hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Prokletstvo kontakt-grupe

Muharem Bazdulj : Prokletstvo kontakt-grupe

11 Marta
19:09 2014

Bazdulj2Znamo, reklo bi se, iz iskustva, da za jedno društvo nema ničeg goreg od takozvane tranzicije. (Sa ovom pameti, i sa ovolikom distancom od rata, čini nam se ponekad da je i rat bio bolji; to, naravno, nije tačno, ali je i samo osjećanje indikativno.) U ličnom životu, međutim, ponekad ništa nije slađe od neke male “tranzicije”, od vikenda ili nekoliko dana ili par nedjelja “u tuđem gradu”, ono, kad imaš sva prava i vrlo malo obaveza, kad si izvan svog svijeta, a, eto, fizički si u drugom.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

(Ima Larkin jednu dobru pjesmu o tome gdje kaže otprilike da kad si daleko od mjesta gdje su ti “navike i ustanovljeno stanje”, ljudi te drukčije gledaju jer ti neko drugdje “potvrđuje postojanje”.) To iskustvo, a ne dnevnice, honorari ili zgodna stavka u biografiji, predstavlja zapravo najveći benefit učešća na nekoj konferenciji, festivalu itd. Lakše je tamo i upoznati ljude, lakše je brže zbližiti se, valjda zato jer su svi daleko od “navika i ustanovljenog stanja”, svi su svjesni da im neko drugdje “potvrđuje postojanje” pa je sve opuštenije.

Ima tome nekoliko godina da sam bio na Filmskom festivalu na Paliću, kod Subotice. Jedina obaveza mi je bila da pričam na nekom okruglom stolu o filmovima koji se bave ratnim raspadom Jugoslavije. Sve ostalo – čista relaksacija. Sjedimo tako jedne večeri, na otvorenom, neko poveće novinarsko-filmadžijsko društvo, spojili se stolovi, puši se, pije, galami, balkanska krčma (a u Srednjoj Evropi), ali u nekom skroz pozitivnom smislu. Ima nas valjda više od dvadeset, a svako otprije zna možda tek dvoje ili troje. I sad, s druge strane stola, neka djevojka, sitna, plava i blijeda, kao kakva junakinja Dostojevskog, pita me, na engleskom, jesam li ja iz Bosne i znam li može li ona sa ukrajinskim pasošem ući u Bosnu bez vize. Pošto sam se nekoliko mjeseci prije baktao sa ukrajinskom vizom za svoj bosanski pasoš, slučajno sam znao da je u to vrijeme obostrano važio vizni režim, viza je trebala i Bosancima za ulaz u Ukrajinu i Ukrajincima za ulaz u Bosnu. Ali nisam znala, rekla je, za Srbiju ne treba viza, a ja iz Srbije trebam za Bosnu, idem i tamo na neki festival. Čuj, kažem, imaš u Beogradu bosansku ambasadu, tamo mogu da ti izdaju vizu. Ali to možda dugo traje, kaže ona. Piši ovima sa Sarajevskog festivala, oni ti sigurno mogu ubrzati proceduru, oni su ti s vlastima dosta uvezani.

Poslije sam pomislio, ko zna hoće li ovi iz SFF-a baš urgirati da se izda viza nekoj anonimnoj studentici režije, novinarki, kritičarki nekog alternativnog portala ili šta sam već mogao misliti da ta djevojka radi. Sutradan, međutim, posljednji smo na doručku, ona sjedi sama uz laptop i maše mi. Sjedam do nje, upoznajemo se formalno, gdje si, šta si, kako si, a ona mi veli da je režiserka. Ja poluironično pitam: Jesi ti neka poznata režiserka? A ona kaže: Pa kako se uzme. Ja: Pa po čemu si, kako se uzme, poznata? Ona: Dobila sam jednu poznatu nagradu, Zlatnu palmu. Ja: U Cannesu? Ona: Zar ima neka druga? I onako mamurna i nenašminkana, ali nasmijana ukucava svoje ime u Google, klikne na Google Images, i pokaže mi sebe kako u svečanoj plavoj haljini prima nagradu. Družili smo se dosta u idućih petnaestak dana, na Paliću, u Beogradu i Sarajevu (dobila je vizu, bila na SFF-u) i ostali u e-mail kontaktu na način na koji se valjda razglednicama onomad ostajalo u kontaktu s nekim koga upoznaš na moru.

Poznajem još nekoliko ljudi u Ukrajini, ali se posljednjih nedjelja najviše dopisujem s Marinom. Jurica Pavičić je nedavno zgodno pisao o tom osjećanju kad neki dio svijeta završi na CNN-u, a ti tamo nekog znaš, pa ti se ne piše ništa kurtoazno, a opet moraš, red je, barem napisati da pratiš, da brineš. Marina živi u Kijevu i više pretpostavljam nego što znam da su joj politička opredjeljenja “proevropska” prije nego “proruska”. To sada, međutim, skoro da i nije važno, pa o tome i ne pišemo. Kako ovih dana piše slavistica Alla Tatarenko iz Lavova, još jedna draga osoba iz Ukrajine, “u Ukrajini se sada ne čitaju knjige”. Isto tako se može reći da u Ukrajini sada nikog ne zanimaju filmovi. U krizi prvo umire normalan život. I sada, šta da se kaže kad neko traži ohrabrenje, kad sugestivno pita: Jelde da će sve ovo brzo da se smiri, da se unormali? Tad moraš da kažeš: Hoće, sigurno hoće. I onda pratiš te vijesti i tražiš signale bilo ohrabrujuće, bilo uznemirujuće. S bosanskim iskustvom, sve što te podsjeća na Bosnu djeluje uznemirujuće. Pa čim pomisliš da, ako ništa drugo, sukob dvije strane ne može biti toliko komplikovan kao sukob tri strane, sjetiš se krimskih Tatara, sjetiš se da ih je oko tristo hiljada, da ih procentualno na Krimu ima 13 posto (skoro koliko Hrvata u BiH), pa pročitaš da su već zatražili zaštitu od Turske i stvar već djeluje još mračnije. Pa pročitaš da se na Krimu organizuje referendum, pa se sjetiš kakve su igranke ovdje počele referendumima i znaš da neki referendumima prijete i danas, pa opet imaš ružni deja vu. Ali moram da priznam da sam skoro imao mali napad posttraumatskog stresnog poremećaja kad sam pročitao da zapadne zemlje od Putina traže da se formira “kontakt-grupa”. Nema fraze koja onako antiprustovski priziva najgori period rata u Bosni od fraze “kontakt-grupa”. Pa nešto mislim, ako naprave kontakt-grupu za Ukrajinu, nema tamo haira još najmanje dvadeset godina. To stvarno znamo iz iskustva.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku