hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Svi pljevaljski drogeraši

Muharem Bazdulj : Svi pljevaljski drogeraši

25 Marta
18:37 2014

Bazdulj2Svako malo mi padne na pamet: književnosti ovog jezika očajnički treba neki naš John le Carre! Imamo mi ovdje svakakvih varijanti velikih svjetskih pisaca; najviše, čini mi se, ima onih koji bi da budu ovdašnji Charles Bukowski, slijedi masovni pokret lokalnih wannabe inačica Thomasa Manna, ne nedostaje ni sljedbenika Salingera, Borgesa, Agote Kristof, Thomasa Bernharda.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Najbrojniji bi, dakle, pravili globalnu legendu od svojih pijančenja, oni samo malo manje brojni bi sintetizirali svjetsku istoriju kroz svoje proze, a ima i onih što bi ili prikazivali apsurd svijeta slikajući ga iz dječije perspektive ili bi strastveno i do paroksizma javno mrzili svoju zemlju i sve svoje. Sve su to legitimne ambicije, pa ih neki donekle i ostvare, a neki se pretvore u karikature, ali i to je, u krajnjem slučaju, legitimno.

Svi ti pisci i književnice sami za sebe znaju na koga im se najbolje ugledati. Ali društvu, jeziku i kulturi treba, kažem, neko sličan Johnu le Carreu. Mislio sam o tome, po ko zna koji put, gledajući naslovnice silnih dnevnika i nedjeljnika (eks)jugoslovenskih sa Darkom Šarićem na naslovnici i čitajući svu silu tekstova o njegovoj predaji. Priča o Šariću – kakva je to tema za roman. U uvodnim poglavljima daje se skica o zavičaju; Pljevlja, uspavani gradić na sjeveru Crne Gore s jedva dvadesetak hiljada stanovnika, ali sa burnom istorijom. Grad na dvije rijeke, okovan oblacima i maglom, dominira krajem u kojem postoji kontinuitet ljudskih nastambi još od antičkih vremena. U srednjem vijeku tim krajem najprije vladaju Nemanjići, a zatim Kosače. Dolaskom Osmanskog carstva razvija se grad – Taslidža (“mali Carigrad”). Husein-pašina džamija iz šesnaestog stoljeća ima munaru 42 metra visoku. Kad Austro-Ugarska 1878. krene da okupira Bosnu i Hercegovinu, jedan od vođa otpora je pljevaljski muftija Šemsikadić. Otpor je osuđen na propast; iako Novopazarskim sandžakom kojem pripadaju Pljevlja i dalje upravlja Osmansko carstvo, Austrijanci imaju pravo da tu drže garnizone, pa se poslije gradnje Austrijskog garnizona u Pljevljima, zarad potrebi stacionirane vojske, otvara i prva pivara. Poslije Balkanskih ratova, Pljevlja postaju dio Crne Gore, a zatim i Kraljevine Jugoslavije, odnosno SFRJ. Za vrijeme SFRJ, 1970. godine, u Pljevljima se rađa Darko Šarić i tu počinje prava priča.

Djetinjstvo i tinejdžerske godine u zlatno doba Jugoslavije, rituali odrastanja, rana sklonost delinkvenciji, mutne perspektive. Onda istorija, međutim, mijenja smjer. Samo malo na zapad od Pljevalja bjesni rat; u Crnoj Gori nema rata, ali je vanredno stanje. Tih devedesetih kreće Šarićev uspon. Kažu da je prvi veliki novac uzeo od nekog krojača. U Đukanovićevoj Crnoj Gori i Miloševićevoj SR Jugoslaviji polako raste Šarićeva imperija. Policiji najprije biva sumnjiv zbog pranja novca. Vlasnik je velikog broja nekretnina i po Srbiji i po Crnoj Gori. Kako odmiče dvadeset i prvi vijek, sve se više okreće legalnim poslovima, pa je tako, recimo, prodao lanac trafika “Štampa” famoznom njemačkom medijskom koncernu WAZ. Nakon što je postao vlasnik “Rudara” iz Pljevalja, ovaj fudbalski klub iz njegovog rodnog grada postaje jedan od najboljih u Crnoj Gori te nakon nastupa u Kupu UEFA stiže i do šampionske titule, odnosno nastupa u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Povezan je s političarima i sa estradnim zvijezdama. I sve je bilo krasno dok oktobra 2009. godine američka DEA u urugvajskoj luci Santa Lucia nije uhapsila nekoliko osoba uhvativši ih in flagranti dok su pretovarali više od dvije tone kokaina. Konci istrage vodili su do Šarića, pa se on daje u bijeg. Skrivao se više od četiri godine.

Priča o skrivanju po Južnoj Americi ponovo je jako literarna. Neuspješni pokušaji lociranja, odnosno uspješni bijegovi, kontakti sa ondašnjim bossovima, povlačenje u ilegalu, “tihovanje”. U zavičaju i domovini iznova se mijenjaju političke paradigme. Njegovo ime stiče političku težinu i postaje predizborni adut. Komplikovane digitalne zavrzlame da kako-tako bude u kontaktu s porodicom. I naposljetku svijest da je neizbježno da ga ili uhapse ili ubiju; spremnost da se preda i organizacija predaje. Let za Beograd via Podgorica; medijska histerija; izjave političara i analitičara. Ipak, ako ga nešto veseli, to su izjave estradnih zvijezda i zvjezdica, svih njegovih tamburaša iz vremena kad su mu pjevali i kad ih je izdašno plaćao. Goga Sekulić i Bora Đorđević opisuju ga kao poštenog i časnog čovjeka. Goga Sekulić tvrdi da se protiv njega već godinama vodi hajka, ali da će pravda pobijediti. Bora Đorđević kaže za njega da je savršen čovjek, predobar, svetac. I drugi pjevači i pjevačice ga hvale kao dobrog i osjećajnog čovjeka, velikog gospodina. Mudri ljudi kažu da te najprije prezru i zaborave oni kojima si neko dobro uradio, ali ovi estradnjaci, tamburaši, kao da su izuzetak koji potvrđuje pravilo. I ljudi iz Šarićevog zavičaja o njemu pričaju samo najbolje. Jedan veli otprilike ovako: Šta fali ako je trgovao drogom, ti drogeraši bi se ionako drogirali. Inspirativna je to priča, priča što još čeka svog pisca, priča u kojoj bi svoje mjesto našli i kriminalci i političari, i tamburaši i drogeraši.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku