Kliker.info

Jedan od nepogrešivih markera gradova u zemljama u takozvanoj tranziciji jest činjenica da je na njihovim ulicama čak i više sportskih kladionica nego apoteka. Nije da se "staroj Evropi", u "zrelim demokratijama", u zemljama u kojim se već generacijama živi kapitalizam, ljudi manje klade i kockaju, nego to rade iz privatnosti vlastitih domova, preko interneta, sa kompjutera ili "pametnih telefona", ulažući radije "nevidljivi" novac s računa, negoli popularnu gotovinu globalno poznatiju kao cash. Sklonost da se varljivim poznavanjem sporta ili još varljivijom srećom malo podeblja lični budžet, jedna je od onih stvari koja muškarcima bez obzira na obrazovanje, socijalni status ili etničko-religioznu-državljansku pripadnost olakšava međusobnu komunikaciju. Ono, recimo, što bosanski kladioničari zovu "azijski hendikep", engleski fanovi istog poroka (?) zovu DNB (Draw No Bet) i uvijek je zanimljivo vidjeti kako su neki skloniji toj opciji negoli starom dobrom dvoznaku.

Naravno, generalno gledajući, ljudi najviše vole da se klade na globalno atraktivne utakmice, na ishode mečeva na velikim takmičenjima, na svjetskim i evropskim fudbalskim prvenstvima, dakle, zatim na Ligu šampiona i UEFA ligu, naposljetku na takozvane lige petice (lige Engleske, Francuske, Italije, Njemačke i Španije), a zatim i na utakmice drugih jakih evropskih liga, kao i onih u Južnoj Americi. A ipak, u listama i ponudama bosanskohercegovačkih kladionica su i mečevi, primjerice, islandskog, estonskog ili singapurskog prvenstva. I mada to nama možda izgleda neobično, i kladionice u inostranstvu u svojim listama i ponudama imaju i utakmice bosanskohercegovačkog fudbalskog prvenstva. A ljeti, naročito svake druge godine kad se ne igraju ni Evropsko ni Svjetsko prvenstvo, a gotovo sva nacionalna klupska prvenstva su završena, kladionice se okreću prijateljskim utakmicama. E sad, da su kladioničarskim povodom u fokusu pažnje javnosti Bayern, Barcelona, Real Madrid, Manchester United, Juventus, Liverpool i takvi klubovi, to je posve naravno i logično. Ali kad se kladioničarskim povodom zavrti globalna priča oko Nogometnog kluba Travnik (pravnog nasljednika travničkog FK Borac), onda je to, bar iz moje perspektive, nešto sasvim drukčije. Prva utakmica koju sam u životu gledao uživo, na stadionu, zbila se na Piroti, stadionu FK Borca iz Travnika, kad je sredinom osamdesetih, u šesnaestini finala Kupa maršala Tita gostovao splitski Hajduk i pobijedio rezultatom 4:1. (Već u idućoj utakmici, u osmini finala, dakle, Hajduk će na penala da ispadne od OFK Beograda.) I kao klincu koji jedva da je pošao u osnovnu školu bilo mi je jasno da ulazak Travnika u šesnaestinu finala jugoslovenskog kupa i susret sa velikim i strašnim splitskim Hajdukom predstavlja nešto neobično i nesvakidašnje. Onda se, međutim, pokazalo da i NK Travnik (pravni nasljednik rečenog FK Borca) može da figurira u globalnoj fudbalskoj frci, pa makar i kladioničkoj. 

 Poznata je ta priča u osnovnim crtama već neko vrijeme, no ovih je dana reaktuelizovana. Nogometni klub Travnik je u ljeto 2009. godine bio na pripremama u Švicarskoj. Tamo je odigrao pet prijateljskih utakmica. Svih pet je, navodno, bilo namješteno i na svih pet su poznati prevaranti poput Marija Cvrtka i Ante Šapine "uzeli" veliki novac u azijskim kladionicama. Utakmica protiv Siona (usput, šezdesetih godina prošlog vijeka najpoznatiji travnički fudbalski radnik Miroslav Ćiro Blažević bio je najprije igrač, a poslije i trener Siona) navodi se kao školski primjer. Cilj je bio da Travnik kao autsajder u prvom poluvremenu pruži što jači otpor, a da onda u drugom primi barem tri gola. Tako je bilo; poluvrijeme je završilo rezultatom 1:0, dok je konačan rezultat bio 4:1. Slično je bilo i u ostalim utakmica.