na izvjestan način, poljski pjesnik Zbignew Herbert, onim svojim famoznim stihom: Samo su naši snovi ostali neponiženi.
Tih ratnih godina gledaoci ondašnje televizije Sarajevo mogli su, u trenucima kad su imali struje, gledati sjajnu francusku dokumentarnu seriju pod naslovom "Svjedoci povijesti". Serija se sastojala isključivo od intervjua sa velikim piscima: Gabrielom Garciom Marquezom, Jorge Semprunom, Gyorgyem Konradom i Georgeom Steinerom. Ovaj potonji je u jednom trenutku rekao kako ga umjetnost dvadesetog vijeka u velikoj mjeri podsjeća na šetnju nekim velikim muzejem petnaest minuta pred zatvaranje. Smisao je valjda u pokušaju da se u što kraćem periodu, kad je zapravo već (pre)kasno, vidi i iskusi što je moguće više toga. Način na koji Evropska unija u posljednje vrijeme vodi politiku prema balkanskim zemljama, u prvom redu prema Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Srbiji, svodi se u velikoj mjeri na stvaranje sugestije da je ovih nekoliko mjeseci s početka 2013. godine zapravo tih posljednjih petnaest minuta prije zatvaranja muzeja. Bosna i Hercegovina bi zarad sticanja statusa kandidata trebala brzinski i preko koljena mijenjati svoj ustav po principu daj-šta-daš, Makedonija bi zbog početka pregovora trebala da zaboravi i kako se zove, dok bi Srbija trebala definitivno odustati od Kosova zarad dobivanja datuma početka pregovora. A sve to u trenutka kad cijela ta Evropska unija ne zna ni sama šta će od sebe, odnosno kad, u parafrazi onog davnog političkog zen-koana Alije Izetbegovića, do podne misli jedno, a od podne drugo.
U takvom kontekstu, snovi i iluzije definitivno nisu nešto najgore na svijetu. Uostalom, prije trinaest godina, kad se činilo da s krajem posljednje decenije dvadesetog vijeka završava balkansko mračno doba, kad se u Solunu stvarao Pakt za stabilnost i kad su cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji (minus Slovenija, plus Albanija) obećavali svijetlu evropsku budućnost u dogledno vrijeme, 2014. godina, ona godina u kojoj se navršava puno stoljeće od Sarajevskog atentata, bila je projektovana kao rok do kojeg bi taj (politički) san trebao biti ostvaren. Evo nas skoro pred tom godinom, a stanje je takvo kakvo jest. Ispostavlja se, dakle, da su fudbalski snovi opipljiviji od političkih. FIFA i UEFA ne prilagođavaju pravila ad hoc. (Ne znači to, naravno, da protežiraju "velike" nauštrb "malih", no ta je protekcija manje ofirna nego u politici.) Ne znamo šta će se sve dešavati u Evropi 28. juna 2014. godine. Znamo, međutim, šta će se dešavati u Brazilu. Mundijal počinje 12. juna i traje do 13. jula. 28. juna, na Vidovdan, dakle, igraju se prve dvije utakmice osmine finala, jedna u Belo Horizonteu, druga u Rio de Janeiru. Bilo bi lijepo da u jednoj od tih utakmica, po mogućnosti onoj u Belo Horizonteu, igraju Bosna i Njemačka. Da znamo ko je na kojoj strani; ko je za (Mladu) Bosnu, a ko za Jelka Kacina.
Komentari