Kliker.info

U korijenu riječi novine je pridjev “nov”, što će reći da bi se novine po definiciji trebale baviti novim stvarima. Ima zato nečeg bizarnog u činjenici da jedna naslovna strana stara sedamnaest i po godina skoro savršeno “pokriva” jednu aktuelnu (i atraktivnu) medijsku temu.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Naime, na korici broja 143 magazina Dani, objavljenog 25. februara 2000. godine, nalaze se velike fotografije Marka Miloševića, Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića, i to tim redoslijedom. Redoslijed nije pravljen po veličini država iz kojih oni dolaze, nego da bi se “ispoštovao” raspored sa čuvene fotografije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na kojoj se vide Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, baš tim redoslijedom. Dizajn naslovnice je riješen tako da je u sva tri slučaja velika fotografija sina tačno iznad manje figure oca sa pomenute zajedničke fotografije. Na korici je i veliki naslov: “Sinovi očeva nacije”.

Naslovna stranica najavljuje temat koji se sastoji od tri teksta, gdje troje autora portretiše tri “sina očeva nacije”. Tekst o Marku Miloševiću pisala je Jasna Hasović, tekst o Miroslavu Tuđmanu – Igor Lasić, a onaj o Bakiru Izetbegoviću – Vildana Selimbegović. Ne zaboravimo, to je vrijeme u kojem je jedva prošlo tri mjeseca od smrti Franje Tuđmana i vrijeme u kojem vlast Izetbegovića i Miloševića djeluju jako čvrsto. Ipak, poslije samo pola godine, obojica silaze s vlasti: Izetbegović svojevoljno, a Milošević voljom naroda.

Pozicije “tri prva sina” u ono doba su bile dosta različite: Marko Milošević je držao monopol na uvoz visokotarifnih roba u SR Jugoslaviju, Miroslav Tuđman je bio “krovni obavještajac”, dok je Bakir Izetbegović bio direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo. Mnogima je tada na prvi pogled izgledalo da unutar ovog trojca Bakir Izetbegović ima najmanje šanse da se u smislu političke moći približi ocu. Vildana Selimbegović, međutim, i onomad je pred sami kraj svog teksta napisala da babu ima ko da naslijedi, poentiravši na način za koji je malo reći da djeluje proročanski:

“Osobni vlastodržački kontinuiteti, porodične tradicije i prenošenje s koljena na koljeno uvijek i samo vlastitih pohlepnih interesa od ove zemlje i jesu stvorili paradoks diskontinuiteta i kaznili je zaboravom. U tom je kontekstu i Bakir Izetbegović tek nesretna paradigma, usud ovdašnjeg podneblja.”

Sa stare naslovnice valja nam, dakle, poderati krajnju lijevu trećinu i dobivamo odličnu ilustraciju aktuelne dnevnopolitičke problematike. Dakle, najprije je Miroslav Tuđman poručio kako je “islamski terorizam” kao vodeća pošast savremenog svijeta ključne korake u svom rastu i razvoju imao tokom rata u Bosni i Hercegovini te da su mudžahedini koji su se borili na strani Armije RBiH svojevrsni pioniri ritualnog obezglavljivanja zarobljenika što je posljednjih godina postao trademark militanata ISIL-a. Bakir Izetbegović nije poricao zločine mudžahedina, ali je ustvrdio da su to bili individualni ekscesi, dok je Franjo Tuđman predvodio udruženi zločinački poduhvat te je podsjetio kako je njegov otac Alija u više navrata izjavio da Armiji RBiH ne nedostaje ljudstva, nego samo oružja te kako su mudžahedini koji su u ratu stigli u BiH po pravilu stizali upravo preko Hrvatske.

Čini se da bi Bakir Izetbegović morao da zna kako neke bitke vrijedi, a neke ne vrijedi voditi. Osim što je sin Franje Tuđmana, pa mu u skladu s tim novine tipa Globusa daju razglas da trubi svoje stavove, Miroslav Tuđman je danas u društvenom smislu skoro pa niko i ništa, nekakav kvazinaučnik koji piše niskotiražne i niskouticajne publikacije. Bakir Izetbegović je nasuprot toga i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik stranke koja je na posljednjim izborima osvojila vlast i na državnom i na entitetskom (Federacija BiH) nivou, kao i u većini kantona. Njihove riječi samim tim nemaju istu težinu i on se nije uopšte trebao navući na ovaj tip “polemike” sa takvim protivnikom. Iz perspektive (veliko)hrvatske politike, insistiranje na ovoj temi je jasno.

Bliži se pravosnažna presuda za “Herceg-Bosnu” i ide zadnji voz da se pokuša dobiti nešto što koliko-toliko nalikuje na treći entitet, pa se ide iz provokacije u provokaciju. Alija Izetbegović se, ako hladno podvučemo crtu, pokazao kao loš političar, ali bi zapravo, što malo blesavo zvuči, upravo ovo bila situacija u kojoj bi dobar savjet za Bakira Izetbegovića bio da slijedi očevu taktiku odugovlačenja, nećkanja, da misli do podne jedno, a od podne drugo. Prihvatanje HDZ-ovih ucjena predstavljalo bi pristajanje na “svršen čin”. Stvaranje incidentne atmosfere uvijek odgovara onima koji žele brze promjene u vlastitom šićardžijskom interesu.

Ako u SDA misle da promjene u pravcu kakav nudi HDZ-ov projekat novog izbornog zakona nisu tu da dokinu diskriminaciju nego da nacrtaju obrise HDZ-ovog feuda, onda je takav projekat najbolje mirno odbiti i ponašati se u “business as usual” ključu. Ulaženje u medijske polemike sa ljudima niskog oficijelnog profila djeluje kao znak slabosti. To da historiju treba ostaviti historičarima je generalno jedna od izlizanijih floskula, ali je ponekad valja slijediti. Bakiru Izetbegoviću bi bilo mnogo bolje da efikasno sprovodi nekakvu svoju politiku u kojoj bi bila makar trunka vizije, nego da u besmislenim polemikama brani politiku svoga oca.