hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Sitne duše i politika simbola

Muharem Bazdulj : Sitne duše i politika simbola

10 Septembra
15:25 2013
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Sjedim prošle srijede uveče sa kolegom iz Austrije, piscem, novinarom i publicistom. Dugogodišnji je dopisnik najuglednijih bečkih medija sa Balkana, no evropski jugoistok nipošto ne ograničava krug njegovih profesionalnih interesovanja. Živio je i radio u Iraku neko vrijeme nakon američke intervencije i pada Sadama Huseina te je svojim očima vidio kako su i oni koji su bili gorljivi protivnici Sadamovog režima, rizikujući pritom i vlastiti život, frustrirani američkom kolonijalnom politikom. Kaže mi da mu je iračko iskustvo pomoglo da razumije frustraciju koju je kod slobodoumne bosanske omladine izazivala austrougarska vlast. Prethodnih mjesec i po proveo je u Egiptu, pa mi priča utiske sa terena koji se ne uklapaju u crno-bijele kolaže kakve nam nude globalno najuticajniji mediji.

Nakon što on meni ispriča svoje egipatske impresije, pita me šta se dešavalo na evropskom jugoistoku za vrijeme njegovog odsustva. Svašta i ništa, kažem, Bosna se i dalje valja u letargiji, u Srbiji rekonstruišu vladu, a najzanimljivije je zapravo u Hrvatskoj. Jedva da su prošla dva mjeseca otkako je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, a u vodu je pala najraširenija opšteprihvaćena teorija o najvećoj kratkoročnoj koristi od ulaska u EU, teorija koju su s potpunom saglasnošću dijelili vodeći komentatori (gotovo) svih hrvatskih medija. Koja je to teorija? Ona prema kojoj ulazak u Evropsku uniju bespovratno izmiče Hrvatsku iz balkanskog, odnosno eksjugoslovenskog konteksta. Teorija je od početka bila besmislena, jer ne mijenjaju se geografija ni geopolitika tako lako, ali je zapravo fascinantno koliko brzo i koliko plastično je to dokazano. Misliš, naravno, na vukovarske proteste oko ćirilice, kaže mi kolega pa, i ne čekajući moju potvrdu, nastavlja: Znaš, mene ti protesti i nisu previše iznenadili, a i ne mislim da su posebno neobični, jasno, cijela ikonografija i poruke koje se šalju su neprihvatljivi, ali, kažem, to ne mora biti neobično, čak i ako stvar posmatramo iz evropske ili srednjoevropske perspektive, a ne nužno balkanske, pa, evo, ja, recimo, pamtim sa kakvim otporom je sedamdesetih godina prošlog vijeka u Austriji dočekano postavljanje dvojezičnih tabli u Koruškoj, ono da, primjera radi, pored imena Klagenfurt stoji i ime Celovec. Super bi ti bila paralela, kažem, da nije jedne sitnice. On me upitno gleda, a ja velim: Te table u Austriji jesu dvojezične, kao uostalom i table kakve već decenijama stoje u Istri i koje ne smetaju nikom, barem ne toliko da bi ih organizovano razbijao ili zbog njih organizovao ulične proteste; dvojezične su zato što njemački i slovenački jesu dva jezika, dok srpski i hrvatski – nisu. Problem, dakle, nije u jeziku, problem je u pismu, u ćirilici, ali opet ne u pismu kao takvom, nego u pismu kao simbolu.

Upinju se razni ovih dana da dokažu da je, svim ljudskim pravima uprkos, postavljanje latinično-ćirilićnih tabli na zgrade vukovarskih javnih ustanova pogrešno, barem u ovom trenutku, jerbo se, eto, radi o Vukovaru. Čovjek bi, međutim, ako ništa a ono za potrebe kakvog debatnog takmičenja, lako mogao dokazivati da je upravo iz perspektive Vukovara pizma na ćirilicu najpogrešnija. Za razliku od gotovo svih kasnijih zločina "srpske strane" u ratovima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, zločine u Vukovaru manje je moguće povezati sa paravojnim formacijama, odnosno vojskama paradržava zvanih Republika Srpska Krajina i Republika Srpska koje su se ponosno kitile ćirilicom. U Vukovaru je protiv hrvatskih snaga ratovala Jugoslovenska (narodna) armija, a kao što je u njoj službeni jezik bio srpsko-hrvatski ekavskog narječja, tako je i službeno pismo bila – latinica. Kao što uostalom za vrijeme SFRJ službena upotreba ćirilice nije imala nikakve veze sa narodima, nego jedino sa republikama. U Bosni i Hercegovini smo u osnovnim školama, što pamte valjda svi stariji od trideset dvije-tri godine, pisali naizmjenice jedne sedmice latinicom, jedne sedmice ćirilicom. "Oslobođenje" je uostalom štampano u tom efektnom dizajnu koji je, barem iz strane perspektive, lakše mogao biti tumačen estetskim, negoli razlozima političke korektnosti: jedna strana latinično, jedna ćirilićno. U Hrvatskoj, međutim, i dok je bila socijalistička republika u sastavu SFRJ, koliko god da su Srbi službeno bili konstitutivan narod, u školama nije bilo latinično-ćirilićnog pariteta, kao što se ni "Vjesnik" primjerice nikad nije štampao na ćirilici.

Veliko je bogatstvo ono osjećanje da si u stanju da čitaš knjigu satima, a da zapravo i nisi svjestan da li je čitaš na latinici ili ćirilici. A bijedno je i jadno ono što goni čovjeka da – hajde da i ne idemo do Vukovara – sprejom ili farbom prekrižuje ćirilićno (ili latinično) ime naseljenog mjesta na tablama i znakovima pored puta (puna je Bosna i Hercegovina takvih primjera). Ista ta pobuda tjera ljude da razbijaju prozore na crkvama ili džamija, odnosno da oskrnavljuju tuđa groblja. To je mržnja prema simbolima kao ilustracija mržnje prema kolektivu. Lakše je sitnim dušama (i sitnim mozgovima) istresti mržnju na trideset slova "tuđeg" alfabeta, nego na sve "tuđince" pojedinačno. A zgodno je i kao prijetnja. Razbijaće se i ljudske glave kao table, samo ako se promijene okolnosti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku