Kliker.info

Pitali su me nedavno u jednom intervjuu, a upravo povodom nekih mojih kolumni iz Oslobođenja, šta je za mene “optimum, a šta realnost na lijevoj polovini političkog spektra”. Evo dijela mog odgovora: “Govoreći čisto površno-fenomenološki, za mene je optimum ljevice na ovim prostorima vođenje politike po kojoj međuljudska solidarnost nije primarno unutaretnička.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Po čemu su, recimo, Titovi partizani vodili politiku ljevice? Kad uzmete i čitate, naprimjer, ‘Sjećanja’ Meše Selimovića, gdje on opisuje svoje ratovanje na istočnobosanskom potezu između Majevice i Romanije, ugrubo govoreći, vidite kako su tim cijelim prostorom harali četnici, ustaše i handžarovci, kako su se, kaže Meša, Srbi i Muslimani mrzili kao pas i mačka jer gotovo da nije bilo kuće u kojoj neko nije oplakan, ali vidite takođe da je tu postojala jedna vojska i jedna politika koja je iskoračila iznad tih zločina i te mržnje i zahvaljujući kojoj se, eto, tu u toj krvavoj istočnoj Bosni, između Majevice i Romanije, skoro pedeset godina živjelo harmonično, prosperitetno i mirno. Takva je ljevica u BiH, i ne samo u BiH, nažalost doživjela suton.”

Suton se, međutim, pretvara u duboki mrak. Dno na koje je Zlatko Lagumdžija povukao SDPBiH, stranku s kojom se, prvenstveno zbog tradicije nekadašnjeg Saveza komunista, dugo identifikovao najveći broj lijevo nastrojenih bosanskohercegovačkih birača, svakim danom se pokazuje kao sve pomičnije. Dva prošlonedjeljna događaja na ponešto komplementaran način zgodno i plastično pokazuju u čemu je lažnost SDP-ovog ljevičarenja. Započnimo od Slobodana Popovića. Najistaknutiji i najprepoznatljiviji esdepeovac iz Republike Srpske, lojalan ovoj partiji do samozatajnosti, napustio je, saznali smo prošle sedmice, SDP. U jednom intervjuu datom tim povodom Popović podsjeća da je još uoči SDP-ovog kongresa 2009. godine  govorio o potrebi da se unutarpartijska demokratija unaprijedi u skladu sa potrebama i partije i društva, te nastavlja: “Predlagao sam da se za predsjednika SDP-a izabere osoba koja ne pripada bošnjačkom nacionalnom korpusu, da bi time poslali još jaču poruku, i prema RS-u i prema kantonima sa hrvatskom većinom, kada je riječ o jačanju multietničkog karaktera partije. Činjenica da je preko 25 godina Bošnjak na čelu SDP-a naprosto je tražila da se to dogodi”. Popović, dakle, između ostalog, primjećuje da se SDPBiH u praksi pretvorio u bošnjačku nacionalnu partiju. To je tačno. Pročitajmo, međutim, nešto što je prije sedam dana napisao jedan drugi bivši esdepeovac, a što se, makar i samo na prvi pogled, kosi s Popovićevim stavom.

Emir Suljagić, svojevremeno najperspektivniji mladi lider SDP-a, napisao je prošle sedmice u Oslobođenju komenatar povodom činjenice da su Lagumdžija i SDP podržali Zakon o prebivalištu. Iz perspektive Lagumdžijnog bivšeg bliskog saradnika, nekog ko “zna čovjeka”, Suljagić veli kako je “i sam prekasno shvatio koliko Lagumdžija prezire narod kojem nominalno pripada; jer to oko Višegrada i Srebrenice i taj genocid i ti šehidi, to je Lagumdžiji uvijek bilo upravo i samo, neodređeno, ‘to'”. U nastavku teksta, Suljagić se osvrće na činjenicu da su ključnu podršku ovakvom Zakonu o prebivalištu u Predstavničkom domu dali SDP-ovi poslanici-nebošnjaci Ante Domazet, Danijela Martinović i Saša Magazinović. Ova dva stava, Popovićev i Suljagićev, izrečena manje-više u isto vrijeme, posmatrana paralelno, mogli bi na prvi pogled, tako zajedno, ići u korist Lagumdžiji. On bi hipotetski mogao reći: Popović tvrdi da bošnjačim partiju, Suljagić tvrdi da prezirem Bošnjake; Popović tvrdi da trebamo slati poruku o jačanju multietničkog karaktera partije, Suljagić podsjeća na SDP-ove Srbe i Hrvate iz Predstavničkog doma Parlamenta BiH. Oni iznose dva radikalno suprotstavljena stava od kojih nijedan nije istinit, istina je negdje između, tako bi nekako mogla da glasi Lagumdžijina odbrana.

Ta bi odbrana, međutim, bila šuplja. Jer u Suljagićevoj primjedbi tri su riječi zapravo suvišne. Ne samo da Lagumdžija prezire “narod kojem nominalno pripada”; Lagumdžija prezire – narod. Tačka. Za njega su Slobodan Popović i povratnici u istočnu Bosnu jedno te isto, manjina, i to ona najgora, koju u životnim odlukama ponekad vodi i nešto što se ne može svesti na sujetu i materijalni interes. Ima toga i kod drugih “ljevičara”, i regionalnih i evropskih, tih recidiva tzv. trećeg puta i “blerovštine”, tog odvratnog bogataškog, urbanog, salonskog elitizma, upakovanog u demagogiju “socijalne pravde za početnike”, samo što je u Lagumdžiji taj fenomen vjerovatno najbolje otjelovljen. Oni preziru masu, preziru narod, sklonosti i ukuse narodnih masa oni ismijavaju; oni su cool. A cool ljevice ima samo u maštarijama vječnih pubertetlija koji misle da se bore za pravdu ako nose majicu s likom Che Guevare ili Arifa Heralića. Umjesto solidarnosti kao temelja na kojem počiva istinska ljevica, tu se umeće cinizam. To je zbilja kao u onoj famoznoj alanfordovskoj travestiji Robina Hooda u liku Superhika: tu se uzima siromašnima da se da bogatima; takva je mjera njihove solidarnosti. Toj politici zato i jest mjesto tamo odakle je ponikao Superhik – na smetljištu.